Svijet kao krivi toranj u Pizzi

Goran Sarić
Autor 15.1.2015. u 14:26

Svijet kao krivi toranj u Pizzi

Foto: zastavki.com

Svijet mi nekako sve više liči na toranj u Pizzi. Nikako da padne, al’ da je nahero, o tome nema spora.

Toga dana sam baš poranio na posao. Zimsko jutro, mračak, tek što je prošlo sedam. Saputnik u busu, stariji, Turčin, samac, mi priča kako njegovim zavičajem trenutno hara strašna zima. Smetovi u njegovom selu – preko 2 metra! “Ima i mrtvih”, tužno veli, kao da mu je žao što ne može sjesti za volan i odjezditi tamo daleko, u pomoć zemljacima u nevolji.

Kad bi ovdje tako zapadalo, svi bismo pocrkali, pomislim. U Holandiji je već desetak centimetara snijega značajan problem: kvari se signalizacija na pruzi, busevi proklizavaju pri najmanjem usponu, nepregledne kolone…

   Srećom, kao i prošle godine, do sada nas ovdje miluje sirotinjska zima. Temperatura skoro nikako pada ispod nule, pa se na proljeće nadamo povratu novca od preplaćenih troškova za grijanje.

   Ipak, na izlasku iz busa pred centralnom željezničkom stanicom, podignem okovratnik i brzo uđem u predvorje. No, na ulazu za perone, masa stoji i čeka. “Gdje je zapelo”, upitam jednog od putnika. “Dojava o podmetnutoj bombi”, lakonski, skoro ravnodušno odgovara čova, kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu. A možda to, u ovakvom svijetu, i jeste sasvim normalno? Kad ljude psuju zbog mišljenja, a ubijaju zbog karikature – ko zna šta je više normalno?Ili čovjek, možda, jednostavno ne vjeruje da se to njemu, to jest – nama, uopšte može desiti?

   Može, moj drugar, može, itekako. Nas, sa juga, te su zmije davno ujedale. Mi znamo da se s budalama i fanaticima nije šaliti. Zato pogledam unaokolo, tražeći kakav zaklon ako neki kreten počne da viče, recimo: “Za Alaha, a protiv Vlaha.” Ili tako nekako.

   Ovako isto sam, sine mi kroz glavu, ranih devedesetih, u opkoljenom Konjicu, na putu za posao u Crvenom krstu pogledom tražio najbliži haustor u koji bih se mogao baciti ako s brda sine. Iskreno, umiralo govno u meni. Ludom srećom, na tom putu mi se nikad ništa nije desilo, tako da sam, napokon uletjevši u malu kancelariju kraj Neretve, s kolegama mirno mogao ispiti prvu jutarnju. Zvali smo je “kafa s jajima”. Zašto? Pa zato što ju je muška ruka pravila!

   Srećom, “opsadno stanje” u predvorju stanice nije dugo trajalo. Neko je dao “zeleno svjetlo” i svi smo konačno mogli izaći na perone. No, u kupeu me je dugo mučila jedna misao: koliko je, zapravo, lako posijati sjeme straha? Za tili čas ga prenijeti tamo gdje ga, kao ovdje, u značajnijoj mjeri nije bilo još od Drugog svjetskog rata?

   A nije da i ovdje nema nekih kojima ona pogoduje.

   Tako se povodom zločina u Parizu, poslije izvjesnog zatišja na ovdašnju političku scenu na velika vrata vratio notorni Geert Wilders. Radikalnom i paranoičnom, ovo mu je došlo kao kec na desetku. Opetovano pledira za uvođenje neke vrste ratnog stanja u Zemlji lala i kanala: više policije, pa i vojske na našim ulicama, a naročito – više opasnijeg oružja. Ne sporim da današnje teroriste ne smijemo potcijeniti – gola puca ne može se nositi s tromblonima i kalašnjikovima – ali ima li smisla cijelu državu pretvoriti u neku vrstu kasarne? Zar nije bolje istražiti uzroke bolesti, nego se stalno baviti samo simptomima? Zar je slučajno što se, recimo, uprave sedamdesetak “obojenih” osnovnih škola nisu usudile upriličiti komemoraciju ubijenim članovima redakcije Charlie Hebdo-a, bojeći se da se one ne pretvore u izraz podrške dvojici ubica-terorista? Neki kažu da takvih škola u Francuskoj ima mnogo više – čak preko STOTINU! Nije li to dobar dokaz da je nešto “debelo” trulo u tamošnjoj integracijskoj politici, ali, bogami, i cijelom odnosu (imperijalističkog) Zapada prema tzv. “Ostatku svijeta”?!

   No, u brojnim diskusijama i polemikama i dalje prevladavaju pojednostavljeni, crno-bijelo oprečni stavovi. Rijetko se kopa i centimetar ispod površine. I dalje samo priča o “dobrim” i “lošim” momcima, “liberalnom” Zapadu i “konzervativnom” Istoku.

   Jasno je da će, ovim putem i načinom, kad niko ni ne pokušava da nađe puteve pomirenja, biti sve gore. Iskreno se plašim da će, kako se stvari odvijaju, terorizma biti sve više i više.

   Svijet mi nekako sve više liči na toranj u Pizzi. Nikako da padne, al’ da je nahero, o tome nema spora.

   Ne znam da li se iko više sjeća jednog sjajnog sciencefictiona iz osamdesetih koji govori o terorizmu u budućnosti. Ime filma i režisera mi je “pobjeglo”, ali se dobro sjećam važne scene. U velikom, odlično popunjenom restoranu eksplodira bomba. Nekoliko gostiju pobijeno, više njih ranjeno, ali je nakon kratkog vremena atmosfera sasvim normalna. Hitna pokupi žrtve, osoblje počisti pod, krv i krš, a gosti se vrate za objed kao da se ništa nije desilo. Toliko je terorizam, u tom mračnom Sutra, postao uobičajen.

   Ili se, pitam se, uopšte ne radi o dalekoj budućnosti?

 

 

Goran Sarić
Autor 15.1.2015. u 14:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija