Svirajte nam, tamburaši

tačno.net
Autor 10.4.2014. u 14:42

Svirajte nam, tamburaši

Piše: Gojko Berić

In vino veritas – stara je latinska poslovica. U vinu je, dakle, istina. Ili, još tačnije – što trijezan misli, pijan govori. Na 17. mostarskom sajmu gospodarstva, koji je otvoren u utorak, vina je, po običaju, bilo u izobilju, ali su članovi kvarteta visokih gostiju, politički tamburaši Ivo Josipović, Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Milorad Dodik, razumljivo, bili potpuno trijezni.

Što će reći da nisu mogli govoriti ono što stvarno misle. Izuzetak je bio Milorad Dodik koji je, u maniru svoje provokativne banalnosti, Bosnu i Hercegovinu proglasio “nerealnim scenarijem”. Ali kad, recimo, predsjednik Josipović kaže kako između Hrvatske i BiH postoje neka sporna pitanja koja će sigurno biti riješena, to se može shvatiti kao da tih problema više i nema. A to, nažalost, ne odgovara istini, jer između dvije susjedne zemlje postoji nekoliko ozbiljnih sporova, od kojih neki, poput granice u Neumskom zalivu, traju punih dvadeset godina. Lako je rukovati se i davati prijateljsku podršku Bosni i Hercegovini na njenom tobožnjem putu ka Evropskoj uniji, jer to Josipovića ništa ne košta, ali teško je odreći se bosanskohercegovačke imovine u Pločama, Gradcu ili u Cavtatu.

Naravno, gdje ima vina ima i politike, od najobičnije konobe do sajmova poput ovog mostarskog. Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, ponudio je lulu mira ne pominjući nikoga, ali uz prepoznatljivu aluziju na Dodika, odnosno Čovića. Učinio je to sugestijom da se prestane gubiti vrijeme na “besplodne prepirke o nerealnim scenarijima”. Podrazumijeva se da je riječ o Dodikovoj dežurnoj prijetnji referendumom, kao i o entitetu sa hrvatskom većinom, ali i o očekivanjima da će međunarodna zajednica ukinuti Republiku Srpsku. Posredstvom Nicholasa Hilla, otpravnika poslova u njenoj ambasadi u Sarajevu, Amerika je nedavno stavila do znanja da, što se nje tiče, od takvih scenarija nema ništa. Geografska karta Bosne i Hercegovine je konačna, a od države se očekuje da govori jednim glasom. Indikativno je, međutim, da je Izetbegović iskoristio sajamsku govornicu da kaže kako je ovogodišnji mostarski sajam “ostao u sjeni protesta i nemilih događaja koji su u protekla dva mjeseca potresali gradove u BiH”, što je, kako je naveo, razlog da neki prijatelji naše zemlje, tradicionalni partneri ove privredne manifestacije “ove godine nisu s nama”.

I tako, svako od četvorice pomenutih tamburaša odsvirao je svoju pjesmu. Nas, međutim, interesuje šta će Izetbegović, Dodik i Čović raditi narednih nedjelja i mjeseci. Evropska unija trenutno je jedina melodija koju oni, makar deklarativno, prihvataju kao zajedničku, ali ona je za njih preteška. Nisu uspjeli da je savladaju ni nakon punih 70 sati uvježbavanja pod dirigentskom palicom Štefana Fülea. S druge strane, predizborna kampanja je već počela. Mostarski sajam je poslužio kao zgodna prilika za širenje političkog optimizma, pa ako je ostao u nečijoj sjeni, ostao je u sjeni politike. Vladajuće stranke imaju u ovom trenutku jedan jedini cilj – ponovno osvajanje vlasti. Sa tzv. plenumašima će, po svemu sudeći, lako izaći nakraj. Njihova pobuna je kasnila najmanje godinu dana, energija njihovog gnjeva brzo je splasnula, jer su se mnogi građani ponijeli dvolično – glasno su na svakom ćošku verbalno podržavali nove “revolucionare”, ali nisu željeli da im se pridruže. Neka drugi rješavaju naše probleme. Nekad je to radila država, a danas …

Na nedavnom protestnom skupu građana koji su u bankama dizali kredite u švajcarskim francima bilo je više ljudi nego ijednog dana pred zgradom Predsjedništva BiH. U zemlji ima oko šest hiljada ovih bankovnih “švicaraca”, dok je građana frustriranih svojim ekonomskim i socijalnim stanjem nemjerljivo više. To govori da je politička svijest bosanskohercegovačkog društva na jako niskom nivou. Većina našeg svijeta, bez obzira na nacionalnu pripadnost, daleko je od modernog političkog mišljenja, zato što je taj svijet velikim dijelom neobrazovan, pun strahova i kao takav podložan manipulaciji na etničkoj i vjerskoj osnovi. Takav svijet je svikao na usku košulju, na podijeljenu državu i svoje zavađene lidere, pa je, objektivno govoreći, tek manji broj građana očajan što živi u zemlji u kojoj je, iako formalno ravnopravan sa svima, nepoželjan na “tuđoj” etničkoj teritoriji. A kad je tako, onda svi problemi ovoga svijeta, pa i ekonomski i socijalni, postaju politički problemi. Niko ozbiljan ne spori da u Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda, ali i građani kao individue. Međutim, sistem je stvoren u slavu nacije, iako je dvadesetogodišnja apsolutna dominacija nacionalnih stranaka imala za rezultat apsolutni neuspjeh u svim oblastima života.

Ali, da li će iko za to snositi odgovornost? Ili će sadašnja i sve prethodne garniture biti amnestirane od krivice za agoniju iz koje se ne vidi izlaz? Ako je suditi po njihovim parolama, gnjevni demonstranti ne bi pristali na takav ishod. Oni su zahtijevali da vladajuće garniture ne samo odu sa scene već i polože račune za svoje štetočinsko ponašanje. Oni, dakle, ne žele da ljudi koji su danas na vlasti daju bilo kakva obećanja, čak i pod pretpostavkom da bi ih mogli ispuniti, nego da jednostavno – odu. Ali, ”plenumaši” su, izgleda, zaboravili na svoje ključne parole, a vlast ih je vješto gurnula pod tepih, svjesna da su, kako su to u Daytonu odlučili tadašnji vladari rata i mira, nacionalne stranke osuđene na izbornu pobjedu. Ili, kao što primjećuje dr. Asim Mujkić, jedan od rijetkih pripadnika ovdašnjeg akademskog establišmenta koji su javno podržali građanski bunt, “izborni sistem daje nacionalnim elitama ideju da nastave s nacionalnim projektima kojima je rat u BiH i uveden”.

I tako, vraćamo se na početak ove priče, na njen naslov: “Svirajte nam, tamburaši”.

tačno.net
Autor 10.4.2014. u 14:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija