Svjetonazorsko pitanje

Ivo Anić
Autor 12.8.2016. u 08:54

Izdvajamo

  • Ako mene pitate, to i takvo nacionalno jedinstvo ljudi koji su nas svojim kameleonstvom, svojim licemjerjem i svojom pohlepom, mijenjanjem „bandira“, doveli u situaciju da radimo, a nemamo za kruh, takvo nacionalno jedinstvo meni je odbojno, gadljivo i ja ga prezirem kao što prezirem sve one koji su nas doveli u tu i takvu poziciju, svu tu stoku koja obnaša bilo kakvu funkciju vezanu za politiku bilo koje vrste i boje. Zapravo, koji će meni kurac njihovo bratstvo i jedinstvo? Zašto bih se ja, na primjer, morao veseliti njihovom jedinstvu i takvu jednu nakaradu, koja traje trideset godina (jer vrana vrani oči ne kopa), prihvatiti kao nešto spasonosno i potrebito?

Povezani članci

Svjetonazorsko pitanje

Svega mi, odvratna mi je iti pomisao na Vladu nacionalnog jedinstva koja se najavljuje ispod žita, a koju bi sutrašnje sučeljavanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića moglo najaviti. Zapravo ta me pomisao ispunjava neskrivenom nelagodom jer bi se tim činom u konačnici legalizirao, čak prikazalo normalnim jedan sustav koji nas je sve stajao zapravo dobrog dijela života.

Sustav koji nas je preskupo stajao i socijalnog standarda i živaca, svakoga od nas pojedinačno, i zimovanja i ljetovanja, plaćenih računa i krstarenja, dakle svega onog što normalni ljudi u svijetu koji rade sebi mogu priuštiti barem jedared godišnje. U trideset godina, da vam malo pojasnim kontinuitet o kojem pričam, na vlasti su bili komunisti, koji su iznenada postali bivši i pretvorili se u demokrate i liberale. Ti „bivši“ komunisti tj. bivši članovi KPJ uveli su kapitalizam i osigurali izvršnu vlast akumulacijom kapitala, krstivši je demokratskom, u kojoj su se međusobno smjenjivali uz klerikalnu politiku i antikomunističku histeriju, da bi nam u konačnici ponudili antikapitalističku i antiliberalnu konzervativnu neovisnu koaliciju koja bi nas, hvalim te Bože, ujedinila u konačnu nacionalnu i jedinstvenu Vladu spasa.

Taj smijer i takav scenario sve je izgledniji, iznenada su ublaženi tonovi, izglađene sitne razlike osim u svjetonazorskim pitanjima koja će, kao po pravilu sutra izostati. Obojica kandidata, ovaj put i fizički slični, iznijet će nam svoje viđenje suvremene europske Hrvatske po sistemu „ko nas bre zavadi“, HDZ se užurbano čisti od lokalnih gubernatora (Kalmeta, Milinović), a SDP ih dovodi u svoje koalicijske redove (metkovski trgovac pomidorama kojeg je Luka Bebić uveo u HDZ – Stipe Gabrić – Jambo), da bi stvari ispale logičnije. Naime SDP je ušavši u koaliciju sa Stipom Gabrićem – Jambom, sukladno dogovoru sa HSS-om, na osmom mjestu 10. izborne jedinice upravo pokazao u kojem smjeru bi stvar trebala ići, zajednička koalicija partnera koji imaju identičan cilj – pohod na vlast po svaku cijenu.

Stipe Gabrić- Jambo tako će se na listi pseudoljevice sučeliti s ljudima koji su ga prije četiri godine detronizirali s mjesta metkovskog gradonačelnika, HDZ-ovog tajkuna i miljenika tadašnje oligarhije na čelu sa Ivom Sanaderom. Kada su u mikrouniverzumu takve koalicije moguće i funkcioniraju, do one u makropolitičkom samo je korak, no što nam to govori?

Govori nam, naravno, da je SDP od stvarne ljevice ideološki udaljen jednako koliko i sam HDZ i da je velika koalicija (nazovimo je Vladom nacionalnog jedinstva ili spasa) itekako moguća.

Vladu koja je zapravo i jedina opcija da komunisti koji su postali desničari, kao i desničari koji su postali komunisti, napokon sjednu za isti stol i dogovore se oko nacionalnog interesa. Da vam dočaram kako bi to trebalo izgledati, pokušat ću ispričati iz konobarskog kuta gledišta, dakle onako kako ga vidi mali čovjek, građanin RH koji plaća uredno porez i taj cirkus gleda sa strane.

Otprilike ovako: netom smo gospodi ili drugovima – svejedno, pokupili janjetinu i donijeli kafu, svećenik se nakašljao i ustao započevši Rajska djevo, kraljice Hrvata, na što su svi okupljeni ustali i uhvatili se za ruke. Andrej Plenković, pogleda usmjerenog negdje u plafon, i Zoran Milanović sa suprugom, ganuto su pjevali u pratnji slavonskih tamburaša koje je platio Branimir Glavaš.

I to jedinstvo konobarima je sasvim normalno i sasvim uobičajeno jer nagledali su se onii bratstva i jedinstva za dva života, ljubavi za Hrvatsku na tone na takvim svečanostima na kojima svi uz čašicu zaborave da su desni ili lijevi, razdragano se sjećajući uz hitove Novih Fosila kako su jednom, na početku, svi zapravo bili komunisti pa je nekako red, nakon toliko godina, da danas ponovo zajednički zavrnu rukave i daju sve od sebe, ovaj put zajedno za viši cilj jer to u ovom povijesnom trenutku narod i domovina od njih traže.

Čak se i u pred – predizbornoj kampanji moglo naslutiti kako stvari stoje, predizborno – domoljubni nastupi i jednih i drugih bili su u dlaku isti. Problem s molitvom velečasnog dok mi točimo rizling već su uspješno apsolvirali gotovo svi pa u pravilu svi nešto mrmljaju pogleda prikovanih za vrhove svojih cipela. HDZ se tradicionalno vezao za Oluju i Alku, a SDP je tradicionalno i mudro takve manifestacije preskočio. No bez komentara. Bez osuda barem što se tiče fašističkih ispada na kojima je mogao ubrati poene onog dijela uljuđene, građanske Hrvatske.

I taj dio je dosta znakovit. Šutnja koja govori više od samih ograda ili osuda. Šutnja koja je ključna za razumijevanje današnje Hrvatske u kojoj nitko više ne vjeruje u tisuću eura za novorođeno dijete i slična neostvariva obećanja, ključna za isprazne i neutemeljene programe i ključna za potpuni i kukavički izostanak pravog obračuna sa svim negativnostima u našem društvu. Šutnja koja nagovještava novi zaokret u šupljoj politici i jednih i drugih – ali i podjelu odgovornosti ako stvari krenu krivo, barem u prvom kvartalu kada će birači tražiti kakvu – takvu odgovornost.

Ako mene pitate, to i takvo nacionalno jedinstvo ljudi koji su nas svojim kameleonstvom, svojim licemjerjem i svojom pohlepom, mijenjanjem „bandira“, doveli u situaciju da radimo, a nemamo za kruh, takvo nacionalno jedinstvo meni je odbojno, gadljivo i ja ga prezirem kao što prezirem sve one koji su nas doveli u tu i takvu poziciju, svu tu stoku koja obnaša bilo kakvu funkciju vezanu za politiku bilo koje vrste i boje. Zapravo, koji će meni kurac njihovo bratstvo i jedinstvo? Zašto bih se ja, na primjer, morao veseliti njihovom jedinstvu i takvu jednu nakaradu, koja traje trideset godina (jer vrana vrani oči ne kopa), prihvatiti kao nešto spasonosno i potrebito?

Zašto bismo, u konačnici, ljudi moji, bili jedinstveni?

To je diktatorski ideal, da smo svi dio domoljubnog kolektiva, da svi marljivo radimo pod budnim okom jedne partije ili koalicije? Meni je sasvim fino i ugodno da sam izvan toga, da me to ne veseli, kao i to da u tome ne vidim nikakva spasonosna rješenja. Nimalo me ne uzrujava da se s golemom većinom Hrvata i Hrvatica ne slažem gotovo ni u čemu, niti oko potrebe da budem domoljuban niti oko pregnuća da mi ta stavka u životu znači koliko crno ispod nokta, ni što će me takvo krdo optužiti da ne volim njihovu zajedničku slogu koju su ponovo istoj kukavelji prodali kao nadu, nadu pod krinkom spasonosnog zajedništva.

Dapače, meni savršeno odgovara da se velika većina Hrvata i Hrvatica i ja međusobno ne trpimo i razilazimo oko svih ključnih pitanja za društvo u kojem živimo.

Dapače, ponosan sam na tu činjenicu. Ponosan sam da se ne trpim s ljudima koji za homoseksualce smatraju da su bolesni, za antifašiste da su zlikovci, a za pobačaj da vodi u pakao, ponosan sam što se ne trpim s bivšim komunistima koji su danas desničari i s desničarima koji se danas predstavljaju kao socijalisti, pa čak i komunisti, kao što sam ponosan što se već odavno ne trpim s antiliberalnim konzervativcima ispuzlih ispod kojekakvih hrastova i mostova, a koji bi me u zanosu zajedništva trebali povesti u nekakvu svijetlu budućnost bez tih sitnih trica i kučina kao što su ljudska prava, sloboda novinarstva i medija, i sloboda drugih i drugačijih od njihova svjetonazora. Taj treći put nudi nam i Milan Bandić, kao i stranka Pametno koja sebe već vidi u ulozi Mosta i ponosan sam što ni s tim ljudima – nemam ništa.

I u HDZ-u i u Mostu i u SDP-u i u 365 i u Pametno svi će, vjerujte mi, složno i spremno ući u koaliciju koja zapravo egzistira trideset godina uz sitne i zanemarive razlike. Sva će vjera u Boga i hrvatska sloga konačno sjesti na pravo mjesto i to ono koje se vrti oko vlasti i vrti oko novca, kapitala i tajkunske aristokracije, a čiju ćemo cijenu ponovo platiti mi, porezni obveznici, kojima će mudrijaši ukinuti zdravstveno osiguranje i smanjiti plaće da zbrinu svoje parazite koje će bar kozmetički morati maknuti pod tepih.

Nitko od tih gmazova kurcem neće mrdnuti za one najugroženije i one socijano najosjetljivije, one obespravljene i one koje se napada u ovom društvu, one slabe i nezaštićene, one koje nikakav zakon nacionalnog jedinstva ne štiti.

Pa da s tim i takvima se ja trpim?

Da s tim i takvima ja tražim suživot, mirnu egzistenciju pisanja o njihovim uspjesima i duševni mir na njihovim večerama uz molitve za domovinu? Neka mene tamo gdje jesam, neka me uvijek na istom mjestu, onom na kojem se mi fino ne podnosimo, vi, dragi moji zajednički Hrvatice i Hrvati, i ja, zajednički s beskućnicima, pederima, radnicima bez firmi, Romima i općenito ljudima bez dostojanstva i bez budućnosti.

Kada sve njih sjednete za vaš svjetonazorski stol, i kada shvatite da je svjetonazor ključno pitanje Hrvatske na kojem se može graditi budućnost možda i razmislim, možda vam i stisnem ruku i poželim svako dobro.

Do tada gledajte samo moju stisnutu šaku.

Ivo Anić
Autor 12.8.2016. u 08:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija