Svjetska izbjeglička kriza – Ima li nam izlaza?

tačno.net
Autor 5.11.2015. u 10:44

Svjetska izbjeglička kriza –  Ima li nam izlaza?

‘Poplava izbjeglica’, ‘Najezda azilanata’, ‘Bujica tuđinaca pred našim vratima’, ‘Prijeti li nam potop migrantski?’, to su samo neki od ksenofobičnih novinskih naslova koje srećemo ovih dana. Čitamo da Evropa hoće zidove betonske i barijere svakojake na granicama svojim graditi, Mađarska se njima već opasala na granici prema Srbiji, pa Hrvatskoj. Slovenija je, kako upravo javljaju, poručila silne kaleme žice bodljikave, neprolazne. Rumunjska to isto priželjkuje. I druge države evropske počinju razmišljati ‘orbanovski i hungarski’: zidovi visoki, straže, kule osmatračke, žice bodljikave, potkopi i kanali. Baš kao u srednjem vijeku.

Piše: Dr. Branislav Mikulić 

Raste broj pobornika zatvaranja evropskih granica za strance. Sve brojniji su zagovornici krajnje restriktivne, takozvane ‘nulte imigracijske politike’. I broj takvih stalno raste, brže nego li plima siromaha i nesrećnika koji čekaju pred granicama evropskim, pod zidovima betonskim njenim – ta plima ljudska, plima braće nam i sestara koji očajnički stoje i vape pred bedemima sŕca naših. Pred srcima našim koja zaboraviše da smo stvoreni da budemo jednaki, da budemo jedno, da budemo isto. Da jesmo isti.

More je onih koji priželjkuju reprizu ‘mađarskih rješenja bodljikavih’, bezbroj je žitelja evropskih koji to javno kazuju i propovjedaju. Srećom, ima i drugačijih pogleda. Za takve je svako pitanje zatvaranja nacionalnih granica za azilante i ‘nedobrodošle’ doseljenike sasvim pogrešno pitanje, pitanje koje pred sobom ima vrlo limitiranu viziju, nikako viziju  dugoročnog rješavanja problema migracija iz trećih, siromašni(ji)h  zemalja. Zatvaranje granica oni vide i kao duboko nehuman pristup rješavanju problema nejadnakog razvoja u svijetu, to je zatvaranje očiju za nepravdu u raspodjeli stvorenog bogatstva, ‘našeg’ bogatstva koje je (velikim) dijelom nastalo zahvaljujući eksploataciji siromašnih u sada siromašnim zemljama, blaga koje se kumuliralo na Zapadu po osnovu pljačke prirodnih resursa i znoja ljudi u zemljama Trećeg svijeta, na pljački i grabežu kroz vijekovima dugu  kolonizaciju. Na otimačini koja se i danas nastavlja kroz brojne forme neokolonijalizma, kroz sveprisutan  ekonomski, financijski i svaki drugi liberalizam.

Srećom, ima i vizionara. Ima pobornika dugoročnog, trajnog i sveobuhvatnog rješavanja migrantske krize, onog na principima socijalne pravde, na bazi humanog pristupa i solidarnosti sa ubogima. Takva rješenja imaju budućnost i nude budućnost. Sva takva rješenja polaze od politike otvorenih granica.

Otvorimo granice za sve, baš kao što su granice danas postale otvorene robama i kapitalu, otvorimo ih i ljudima, radnoj snazi iz svih krajeva ove nam zajedničke domovine koja se planeta Zemlja zove – poručuju nam protivnici zidova betonskih. Učinimo sve da liberalni kapitalizam dobije još jednu odrednicu liberalnosti – podarimo slobodu rada i nastanjivanja svim ljudima. Baš  kao što smo i svjetskom kapitalu dali slobodu  da se slobodno nastanjuje svuda gdje zaželi.

Da, reći će mnogi odmah: To je katastrofa za Evropu i sve visokorazvijene zemlje, desetine miliona migranata bi tada nagrnulo u Njemačku i Britaniju, još više u SAD. Istina je, to bi se zbilo ako bi otvaranje granica državnih bila jedina mjera. No, ako je ona dio jednog globalnog koncepta socijalnog i ekonomskog prosperiteta, ako je ona dio humane strategije sveljudske budućnosti, strategije koja  je prožeta osjećajem pravde i solidarnosti, onda ta mjera koja bi garantovala slobodu kretanja ljudi po cijeloj planeti ne bi bila nimalo katastrofična.

Ima načina da se međe uklone, da se izbjegne podizanje zidova na našim državnim granicama, da se okanimo postavljanja žica bodljikavih i onih kroz koje struja visokog napona teče. Jedno takvo rješenje, a koje danas žustro zagovara prominentni ekonomist Thomas Piketty,  je da otvorimo naša srca, probudimo našu svijest da smo jedan rod, jedna vrsta, da smo jedno.  I da se ujedinimo. Pa da,  umjesto da se svi, i mi i migranti, tiskamo u zemljama Evrope oko ‘kolača’ koji nam je na stolu, učinimo hrabar korak da, odlučni u namjeri i ujedinjeni oko iste ideje, primoramo naše vlade, nacionalne i nadnacionalne, da ulažu u razvoj zemalja Trećeg svijeta, da tamo za izvjesno vrijeme investiraju bar nekoliko procenata BDP, najradije čitavih pet, što je tek dvadesetina od bogatstva kojeg u Evropi i na Zapadu imamo. Da ih prinudimo da lavovski dio toga novca porezima  namaknu od najbogatijih, od onih 200 superbogatih koji posjeduju jednaka bogatstva kao polovina stanovništva ove planete, isto koliko i 3,5 milijardi najsiromašnijih ljudi na Zemlji, onih  što žive na rubu egzistencije.

Znanstvenici-humanisti, svi oni što misle kao Piketty, nas pozivaju da obavežemo vlasti naše da udare ‘ljute’ poreze na dohotke milionera i multimilionera, a takvih ima na hiljade u svim zemljama svijeta, pa da taj novac ulažu u obrazovanje stotina miliona djece i omladine po Africi, Aziji i Latinskoj Americi, da ulažu u tamošnju zdravstvenu zaštitu, da kreiraju milione novih radnih mjesta, da grade stanove, puteve, škole i bolnice. Da ulažu, znalački, istinski i obilato i, dakako, s osjećajem za pravdu, za solidarnost. A ne da udjeljuju  milostinju kao što sada čine: naime, veċ desetljećima se niti 0,7% od bruto nacionalnog dohotka najrazvijenijih zemalja ne izdvaja za pomoć  Trećem svijetu, za pomoć razvitku i prevazilaženju jaza u razvijenosti između njega i ‘Prvog svijeta’, svih nas koji sebe prvo i jedino u viziru imamo. A ne zaboravimo da su se bogate zemlje još prije nekoliko decenija (i pod kišobranom UN) dogovorile i obavezale kako će davati mnogo više.

Za ovako jedno, dugoročno, a temeljito rješenje migrantske krize i svjetskog siromaštva nije potreban beskonačno dugi rok. Za njega sigurno ne treba 30 godina za koliko računaju da se sva Evropa može opasati zidom betonskim. Za njega ne treba ni 20 godina, možda tek pola toga. Za samo jedno desetljeće bi već bili vidljivi rezultati  svjesne i ciljane, globalno provedene preraspodjele svjetskog bogatstva u korist siromašnih zemalja  i siromaha u svim zemljama svijeta. Jaz u dohocima bi se relativno brzo smanjio, tako pokazuju računice mnoge. A kada se taj jaz jednom smanji ili skoro pa premosti, neće više biti najezde na tuđe granice, ljudi će uglavnom ostajati tamo gdje im je porodica, gdje su navikli biti, gdje najviše pripadaju i gdje će, što je najbitnije, dostojanstveno moći živjeti od svoga rada.

Primjer moderne Njemačke – prosperitet za sve nakon što je srušen zid

Nakon pada berlinskog zida i ujedinjenja, Nijemci su ‘kao jedan’ odlučili pomoći  istočnoj sabraći. Njemačka je ulagala oko 150 milijardi DM godišnje u izgradnju istočnih pokrajina (bivša DDR), mahom u fizičku i socijalnu infrasturkturu i otvaranje novih radnih mjesta.  Od tog iznosa je oko tri četvrtine poticalo iz javnih, državnih fondova.  Na taj način je kroz  period 1990-1997 Njemačka država godišnje ulagala između 3 i 4 posto  svog GDP. Cilj je bio podstaći rast ekonomije istočnih pokrajina  i smanjiti jaz u nivou ekonomskog i socijalnog razvoja istočnih i zapadnih dijelova zemlje. Pri tome je Njemačka kao cjelina zadržala relativno stabilnu stopu ekonomskog rasta, koja je u prosjeku bila oko 2 procenta godišnje za period 1990-2000. I što je ovdje posebno interesantno, jaz između, nekad dvaju Njemačkih država se dramatično smanjio.

Istraživanje minhenskog IFO instituta pokazuju da je životni standard u dijelovma koji su nekada pripadali  Istočnoj Njemačkoj značajno porastao između 1990-2009. GDP istočnih pokrajina se za ovo vrijeme udvostručio,  dok je u zapadnim dijelovima porastao tek za 12 procenata. I plaće u istočnim pokrajinama su se snažno približile onima koje su bile u zapadnim. Dok je 1990. zaposlenik u istočnoj Njemackoj zarađivao tek 57% onoga što je imao radnik na zapadu zemlje, sada je taj procenat porastao na 83. IFO otkriva de je prosječan neto dohodak domaćinstva u istočnoj Njemačkoj u vrijeme pada berlinskog zida bio 10.900 eura, tek 35 procenata od onoga na zapadnom dijelu zemlje. U 2008. je on u istočnim dijelovima porastao na 19.500 eura ili na 53 posto od onoga čime su raspolagala domaćinstva u zapadnim dijelovima Njemačke.

Kao rezultat potpomognutog brzog razvitka istočnih pokrajina, preseljavanja stanovništva na zapad zemlje, koja su neposredno nakon ujedinjenja bila masovna, su postepeno jenjavala. Već u razdoblju 2000-2005. su neto demografski gubici istočne Njemačke bili ispod 60.000 godišnje.  Zadnjih godina (2012.) su oni jedva zamjetni, i kreću se na nivou od oko 2000. Odljeva sa istoka zemlje gotovo da nema.

Protivnici zidova na državnim međama nam jasno kazuju da iz ove krize postoji izlaz. Oni imaju viziju, nude rješenje. Pozivaju nas, čovječanstvo svo, da se, ujedinjeni i odlučni kao bratstvo jedno, zalažemo da države i vlasti koje mi biramo taksama i nametima  liše tajkune, sultane, kraljeve i sve multimilionere ‘naše’ dijela bogatstva kojeg svojataju. I da to bogatstvo onda bude vraćeno tamo gdje je stvoreno, gdje prirodno pripada, da ga se pošalje nazad siromašnima i tlačenima u zemljama koje je tajkunski kapital pokorio, pa tako učinimo da sva planeta Zemlja postane jedan dom, širom otvoren za sve, a mnogo bolji. I kazuju nam da bismo na taj način kroz dogledno vrijeme svi bili na dobitku. Ama baš svi. I tajkuni čak.

Protivnici gradnje ograda betonskih kazuju i ovo: od tih zidina nećemo ništa dobroga vidjeti. Jednom kada počne gradnja bedema na granicama našim, teško da će se tu zaustaviti. Taj proces neće stati sve dok zidovi betonski ne niknu u glavama našim i u srcima. Ali,  ni to nam pomoći neće. Ni ti trostruki zidovi neće spriječiti da nas zadesi poplava migrantska, da nas zadesi potop. Možda se desi samo malo kasnije, sa nekoliko godina odgode. Zidovi to spriječiti ne mogu, niti su ikada.

Zid su gradili stanovnici Jerusalema prije tri hiljade godina, pa je sedam puta grad opsjedan, osvajan i razaran, a bogatstvo mu oteto i otimano. Drevni Rim je gradio Hadrianove zidove i mnoge druge još, pa je ipak osvojen i pokoren, blago mu oteto i razdijeljeno među osvajačima, ‘barbarskim narodima’ i siromasima što živješe izvan zidina. Ni kineski zid, ni dubrovačke utvrde, ni berlinske žice bodljikave nisu za vječnost mogli odoliti najezdi i osveti gladnih ili gladnijih, siromašnih ili siromašnijih, potlačenih, usužnjenih.

Istorija nam kazuje da nema smisla zidove graditi, s njima budućnosti nema. Ni nama s ovu stranu zida, ni njima, koji su sada izvan zidina. Nego, rušimo ih. Sve. One na granicama međudržavnim kao i one u glavama i u srcima našim. Tako ćemo jedino zakoračiti u bolju budućnost, donijet je svima, i njima, braći migrantskoj, i nama.

U protivnom će nas golemo  zlo zadesiti i sudbina Rima antičkog.

O autoru:

Dr. Branislav Mikulić, dugogodišnji naučni saradnik Ekonomskog instituta Univerziteta u Sarajevu (1975-1990) je veliki dio svoje akademske karijere posvetio istraživanju uzroka, prirode i posljedica masovnih vanjskih migracija. Poseban interes je pokazivao za pitanja međuzavisnosti vanjskih migracija i razvoja – ekonomskog, socijalnog, demografskog. Niz je Mikulićevih naučnih radova – članaka, studija, knjiga i monografija- na ovu temu.

Kasnije (1991-2005) se, kao expert nizozemske vlade nastavio baviti sličnim temama, no ponajviše istraživanjima socijalnog položaja ranjivih grupa, kao i pitanjima siromaštva i ekonomske nejednakosti. Potom je u Irskoj (2005-2012), radeći za Evropsku komisiju, (Eurofound) osmišljavao i vodio znanstvene projekte u domenu socijalne isključenosti, nejednakosti u kvalitetu (i standardu) života među različitim socijalnim grupama unutar zemalja Unije ali i razlikama koje postoje među zemljama u Uniji.

Od 2013. Branislav živi i radi u Amsterdamu, gdje djeluje kao freelance publicist i spisatelj.

tačno.net
Autor 5.11.2015. u 10:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija