Svjetski domovinski rat

Boris Dežulović
Autor 23.3.2022. u 08:16

Izdvajamo

  • Mržnje i šovinizma nisu pošteđena čak ni djeca? Deutsche Welle u međuvremenu javlja kako je u jednoj njemačkoj školi pretučen dječak ruskog porijekla, a u drugoj ruski jezik izbačen iz nastavnog programa: Regionalni muzej u Bonnu službeno je "iz političkih razloga" otkazao predstavu mališana iz tamošnje Ruske škole, a u osnovnoj školi u Kolnu učiteljica je prozvala jednog ruskog učenika i natjerala ga da se pred cijelim razredom izjasni protiv Putinove agresije!

Povezani članci

Svjetski domovinski rat

Foto: Wikipedia

Trideset godina nakon Domovinskog rata, cijeli slavni Zapad tek je malo veća blatnjava, provincijska Hrvatska. Poubijali se Hrvati dokazati da pripadaju zapadnom kulturnom krugu, a Zapad na kraju cijeli pripao hrvatskom

Prije trideset godina Hrvatska nije bila baš u top deset svjetskih zemalja za lijep i ugodan suživot. Vukovar je pao, Dubrovnik gorio, granate su padale po Osijeku, Zadru, Šibeniku i ostalim gradovima, a Hrvati su u pravednom osvetničkom gnjevu pola Srba izbacili iz poduzeća i stanova, a drugu polovicu natjerali da potpisuju izjave lojalnosti hrvatskoj državi i jasno se izjašnjavaju “tko je agresor, a tko žrtva”. Žrtve su potom uklonile svaki trag srpske književnosti iz škola i sveučilišta, spalile sve srpske knjige, zabranile srpski jezik, ukinule srpsku muziku na radiju i izbacile Srbe iz kazališta, a primordijalni govor mržnje preplavio je društvo, medije i gradske fasade.

Osvetničkog šovinizma nisu tada bili pošteđeni ni najmlađi: kad je, primjerice, jedne od tih govnjivih godina predsjednik Franjo Tuđman banuo u zagrebačko rodilište darivati prvu bebu rođenu u novogodišnjoj noći, unezvijereni je protokol – s užasom otkrivši da je prvo novorođenče srpsko – satima čekao prvu čistokrvnu hrvatsku bebu.

Političari, intelektualci i novinari s civiliziranog Zapada zgražali su se, jasno, nad srpskim barbarima što su vrelim olovom zasipali hrvatske gradove, ali nisu imali mnogo bolje mišljenje ni o hrvatskom barbarskom, osvetničkom šovinizmu. Satima bismo im onda u redakciji Ferala tumačili pravila balkanske krčme, najčešće završavajući onim tada popularnim vicem, danas već kafanskim klasikom, u kojemu se Mujo vraća iz Zapadne Europe, Haso ga pita kako je bogati tamo, a Mujo odgovara kako je Zapad “trideset godina iza nas”: u njih je, kaže, još dobro.

Zapadni političari, intelektualci i novinari na to bi se baš slatko nasmijali. Dobar je to vic, odličan. Vi Balkanci, rekli bi onda, beznadno ste primitivni, zatucani i sjebani, ali barem se znate smijati svojoj tupeži.

Točno trideset godina kasnije ruski barbari vrelim olovom zasipaju Ukrajinu, Herson je pao, Mariupolj gori, granate padaju po Kijevu, Harkovu, Lavovu i ostalim gradovima, a pomahnitali Vladimir Putin otvoreno prijeti Zapadu trećim svjetskim ratom.

I kako na to danas, trideset godina kasnije, reagira civilizirani Zapad?

Dok se Zagrebačka filharmonija nemušto branila kako je program najavljenog koncerta s djelima Petra Iljiča Čajkovskog izmijenjen samo zbog “vesele” prirode njegovih skladbi, filharmonija velškog Cardiffa nije imala taj problem: odluku da iz programa koncerta u St. David’s Hallu izbaci Čajkovskog ravnatelj Martin May objasnio je ocjenom kako je glasovita Uvertira 1812., nadahnuta ruskom obranom od Napoleonove invazije, “neprikladna u ovom trenutku”, a Druga simfonija, popularnog naziva “Mali Rus” – iako joj taj nadimak nije dao Čajkovski, i iako je tako nazvana zbog upotrebe ukrajinskih narodnih tema – “uvredljiva za Ukrajince”!

A to je bio tek početak.

Zabrana neprijateljske muzike? Pa u Velikoj Britaniji otkazuju se čak i nastupi Russian State Opere, iako uopće nije riječ o Ruskoj državnoj operi, već o do jučer tako cool brand nameu britanske produkcijske kuće koja okuplja diplomce konzervatorija iz zemalja bivšeg SSSR-a!

Izjave o lojalnosti? Zato što nisu javno osudili agresiju na Ukrajinu, velikoj ruskoj sopranistici Ani Netrebko otkazan je angažman u njujorškoj Metropolitan Operi, a čuvenom ruskom dirigentu Valeriju Gergijevu otkazan je koncert s Bečkom filharmonijom u njujorškom Carnegie Hallu i svi najavljeni nastupi s Pariškom filharmonijom, nakon čega je dobio otkaz na mjestu ravnatelja orkestra švicarskog Verbier Festivala, pa na koncu i šefa dirigenta Münchenske filharmonije.

“Tko je agresor, a tko žrtva”? Mladom ruskom pijanističkom geniju Aleksandru Malofejevu nije pomoglo čak ni to što se javno i jasno izjasnio tko je agresor, a tko žrtva: svejedno su mu otkazani svi najavljeni koncerti s Vancouver Recital Societyjem i Simfonijskim orkestrom Montréala, odakle su cinično poručili kako se “unaprijed raduju gostovanju tog sjajnog umjetnika čim to kontekst dopusti”.

Primordijalni govor mržnje? Kompanija Meta objavila je kako će Facebook i Instagram dopustiti govor mržnje i poticanje na nasilje protiv Rusa i ruske vojske “u kontekstu invazije na Ukrajinu” te veličanje neonacističkog Azova “u kontekstu njegove obrambene uloge”. Vrag je, kako vidite, kontekst. Europska komisija, recimo, zbog istog je konteksta zabranila ruske državne medije RT i Sputnik.

Zabrana neprijateljskih medija i pisaca? Talijanski književnik Paolo Nori trebao je na sveučilištu Milano-Bicocca održati seriju predavanja o Dostojevskom, pa je obaviješten da se predavanja odgađaju “kako bi se izbjegle bilo kakve kontroverze u vrijeme jakih tenzija”. Vrag je kontekst, ali vrag su bogami i kontroverze i jake tenzije. Zbog kontroverzi i jakih tenzija valjda ispao je za Glasgow Film Festival nepodoban ruski režiser Lado Kvatanija, nema zbog čega drugog: film mu je, naime, izbačen iz programa iako je autor jasno rekao tko je agresor, a tko žrtva. Jake tenzije bile su jače.

Zabrana neprijateljske kulture? U Ujedinjenom Kraljevstvu otkazana je turneja Ruskog državnog baleta iz Sibira, britanska Royal Opera House otkazala je gostovanje čuvenog Boljšoj baleta, a praška kazališna kuća MDP otkazala je čak i gostovanje malog novosadskog nezavisnog teatra Trinidad. Zašto sad novosadskog? “Zbog političkog stava Srbije prema ratu u Ukrajini”, glasi službeno obrazloženje čeških domaćina.

Zabrana svega neprijateljskog? Rusija je izbačena i s Eurosonga i sa Svjetskog nogometnog prvenstva, a ruski klubovi nisu izbačeni samo iz svih europskih kupova, nego čak i iz EA-ove videoigrice FIFA! Britanski ministar sporta Nigel Huddleston svečano je objavio kako na Wimbledonu ove godine neće moći nastupiti nijedan ruski tenisač koji se javno ne izjasni protiv Putina, ruski sportaši izbačeni su i sa Zimskih paraolimpijskih igara – paraolimpijskih! – a Međunarodna hokejaška federacija izbacila je sa Svjetskog prvenstva rusku žensku juniorsku reprezentaciju. Žensku. Juniorsku.

Organizatori Decanter Wine World Awardsa, najvećeg natjecanja svjetskih vinara, odbacili su sve prijave ruskih sudionika – jer “svjesni kako vinare više toga povezuje nego što ih razdvaja, u ovoj situaciji ipak moraju zauzeti stav” – pa je na koncu i svjetska organizacija ljubitelja mačaka Fédération Internationale Féline, šta će, zabranila uvoz ruskih mačaka i njihove nastupe na međunarodnim izložbama.

Mržnje i šovinizma nisu pošteđena čak ni djeca? Deutsche Welle u međuvremenu javlja kako je u jednoj njemačkoj školi pretučen dječak ruskog porijekla, a u drugoj ruski jezik izbačen iz nastavnog programa: Regionalni muzej u Bonnu službeno je “iz političkih razloga” otkazao predstavu mališana iz tamošnje Ruske škole, a u osnovnoj školi u Kolnu učiteljica je prozvala jednog ruskog učenika i natjerala ga da se pred cijelim razredom izjasni protiv Putinove agresije!

I što ćemo sad?

Što sad, brate Zapade?

Zašto su Hrvati zbog potpuno istih stvari prije trideset godina bili primitivni, zatucani i sjebani mali Balkanci? Pa još prije jedva dvije godine, kad su mali balkanski šoveni popizdili zbog Nobelove nagrade Peteru Handkeu – tipu koji ne samo da je odbio potpisati izjavu lojalnosti kulturnom i političkom Zapadu, već je srpskog agresora izravno vidio kao žrtvu – civilizirani i intelektualno nadmoćni Zapad pokroviteljski im je tumačio kako je nagradu dobila Handkeova književnost i kako djelo treba odvojiti od privatne osobe pisca, jer je kultura ostavština cijelog čovječanstva.

Trideset godina nakon Domovinskog rata, cijeli slavni Zapad tek je malo veća blatnjava, provincijska Hrvatska. Poubijali se Hrvati dokazati da pripadaju zapadnom kulturnom krugu, a Zapad na kraju cijeli pripao hrvatskom.

Trideset godina kasnije, eto, Mujo se vratio na Zapad.

Dalje znate: pita ga gazda Hans kako je bogati dolje kod vas, a intelektualno nadmoćni Mujo pokroviteljski mu tumači kako je Balkan, hvala na pitanju, “trideset godina ispred Zapada”: mi, kaže, i nakon trideset godina primitivni, zatucani i sjebani.

Portalnovosti.com

Boris Dežulović
Autor 23.3.2022. u 08:16