TAJ DIVNI ČOVJEK LASSANA BATHILLY

tačno.net
Autor 14.1.2015. u 11:23

TAJ DIVNI ČOVJEK LASSANA BATHILLY

Piše: Fuad Đidić

Mi smo svi braća. To nije pitanje da li je neko Jevrej, kršćanin ili musliman. Svi mi smo na istom čamcu. Mi moramo pomoći jedni drugima kako bi izašli iz krize“

Ovo su riječi mladog čovjeka Lassane Bathiliya koji je spasio živote nekoliko ljudi rizikujući svoj život tokom terorističkih napada u Parizu kada je ubijeno 17 ljudi.

Dostojanstveni skup solidarnosti francuskih građana u Kanadi, održan tog ledenog poslijepodneva 11. januara 2015. godine u Parku konfederacije, donio je mi je izvjesnu olakšicu i učinio me sretnijim. Duboko uznemiren i prestrašen prethodnih dana razmjerima zločina u Parizu od 7. januara kada je ubijeno 17 ljudi u terorističkim napadima  živio sam, svih tih dana, sa osjećajem zabrinutosti i nevjerice koja me oprhvala. Toliko mnogo pitanja, ali tek poneki odgovor. Vjerujem da niko iz slobodnog svijeta nije mogao biti pošteđen ove zabrinutosti i ove nelagode – šta je slijedeće što dolazi!? Gdje je izlaz iz očaja u koji ulazimo!?

Koračao sam sa hiljadama prisutnih. Glasovi poruke „Je Suis Charlie izmjenjivali su se sa glasovima nacionalne francuske himne „Le Marseillaise“. Trikolori Francuske miješali su se sa plavim zastavama i ljiljanima  kvebeških frankofonaca. Mnogi u koloni rukom su ispisali novu ikonu i simbol Francuske „Je Suis Charlie, i zbog dvadeset i više i minusa u vazduhu, nosili ga okačenim po raznim dijelovima odjeće. Svjestan sam svoje različitosti u ovoj masi hiljade okupljenih. Ali, duboko sam svjestan da oni marširaju za vrijednosti slobode i života koji pripadaju i meni.

Zapazio sam pokraj mene mladu ženu koja u ruci nosi poruku „Je Suis AhmedU ovim trenucima poruku sam čitao kao moćno i snažno okrepljenje. Sve ljude jedne vjere ne treba svrstavati na jednu stranu. Vjerujem da „Je Suis Charlie konačno  uči da postoje razlike.

Okružen masom ovih ljudi moje misli  bile su sa jednim mladim čovjekom. Svi smo u medijima čitali o njemu kao izuzetno hrabrom i samilosnom ljudskom biću. On je spasio više ljudi u prodavnici Kosher hrane pokraj Pariza. Spašavao je u istom momentu  na istom mjestu, kada je jedan drugi čovjek fanatično nasrtao i ubijao  zatočene ljude. Oba čovjeka su pripadala istoj vjeri. Ali, nosili su različite pobude i imali drugačije karaktere.

Svi znamo ime tog mladog čovjeka. On se zove Lassana Bathilly. On je francuski državljanin. On je musliman. Dok se unutar prodavnice odvijala neizreciva životna drama, ovaj mladi čovjek  imao je petlju da odvede i sakrije nekoliko ljudi u veliki frižider u podrumu ove prodavnice i da isključi struju kako bi ljudi tamo sigurno boravili dok je trajalo ovo dramatično zatočeništvo.

Samo je proviđenje spasilo život ovog mladog čovjeka kada je policija upala u samu prodavnicu. Vezali su ga i bacili na pod. Zbog svoje boje kože bio je osumnjičen da je i on terorista. Ironija života, ili, šta drugo!? Ali, posve je razumljivo kako se ovakve stvari dešavaju u svim trenucima bijelog usijanja. U trenucima kada se odlučuje o životu ili smrti. I sada sam zahvalan za sreću da ga policija nije ubila u trenucima osvete i opravdanog bijesa.

Razmišljam kakva sudbina! Kakva hrabrost! I kakva je  to nevjerovatna priča! Lassana je uradio ono u šta je vjerovao. Sve je uradio u trenu. Kada se naši životi odlučuju u samo jednom potezu i jednoj misli vodilja života. Pitam se – da li bih ja to uradio!? Šta bi u meni preovladalo!? Da li to mogu znati prije nego što se suočim…!? Strah, ugodnost života, ili, rizik !? Prosvjetljenje, ili, tama komformizma. Ko zna!?

Volio bih da vjerujem da bi svi mi to uradili, da  bi to uradili i svi ovi ljudi sa kojima sa taj dan podijelio osjećaje ispunjenja da pripadam svijetu koji može učiniti razlike. Mislim da bi svi mi isto učinili. Jer, drugačije nema zaloga za opstanak na ovom svijetu. Nema smisla za naš život u slobodi. Ali, dok se ne suočimo  sa momentima odluke, da li to možemo znati!

I ovdje se treba još jednput sjetiti Štefice Galić sa njenim pokojnim mužem. I ovdje treba ponoviti tribjut za ono na što se bila odvažila Štefica i njena obitelj. Obični ljudi čije djelo ostaje nadom za smisao naših života.

Imponuje kasnije pisanje medija koji su prenijeli prve izjave ovog mladog čovjeka.

I sada da čujemo opet njegove riječi:” Mi smo svi braća. To nije pitanje da li je neko Jevrej, krščanin ili musliman. Svi mi smo na istom čamcu. Mi moramo pomoći jedni drugima kako bi izašli iz krize…“

Ove sad riječi  Lasane, i, onomad Štefice i njenog muža, moraju biti upamćene jer, one su zalog našeg opstanka i smisla našeg života u slobodi.

Dok slušam poruke govornika na ovom maršu koji je ohrabrivao da  nastavimo svoju dostojanstvenu šetnju, razmišljao sam samo kako su oni bili u pravu.

Samo kako je Lassana odbranio i čast moje vjere. I moju čast. Kako je govorio spasonosne riječi pred kataklizmu novih podjela u svijetu. Kako su jednostavna djela zapravo, proročanska. Kako jednostavne riječi odnose zabrinutost i prestrašenost.

Otišao sam sa ovog marša ispunjen uvjerenjem – Kako  obični ljudi mogu biti dobri. Kako sve što je nama najvrednije može biti očuvano dobrotom i akcijom običnih ljudi. To je onomad bila moja BiH, ali sada je to i cijeli svijet.

Hvala ti Lassana, Hvala obitelji Galić. Jer, nikada nije kasno.

tačno.net
Autor 14.1.2015. u 11:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija