Tajani, Tito i partizani

Povezani članci

• Naš Prvi maj – borba za radnička prava uz roštilj i gajbe
• Gospoda huligani
• Nikolas Rimac: Nas djecu ne miješajte u vaše greške i krvave priče
• MATRICA
• Heni Erceg: Nebeski suverenitet
• Srbija je na koljenima i bez nove svjetske krize

Foto: Wikipedia

Nije nemoguće da je Tajani, s takvim hrvatskim prijateljima i takvom HDZ-ovom vlašću, možda i pobrkao ta čudna slavenska prezimena na ić, pa mu je sve isto, Pavelić, Plenković, te opet kliče – vrati nam poglavniče talijansku Istru i talijansku Dalmaciju. A za ušutkati ga dovoljne su samo dvije riječi: Tito i partizani

Što smo to na ovom satu povijesti naučili od Andreja Plenkovića? Da su mu od Hrvatske prijatelji miliji i draži, čak i onda kad pričaju gluposti i laži! Pa kad mu se Tajani uvuče u krevet i krade Istru i Dalmaciju, on traži »pojašnjenje« jer to od njega nije očekivao, do sada je s njim imao »vrlo kvalitetan odnos«, pa u ovom besramnom nabijanju rogova vidi tek »natruhe teritorijalnih pretenzija i revizionizma«!? Čak se i onaj jadnik iz preljubničkog vica usudio zaprijetiti ženi »da ti je to posljednji put«, a ljubavniku odbrusiti »ti mi više nisi prijatelj«!

Ne, za hrvatskog premijera to što mu ga je prijatelj Antonio zavukao do balčaka su tek »natruhe teritorijalnih pretenzija i revizionizma«, pa ga zivka telefonom i milosrdno propitkuje »što ti bi, pobogu, prijatelju«? To što ti prijatelj mažnjava Istru i Dalmaciju pod nosom nije vrijedno niti toga da podigneš glas i pošalješ tog Tajanija k vragu, ako ne i Talijanima u materinu. Ili barem da mu onako fino, diplomatski uručiš notu, kao što smo Srbima slali kajdanku zbog Šešeljevog paljenja hrvatske zastave, Dačićevih izjava o Jasenovcu i čega sve ne.

Što smo to na ovom slučaju naučili o Antoniju Tajaniju? Da je predsjednik Europskog parlamenta obična lažovčina koja se nakon svih izrečenih sranja nije u stanju ispričati, već opet laže kako smo ga krivo razumjeli. »Oni koji su bačeni u fojbe bili su žrtve mržnje, ubijeni su jer su odbili spustiti talijansku trobojnicu, a krvnici su nosili crvenu petokraku« – što se u toj Tajanijevoj rečenici moglo krivo shvatiti? Da su fašisti bili talijanski domoljubi i »dobri momci«, a hrvatski i slovenski partizani zločinci u Drugom svjetskom ratu?

Što se to moglo pogrešno interpretirati u Tajanijevom pokliču »Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!«? Bi li Europa jednako mirno gledala da je predsjednik njezinog parlamenta na nekom skupu nazdravio sa »Živio njemački Danzig, živjeli njemački Sudeti!«? I da je tom prigodom zaključio kako su deseci tisuća njemačkih žrtava nakon sloma Hitlera bile isključivo plod savezničke mržnje?

Što smo na koncu nakon Bazovice naučili o hrvatskoj vlasti? Ništa nova, servilna prema navodnim prijateljima koje je eto upravo po Rijeci i Istri Plelnković vodio uoči posljednjih izbora ne bi li podebljao svoj imidž europskog političara.

Nedosljedna u svom bauljanju na međunarodnoj sceni, pa će Švicarce napadati zbog Thompsona, ali ne i Tajanija zbog svojatanja teritorija.

Neučinkovita, jer je sama sebi ruke vezala, pa predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je s Pantovčaka izbacila bistu čovjeka koji je Hrvatskoj vratio sve ono za čime Tajani sada plače, dok u Argentini veliča domoljube koji su sve to prodali i predali Talijanima, može neuvjerljivo poslati samo slabu poruku kako je »povijesni revizionizam apsolutno neprihvatljiv«. I ništa više.

Nije nemoguće da je Tajani, s takvim hrvatskim prijateljima i takvom HDZ-ovom vlašću, možda i pobrkao ta čudna slavenska prezimena na ić, pa mu je sve isto, Pavelić, Plenković, te opet kliče – vrati nam poglavniče talijansku Istru i talijansku Dalmaciju.

A za ušutkati ga dovoljne su samo dvije riječi: Tito i partizani.

Novi list