TAKO  SE  SRAMOTI  HRVATSKA

Tomislav Jakić
Autor 13.4.2019. u 09:57

Izdvajamo

  • Predsjednica je svoj “biser” o Hrvatskoj iza Željezne zavjese plasirala pred češkim Predsjednikom Milošem Zemanom. A Zeman pripada onoj generaciji koja jako dobro zna kako se živjelo iza Željezne zavjese (u Čehoslovačkoj), a kako s one druge strane (u Jugoslaviji, što će reći i u Hrvatskoj), te tko je bio gdje u blokovski podijeljenoj Evropi. I što će onda takav čovjek misliti i o samoj Predsjednici, ali i o zemlji kojoj je ona na čelu? Što god pretpostavili, neće biti dobro za nas. Stoga su izjave poput ovih o Hrvatskoj “iza Željezne zavjese” najbolji način da se sramoti Hrvatska. Izgovor da su to uporno ponavljali neki savjetnici, pa se Predsjednica povela za njima, više ne vrijedi, a i onda kada je prvi puta upotrijebljen bio je jadan i proziran.

Povezani članci

TAKO  SE  SRAMOTI  HRVATSKA

REUTERS/Mike Segar – RTS2FGC

Ostaje samo bijeg prema naprijed: da se s takvim i sličnim neistinama nastavi, ako ne do nove pobjede na predsjedničkim izborima, a ono barem do osvajanja titule “kraljice povijesnih revizionista”. Pretjerano? Voljeli bismo da jest. Na žalost – nije!

Ode tako predsjednica Republike Hrvatske u službeni posjet Češkoj Republici. I odmah po dolasku izjavi, a njezin se Ured potrudi da to sazna javnost u Hrvatskoj, kako je Inicijativa triju mora – inicijativa za autentičnu, autohtonu srednju Evropu “naših dvanaest država koje su sve, izuzev Austrije, bile na drugoj strani Željezne zavjese”. Ako je teško povjerovati pročitanome, a jest, ponovimo još jednom Predsjedničino viđenje Evrope iz vremena Hladnoga rata. Ona mirno tvrdi kako je Hrvatska, a to znači i Jugoslavija čija je ona bila federalna jedinica, bila, držite se čvrsto, na drugoj strani Željezne zavjese, sa svim drugim zemljama tzv. istočnog bloka, ili socijalističkog lagera. A to je, nema drugoga izraza kojim se takva tvrdnja može opisati, notorna laž. I nije to KGK prvi puta da se razmeće takvim nebulozama. Onomad, prilikom posjeta Rumunjskoj, govorila je o “zajedničkom iskustvu života iza Željezne zavjese”. I što zaključiti? Da je na čelu države glupa osoba? Ne, to svakako nije slučaj. Da je riječ o zaprepašćujuće slabo informiranoj osobi? Pa, i to bismo teško mogli povjerovati. Ostaje, dakle, samo mogućnost da Predsjednica dobro zna kako govori neistinu i da to čini namjerno.

Što otvara pitanje: a zašto to radi? Odgovor je koliko jednostavan, toliko i poražavajući. Predsjednica svjesno govori neistine, kako bi uoči početka predizborne kampanje (makar još uvijek izrijekom nije rekla da će ponovo  kandidirati) prikupila što više glasača i s krajnje desnoga krila, ne samo HDZ-a, nego i političkog spektra (razne autohtone pravaše i svekolike ustašonostalgičare koji su joj grdno zamjerili što je “priznala” kako ustaški pozdrav “Za dom – spremni” nije stari hrvatski pozdrav). Radi to da bi se umilila onima koji su ili krajnje proračunato, kalkulantski “zaboravili” sve što je bilo (uključujući i vlastite biografije), ili spadaju u kategoriju lobotomiranih, onih ispranih mozgova ili bez mozgova, kojima je dovoljno da im autoritarni, državotvorni Hrvati (ma što to značilo) kažu: “tako je bilo i tako jest”, pa će oni do besvijesti ponavljati: tako je bilo i tako jest.

Na taj su oprobani način već mnoge laži u proteklih trideset godina stekle pravo građanstva kao istine, još bolje: kao dugo prešućivane istine, jer komunisti nisu dozvoljavali da se one saznaju. Pa smo naučili da postoji “jasenovački mit”, odnosno da je tek nekoliko stotina ljudi smrtno stradalo u tom najgorem i najvećem ustaškom koncentracionom logoru u kojemu su Srbi završavali zato, što su Srbi, Židovi – zato što su Židovi, Romi – zato što su Romi, a Hrvati – zato što se nisu mirili s kvislinškim režimom uspostavljenim pod skutima naci-fašističkih okupatora. Deseci tisuća ubijenih, brojka poimenično utvrđenih žrtava približava se 90.000 – ma nema ni govora, to je komunistička laž i propaganda kojom se želi hrvatski narod okarakterizirati kao genocidan. Dokumenti koji govora drugačije, pa i dokumenti iz okupatorskih izvora, sve to ne igra nikakvu ulogu. Sjećanja preživjelih, izjave onih čiji su preci skončali u Jasenovcu – ništa. Prisiljavalo se, uče nas, ljude da tako govore, a – evo – javilo se nekoliko njih koji čak traže da se imena članova njihovih obitelji skinu s jasenovačkog popisa žrtava; vjerojatno zato što u međuvremenu svi “znaju” da se u Jasenovac slalo samo “neprijatelje hrvatske države”, pa nije zgodno danas, pogotovo danas, imati takve pretke.

Na isti smo način “saznali” da je i danas širom svijeta poznati vođa antifašističkog otpora u Jugoslaviji, Hrvat Josip Broz Tito, zapravo jedan od deset mega-ubojica 20. stoljeća; da se nije bavio ničim drugim nego smišljanjem načina kako da – nakon pokolja kod Bleiburga – pobije ono malo preostalih Hrvata. Što ga zadrti desničari i nacionalisti u Srbiji u isto vrijeme vide i proklinju kao krvnika srpskog naroda i onoga koji je cijeloga života radio protiv Srbije, na tu se “sitnicu” nitko ne obazire. Pa u nastavku “saznajemo” kako Tito nije bio nikakav veliki državnik, te da Jugoslavija u svijetu u njegovo vrijeme nije imala ni posebno mjesto, ni izniman ugled. A što postoje snimljene i zapisane izjave svjetskih velikana onoga vremena koji su o Titu i Jugoslaviji  rekli (i mislili) sve suprotno, pa tko će se time zamarati?

Pa se tako nitko neće zamarati, misli očito hrvatska Predsjednica, ni činjenicom da je Jugoslavija nakon Titovog loma sa Staljinom godine 1948. izašla iz kruga Moskvi podređenih zemalja, da je išla vlastitim putem, da nikada nije bila ni u jednome bloku (vojno-političkom savezu) i da je bila priznati i poštovani lider Pokreta nesvrstanih koji je odigrao nemalu ulogu u smirivanju tenzija u blokovski podijeljenom svijetu u doba Hladnoga rata. Niti će se tko osvrnuti na činjenicu da se tu Jugoslaviju (nesvrstanu, socijalističku) i njezinoga čelnika čije ime i danas nose ulice i trgovi u ne baš malom broju gradova širom svijeta, nerijetko pitalo za mišljenje, da se tražilo savjet, pomoć, da su to radili i Washington i Moskva. I o tome postoje vjerodostojni dokumenti, ako se već živim svjedocima vremena ne vjeruje. Ali, tko bi se još time zamarao, kada mi znamo (a i tome nas je svojedobno podučila Predsjednica) kako u ono vrijeme Hrvat nije smio reći da je Hrvat, nego je morao (baš tako: morao) govoriti da je iz Hrvatske.

Pa kada smo (i ako smo) već prihvatili sve te novokomponirane istine, i da je Jasenovac bio samo radni logor u kojemu se ljude nije ubijalo po kriteriju nacije, vjere i svjetonazora, da su ustaše bili dobri domoljubi kojima se tek tu i tamo omakla neka nepodopština, da se u Jasenovcu ubijalo tek poslije Oslobođenja, da je Tito jedan od najvećih svjetskih ubojica, a da je međunarodni status Jugoslavija – čista izmišljotina, zašto onda ne bismo prihvatili kao istinu i još jednu notornu laž, da je – naime – i Hrvatska, kao dio Jugoslavije, bila iza Željezne zavjese? Zašto ne bismo prihvatili laž da Hrvatska sve do prije nekoliko godina nije bila u Evropi, da nije znala što su evropske vrijednosti i tko zna što još? Zašto bismo priznali da je Jugoslavija u sklopu svoje vanjske politike imala i snažno izraženu evropsku komponentu, da su veze između Hrvatske i Evrope bile razgranate, da je baš ta Jugoslavija tik prije no što se počela raspadati bila praktično na vratima tadašnje Evropske zajednice, da je bila u svemu (doslovno: u svemu) miljama ispred država koje su zaista bile iza Željezne zavjese i čiji su građani, ukoliko im se posrećilo da dođu na Jadran na godišnji odmor, ovdje, da baš ovdje u Hrvatskoj, vidjeli “Ameriku”? Da, zašto?

Kada bismo lažima rekli da su laži, a onima koji ih šire – da su lažljivci, kada bismo priznali da je Hrvatska – kao dio Jugoslavije – bila doduše i autoritarna, i socijalistička, i samoupravna (na što bi se smrznuli svi profiteri privatizacije kojom je uništen samoupravni socijalizam), morali bismo priznali i da je Hrvatska godine 1990. bila prosperitetna, industrijski razvijena zemlja, na samome pragu kluba razvijenih, a da ju je više od rata uništila i unazadila tzv. tranzicija i pljačkaška pretvorba kao njezina okosnica. U tome slučaju ne bismo godinama mogli prodavati laž, a to zaista jest laž, kako je za sve što u današnjoj Hrvatskoj ne valja, uključujući katastrofalan stalni odljev stanovništva, odgovorno nasljeđe iz vremena Jugoslavije i socijalizma. Onda bismo morali priznati kako su za uvjerljivo najveći broj nedaća s kojima se suočavamo, izravno i neporecivo krive i odgovorne garniture što su se smjenjivale na vlasti nakon godine 1990. Najveći broj godina iz – zna se – koje stranke, upravo iz one koja je sadašnju Predsjednicu kandidirala za najviši položaj u državi.

Ima tu i jedan dodatni naoko sitan, ali nimalo nevažan problem. Predsjednica je svoj “biser” o Hrvatskoj iza Željezne zavjese plasirala pred češkim Predsjednikom Milošem Zemanom. A Zeman pripada onoj generaciji koja jako dobro zna kako se živjelo iza Željezne zavjese (u Čehoslovačkoj), a kako s one druge strane (u Jugoslaviji, što će reći i u Hrvatskoj), te tko je bio gdje u blokovski podijeljenoj Evropi. I što će onda takav čovjek misliti i o samoj Predsjednici, ali i o zemlji kojoj je ona na čelu? Što god pretpostavili, neće biti dobro za nas. Stoga su izjave poput ovih o Hrvatskoj “iza Željezne zavjese” najbolji način da se sramoti Hrvatska. Izgovor da su to uporno ponavljali neki savjetnici, pa se Predsjednica povela za njima, više ne vrijedi, a i onda kada je prvi puta upotrijebljen bio je jadan i proziran.

Ostaje samo bijeg prema naprijed: da se s takvim i sličnim neistinama nastavi, ako ne do nove pobjede na predsjedničkim izborima, a ono barem do osvajanja titule “kraljice povijesnih revizionista”. Pretjerano? Voljeli bismo da jest. Na žalost – nije!

Novosti

Tomislav Jakić
Autor 13.4.2019. u 09:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija