ENG
TEO GRANČIĆ: “Živi li danas sjećanje na žrtve iz Velike Bare”
Autor/ica 👤Teo Grančić
Povezani članci
“Bilo je jutro, u selu su se pojavile «švabe». Najprije su sve opkolili, zapravo vidjeli smo ih po okolnim uzvišicama. Narod su istjerivali iz kuća i sve su nas okupili na sred sela pred jednom kućom. Ništa nisu pitali. U tom momentu je nadletio avion što su oni iskoristili da nam kažu da će sada bombardirati i da uđemo u kuću. Narod je, iako nerado, ulazio u kuću, a iz sela se po kućama čula pucnjava. Nismo znali što se događa osim da po selu još ima naroda. Na vratima se pojavio vojnik sa strojnicom. Iza toga se sjeća jauka, zapomaganja, krkljanja, dima, mraka. Mrtvi su padali po njemu. Bilo je dosta i živih. Neki preživjeli mazali su se krvlju po licu i glavi. Na sebe i djecu navlačili su mrtve. Bilo je dosta ranjenih. Pakao.”
Tako je početak stradavanja opisao preživjeli svjedok najžalosnijeg dana pločanske povijesti, čiju je izjavu zapisao pok. Emil Tomašević. No zlikovci, nacisti iz 7. SS divizije Prinz Eugen se nisu zaustavili u tim kućama već su svoj zvjerski pohod nastavili dalje, ukupno na taj Mrtvi dan, svirepo su ubili najmanje 110 nevinih staraca, žene i djece iz Ćuluma, Peračkog Blata i Baćine. Zauvijek nad ovim krajem ostavivši svoj zločinački zadah smrti.
Prethodno, 12. rujna 1943. s tim istim zločincima ponad današnjih Ploča, na brdu Stražbenici sukobili su se dvadesetogodišnjaci, ostavivši herojski svoje mlade živote kao zalog boljoj budućnosti. Bili su to Vinko Bošković te Jurka i Stipan Ostojić.
A danas, kako se svi skupa odnosimo prema tim žrtvama? Odgovor se može svesti na jednu, pa i blagu riječ, nedostojno.
Žrtve koje su stradale u Velikoj Bari na tom mjestu nemaju ni dostojna spomenika, niti popisa tih imena. Tko će se sjećati tih ljudi kada priča s koljena na koljeno iščezne, što će onda značiti izreka ‘povijest je učiteljica života’?
U vrijeme kada se svi kunu u bolje obrazovanje i njegove reforme, valja se zapitati, a na osnovu gore navedene izreke, o kakvoj će to povijesti mladi učiti i kakva će im se povijest servirati da ih poduči životu, a na kraju krajeva da u budućnosti spriječi isto zlo.
Sat povijesti o Mrtvom danu 1943. ili posjet školaraca stratištu u Velikoj Bari, nije u niti jednom kurikulumu, no još žalosnije ni tema kakve izvannastavne aktivnosti.
U budućnosti ovo sjećanje će iščeznuti. Sasvim je prirodno i nadasve poželjno da ljudi idu naprijed ka boljoj budućnosti, no moramo se sjetiti i onih kojima je budućnost oduzeta, metkom i nožem. Moramo ih se sjetiti, makar iz ljudskosti.
Niti jedna vlast od završetka rata u kojem nacisti zauvijek utihnuli smijeh i plač, preko stotinu i deset naših Baćinaca i Plinjana, nije pokazala pretjerani pijetet prema žrtvama. Osim malene spomen ploče, na kojoj se odavno ne može iščitati što piše i betonskog zidića, ništa na njih ne sjeća. Mjesto je počesto i zaraslo, baš kao i na lanjskoj obljetnici na kojoj se skupi 15-ak onih koji ipak žele da sjećanje na ove ljude živi.
Masovna grobnica prema definiciji UN-a je grobnica koja sadrži 3 ili više žrtava egzekucije. No, u popisu masovnih grobnica Ministarstva branitelja ovih grobnica nema, a niti odjel Ministarstva koji se bavi žrtvama Drugog svjetskog rata ne pokazuje imalo interesa čak i kad im se ukaže na isto.
Ove žrtve sramota su nacista od 1943., a jesu li danas sramota svih nas, svih stanovnika Ploča, Neretve i Hrvatske koji se potpuno nedostojno odnosimo prema njihovoj žrtvi i prema njihovu grobu.
Za tjedan dana, 74. je obljetnica najžalosnijeg dana u povijesti pločanskog kraja, pa neka ovaj tekst bude poruka svakom stanovniku Ploča, posebno onima iz mjesta iz kojih su bile žrtve, da ih se dostojno prisjete, a onima na vlasti, lokalnoj i državnoj (napose Ministarstvu branitelja) da žrtve zaslužuju dostojno obilježavanje dana njihove tragedije, dostojan spomenik i upis na tužnu listu masovnih grobnica.
Tekstu prilažem i dokument koji je objavio pok. Emil Tomašević, s popisom žrtava i tekst pod naslovom “Plan ‘Achse’ i žrtve na Mrtvi dan ’43.“, objavljen 15. veljače 2005. godine.
Autor/ica 👤Teo Grančić
