Foto: Dženet Dreković
Prije nekog vremena objavio sam tekst Usta puna klevete (tacno.net, 27.03.2023.) čija je ključna ideja poziv medijima u BiH da započnu kulturu otkazivanja (cancel culture) prema Miloradu Dodiku. Šteta je što se nema snage za jedan radikalni čin – potpuno medijsko apstrahiranje lika i djela predsjednika RS-a, budući da je čovjek od svog političkog djelovanja napravio trajni antiustavni čin. Političar u stanju trajne antiustavnosti mora biti delegitimiran. Njegove posljednje izjave o pripremljenim dokumentima secesije, prema teoriji rata, uvod su u rat.
Kao što postoji ekonomski rat, tako postoji i retorički rat na koji ne možete žmiriti i kazati ma neće, to on samo priča. Sjećate se višegodišnje produkcije ideja kako su svi problemi s Dodikom generirani iz Sarajeva koji ne priznaje Republiku Srpsku a gotovo trideset godina taj bh. entitet niko nije doveo u pitanje ni u Bosni i Hercegovini ni u međunarodnoj zajednici.
Ipak, Dodik je mrzilačkom retorikom u kontinuitetu proizvodio taj osjećaj na koji su se mnogi akteri upecali, što je doprinijelo degradiranju Dejtonskog sporazuma na nivo upotrebljivog instrumenta secesije iako za takvo nešto u samom sporazumu ne postoji nikakav argument.
U činu trajne antiustavnosti, Dodik želi više od onoga što su entiteti dobili u američkoj vojnoj bazi, pa najnormalniju stvar u svakoj zemlji – da državni grunt bude uknjižen od strane države a onda dat na upravljanje nižim političkim jedinicama – predsjednik RS-a spriječava, proizvodeći narativ da bi državni zakon o državnoj imovini bio uvod u rat. Politička situacija u zemlji približava se ili klimaksu ili lošoj beskonačnosti. Izbiju li čarke na međuentitetskoj liniji, bit će to znak da je Moskva, suglasnošću ili bez suglasnosti jednog dijela političkog Beograda, odlučila zapaliti Balkan.
S druge strane, Vučić je izjavom da više nema promjena granica na Zapadnom Balkanu poslao poruku da će Crnom Gorom, dijelom Kosova i bh. entitetom Republika Srpska vladati na drugačiji način, moćnim i razgranatim obavještajno-sigurnosnim aparatom, rak ranom zapadnog Balkana, najuspješnijom investicijom srpskog nacionalizma. Investicijom bez čijeg uništenja u korijenu nema napretka za zemlje regije.
Tajne službe Republike Srbije su svojim načinom djelovanja replika bivših tajnih postsovjetskih službi u oslobođenim zemljama Istočne Evrope. One su uništene i u najvećoj mjeri zamijenjene tajnim službama čiji monopol na nasilje kontrolira pravna, liberalno-demokratska država. Transformacija obavještajno-sigurnosnog aparata Srbije i njeno kadrovsko inoviranje ljudima koji su s onu stranu srpskog institucionalnog nacionalizma, uvjet je da naše zemlje krenu boljim putem, drugačijom stazom napretka, baš kao većina zemalja Istočne Evrope. Dok ih ne poklopi Moskva.
Bez te transformacije nije moguće očekivati da Banjaluka započne proces zbiljske integracije u ustavno tkivo Bosne i Hercegovine. Dok se to ne desi a dug je, predug put do stvaranja uvjeta za prenos nadležnosti sa entiteta na državu kao čin institucionalne normalnosti, i domaći i međunarodni akteri učinili bi veliku stvar za građane Bosne i Hercegovine i za zapadni Balkan da predsjednika RS-a otkantaju dok nije umislio da je Che Guevara. Dobra, baš dobra stvar bila bi, recimo, uvođenje Ministarstva nauke i Ministarstva poljoprivrede u Vijeće ministara BiH kao izvornih nadležnosti države. Dodikova višegodišnja vriska o povratku nadležnosti, potpuno je blokirala ideje o prenosu nadležnosti na Bosnu i Hercegovinu kao legitiman politički čin. Stvarno su naši političari najuzornija šara defanzivnog, defetističkog obrasca, izuzev laktaškog borca protiv kolonijalizma.
Šta bi se loše desilo bilo kome u Bosni i Hercegovini kada bi uslijedila ovakva institucionalna gesta, egzistencijalno važan transfer nadležnosti za mnoge naše ljude? Ama ništa loše, baš ništa loše, izuzev racionalizirane nade da bi i poljoprivrednici od Bijeljine do Gradiške, od Teočaka do Cazina, mogli živjeti bolje. Potpomognuti, između ostalog, i naukom koja ima svog državnog domaćina, bez iracionalnog rasipanja sredstava po antiznanstvenim bespućima iskomadane zemlje.
Dodiku se bukvalno dalo sve: Bosna je u institucionalnom smislu njegova privatna država. Dejtonska Bosna ispostavlja se kao najveća nagrada krajiško-orijentalnog despota. Ipak, nije zadovoljan ovaj oblaporni politički hrmpalija. Njegova teritorijalna halapljivost zvoni na uzbunu? Treba ovo tkanje secesije zaustaviti (unutrašnjom pobunom u RS-u te vanjskom i federalnom podrškom toj pobuni) dok Dodik i njegova antiustavna i antidejtonska kamarila nisu počeli sa balvan revolucijom.
