Teret jebanja

Viktor Ivančić
Autor 17.6.2022. u 16:01

Izdvajamo

  • Kamo sreće da se Večernji list s jednakim istraživačkim entuzijazmom bio upustio u raskrinkavanje intimnih navada hrvatskih katoličkih svećenika i njihove seksualne eksploatacije mladeži pučkoškolskog i predškolskog uzrasta. Samo što je to malo teže zamisliti, budući da su istoga dana kada im je servirano "otkriće" u vidu "gnjusnoga splitskog skandala", prepuno lascivnih online poruka, čitatelji dobili na dar sličicu svetog Ante Padovanskog, prilijepljenu uz naslovnu stranicu novina.

Povezani članci

Teret jebanja

U nepodnošljivoj provali moraliziranja nakon “splitske seks afere” samo jedno pitanje upadljivo izostaje: Zašto je Večernji list objavio to difamacijsko smeće? Zbog čega informativni medij iz korpusa takozvanog mainstreama, za koji rade deseci profesionalnih novinara, to smeće smatra relevantnim?

Piše: Viktor Ivančić

Osnovna stvar je da bi svatko trebao imati pravo jebati se s kime hoće, kada hoće i kako hoće, a da mu pritom nitko ne viri u krevet. Odnosno u privatnu poštu, ako je jebanje još u fazi dogovaranja, zavođenja ili elektronski potpomognute predigre.

Tako je i s političarima ili gradskim vijećnicima, osim u zemljama – poput Amerike ili Hrvatske – gdje su se ideali kršćanske obitelji i seksualnog ćudoređa ustalili kao kamuflažni oklop političke klase sklone najraznovrsnijim vidovima razvrata, obično kriminalno-koruptivnog tipa, ali i onima u sferi erotskog života.

Ako nekom vijećniku prija ševiti se s plišanim medom, ili nekoj vijećnici s gumenim zekom, to se nikoga trećega ne bi trebalo ticati, dok god je medo ili zeko suglasan s takvim odnosom. Ako vijećnik preko Tindera dogovara jebanje s “Aleksandrom”, ne znajući da je “Aleksandra” lažni profil, tj. digitalna verzija plišanoga mede, to je također njegova privatna stvar, a ako postane javna – i to na način da se krivotvore svi argumenti koji opravdavaju “javni interes” za nasilni prodor u njegovu intimu – onda je amoral na strani onoga koji ocrnjuje, a ne onog ocrnjenog.

U nepodnošljivoj provali moraliziranja nakon “splitske seks afere” koju je “otkrio” Večernji list – zapravo klasične “navlakuše” što ju je paraobavještajno podzemlje postavilo Luki Baričiću Bojanu Ivoševiću, kandidatima stranke Centar na predstojećim lokalnim izborima, dovabivši onoga prvog da kao zadnji naivac uleti u lascivnu korespondenciju s navodnim djevojkama iz Beograda, pa onda u to uvuče i prijatelja, kandidata za dogradonačelničku funkciju, po svemu sudeći glavnu metu napada – samo jedno pitanje upečatljivo izostaje: Zašto je Večernji list objavio to difamacijsko smeće? Zbog čega informativni medij iz korpusa takozvanog mainstreama, za koji rade deseci profesionalnih novinara i urednika, to smeće smatra relevantnim?

Sada, u općoj moralizatorskoj harangi dominira pridjev “gnjusno”, obilno ga koriste i zgroženi političari i raspištoljeni novinski komentatori, a zadao ga je sam Večernji list, obavještavajući u prvome naletu publiku da donosi “gnjusni skandal” iz Splita. Svima se neizmjerno gadi “informativni sadržaj” s kojim je hrvatska javnost suočena, svi će nad tim “informativnim sadržajem” začepiti osjetljive malograđanske nosnice i istresti osude iz dubine kršćanskih duša, no skoro nitko ne bi da propituje njegovo porijeklo i način distribucije.

Stoga je bolje s tim odmah raščistiti: ako nam je “gnjusna” vijećnikova seksualna žudnja, ako su nam “gnjusne” njegove seksualne navike, to je zbog toga – i samo zbog toga – jer smo neovlašteno stekli uvid u njih. Istinski je gnjusan samo onaj koji nam je to omogućio – u ovome slučaju tiražni zagrebački dnevnik, perjanica medijskog mainstreama – razotkrivši vijećnikovu najdublju privatnost, protiv njegove volje, dakako.

A još je gnjusniji paket ponuđenih obrazloženja za takav postupak, podvala pomoću koje je osigurana etiketa “opravdanog interesa javnosti”: najprije optužba da je Baričić nudio radno mjesto u zamjenu za seksualni odnos, iako je iz same priložene prepiske vidljivo da je to čisti falsifikat, a zatim i invektiva o namjeri ostvarenja seksualnog odnosa s maloljetnicom, iako do tog odnosa nije došlo, iako sedamnaestogodišnja “Milica” evidentno ne postoji i iako – čak i da “Milica” postoji, čak i da se seks dogodio – to ne bi bilo zakonski kažnjivo djelo.

Zašto dakle Večernji brine o tome na koji će način mlađahni izborni kandidat nagovarati svoju potencijalnu partnericu da doputuje u Split kako bi se prepustili jebanju, kada i ona, istinabog kao agent-provokator hadezeovskoga podzemnog odjela, pokazuje žarku želju za tim? Da su se stvarno našli i jebali – da zlosretni gradski vijećnik nije općio s lažnim profilom – da li bi Večernji list objavio tu urnebesnu snimku?

Nije isključeno. Naprosto, politički protivnici poželjeli su diskreditirati sudionike u izbornoj utrci, pa su se rutinski poslužili medijem kao oruđem za diskreditaciju. Pritom se u osobito bizarnoj situaciji zatekao Bojan Ivošević kojemu su paraobavještajni manipulatori, uz pomoć medijske servisne službe, spakirali krimen za seks s maloljetnicom u okolnostima kada ne samo što se seks nije zbio, nego ni maloljetnica nije stvarna.

Kada je dobio diskreditirajući “materijal”, umjesto da ga – u skladu s njegovom tematikom – vrati pošiljatelju uz poruku “odjebi”, tako da isti završi u kanalizacijskom sustavu društvenih mreža, Večernji ga je hitro “žurnalistički obradio” i objavio, dajući tom denuncijantskom smeću legitimitet iza kojeg stoji profesionalni novinarski pogon. Ako već udruženo titraju malograđanski želuci, ako je osjetljivost na “gnjusnost” u punome jeku, preporučio bih da se u slučaju “splitske seks afere” – obnovimo li sjećanja na davne etičke uzuse novinarskog zanata – ta grožnja pravilno adresira: gnjusan je jedino Večernji list. I obratno: Večernji list je jedini gnjusan.

To, doduše, ne odstupa od tradicije hrvatskih medijskih egzekucija, koja je sve samo ne siromašna. Konstruirani “nemoral” na intimnom planu, sumnjive veze i seksualne preferencije, ovdje su činili podlogu za raskopavanje utroba Miri Furlan i “vješticama iz Rija”, da se i ne spominju grijesi protiv države i nacije; fotografije s privatnih video-snimaka Gorana Bregovića i Severine, na kojima se oni ševe sa svojim partnerima, uredno su našle mjesto na stranicama vodećih informativnih medija; čak je i novinarka Sunčica Findak u jednome političkom tjedniku bila “branjena od muškog nasilja” tako što joj je objavljena fotografija snimljena tokom seksualnog čina…

Sada je još i svima jasno da se radi o političkoj namještaljci usred izborne kampanje. No ništa zato: isti kolumnisti koji sada sipaju žuč zbog “moralnoga posrnuća” uspaljenoga splitskog dvojca, prije neku godinu su objavu interne prepiske među članovima tzv. Borg grupe, gdje su se ovi dogovarali koliko će koji milijuna maznuti iz državnoga proračuna, opisivali kao “sramotno zadiranje u privatnost”. Na stenograme Tuđmanovih razgovora o podjeli BiH – inače lako dostupne, jer se nalaze u arhivi Haškog suda, te ih je Feral svojedobno ukoričio u dvije debele knjige, a hrvatska građanska štampa pobožno prešutjela – bolje je ne podsjećati.

Na snazi su, naime, izvrnuti kriteriji: ono što je pouzdano u javnom interesu treba zadržati u zoni privatnosti, a ono što je pouzdano privatna stvar – poput osobnoga seksualnog života – valja učiniti javnim. Jer smisao ne leži u informiranju, već u diskreditiranju; novinar nije u dosluhu s javnošću, nego u službi tajne stranačke policije i prominentnih ideoloških tutora. Kako je princip raširen, kako je vremenom usvojena njegova samorazumljivost, ne iznenađuje što nitko iz žurnalističke branše nije uputio ikakav etički prigovor degutantnoj akciji zagrebačkog dnevnika.

Kamo sreće da se Večernji list s jednakim istraživačkim entuzijazmom bio upustio u raskrinkavanje intimnih navada hrvatskih katoličkih svećenika i njihove seksualne eksploatacije mladeži pučkoškolskog i predškolskog uzrasta. Samo što je to malo teže zamisliti, budući da su istoga dana kada im je servirano “otkriće” u vidu “gnjusnoga splitskog skandala”, prepuno lascivnih online poruka, čitatelji dobili na dar sličicu svetog Ante Padovanskog, prilijepljenu uz naslovnu stranicu novina.

Uz pomoć lažnih profila je, dakle, na površinu isplivala istina o teroru lažnoga morala, uz uvjet da se istu želi prepoznati, tako da je i revija skupnog moraliziranja, sa svim tim vatrometom besramna licemjerja, poprimila sasvim pornografski ugođaj. Ništa nije vulgarnije od voajerskih pretenzija katoličkog ćudoređa, pogotovo kada ih revnim radom opslužuju novinarski ministranti.

S druge strane, seksualni život Hrvata po svemu je sudeći mnogo živopisniji od onoga kakav se promovira na nedjeljnim misama. Nacionalno puritanstvo je itekako krvavo ispod kože, uključujući tabu “spolnih odnosa s maloljetnicima” koji ovih dana stječe odlike nezamislive, upravo paklenske strave. Ne poznajem današnju situaciju na terenu, ali moram primijetiti da su se u moje doba djevojke i mladići od sedamnaest godina jebali sve u šesnaest, uglavnom s osobama starijim od osamnaest.

Dobro, nije to jedino zadovoljstvo koje je prohujalo sa socijalizmom. Danas je sve mnogo pristojnije, od retorike do motorike. Od križa na zlatnome lančiću do kristijaniziranog jezika političkih spletki. Vjerojatno ću biti komično nostalgičan napomenem li da se pristojnost ne potvrđuje nazivanjem jebanja spolnim općenjem, ili kuraca i pičaka spolovilima, nego usvajanjem navike da se ne viri u tuđi krevet. Poštivanjem tuđe intime i tuđe slobode. Kome to nije jasno – neka se jebe.

Novosti

Viktor Ivančić
Autor 17.6.2022. u 16:01