Teško li je danas hadezeovac biti – moraš urlat al ne smiješ piti!

Marin Jurjević
Autor 16.5.2017. u 20:28

Teško li je danas hadezeovac biti – moraš urlat al ne smiješ piti!

Tamo još negdje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, shvatio sam kako uopće niti malo nije bilo lako biti član te stranke.

Prvo je došlo do onog strašnog, kako bi to naš najveći stručnjak za razne “cidove”,  general Glasnović, rekao: “volocida”.  Prvi stradaše, ni krivi ni dužni, naši volovi koji su se svugdje gdje je HDZ držao do sebe, oni ritualno vrtili na ražnjevima tako da se dimilo na sve strane. Tek kasnije će na red doći običan narod. Ali, najzanimljivije od svega je bilo to što su uskoro na strašan udar  došli i članovi hadezea, i to ne bilo koji  – nego njihova stranačka elita. Elem, njih je masovno natjeralo u kazališta u kojima su se diljem Hrvatske obilježavale i ove i one  obljetnice i svečani trenuci.  A zna se kako je kada se čovjeka natjera u novi, nepoznati, pa i pomalo neprijateljski prostor i ambijent  kristalnih lustera, svjetala, sasvim nove kazališne gungule, štukatura i zvukova štimanja instrumenata orkestra koji su dolazili iz dubine neke rupe ispred pozornice ili, još gore, sa pozornice. A tek kada bi predstava počela. Koje su to muke i nelagode bile? Trebalo je to izdržat. A sve bez uputa. Bez ikakvih naputaka. Onako, uvale te u taj tuđi ambijent pa se ti sad snalazi. Da mi Bog oprosti, kao po onoj Titovoj: “Snađi se druže!” recimo, ko će li ga znati kada treba pljeskat? Što raditi! Neki ti klipan ili curetak tamo na samom ulazu u kazalište jednostavno  uvali u ruke letak, a nije hadezeov, stranački, svakome razumljiv. Čitaš ga polako onako potiho, slovkajući,  ispod glasa i u sebi se križaš. Tamo, recimo, na samom vrhu piše: L. van Bethoven: Sonata op 2 No. 1 u F – molu a dolje, niže, jedno ispod drugog: Alegro, Adagio, Menuetto – Alegro, Prestissimo. Za Gospu Blaženu, pa zna li itko ovdje hrvatski? Što je sad ovo? Pa zar se prokletih talijana nismo odavno liberali? Koja je ovo provokacija? Ali mudro šutiš i vrpoljiš se nelagodno  ko da se pečeš onako polako na laganoj vatri. Već je mrak u dvorani i šapućeš ženi koja sjedi do tebe na uho: “Što je ovo?” A ona samo sliježe ramenima pa je najbolje gledat druge što oni rade kao ono na svečanim ručkovima kada ti slože beštek s obe strane tanjura dug ko kompoziciju putničkog vlaka pa ne znadeš što prije dohvatit ili ne dohvatit i iz koje čaše gucnuti. Gledaš onoga do sebe. Ali i on gleda tebe! Pa onda, skupa gledate uokolo i tražite nekoga tko zna što će s tim jedačim instrumentima pa hajde, radite za njim ono što i on radi. Ali ovdje se svi okreću, vrpolje, došaptavaju i kompletni prvi redovi postaju nekakva lelajuva površina ko valovi na moru jer oni koji znaju što raditi nisu među njima. Oni  su u zadnjim redovima. U prvim redovima je novopečena politička “elita”..a oni nisu imali vremena, nisu imali kad to naučiti.  Imali su drugih, važnijih obveza. Uf, da je bar bit u zadnjem a ne u prvom redu!

Naravno da se u ta vremena udarnički pljeskalo između stavaka. Uzenimaravlo se, nerviralo i smantavalo izbezumljene umjetnike kojima je padala koncentracija radi tog ubitačnog nekontroliranog pljeskanja čim bi publika prepoznala nekakvu malu rupu između nepodnošljivih zvukova klavira. Jer klavir je bio uvijek nekako najnepodnošljoviji. Tko da zna zašto – ali bilo je tako. Ko je preživio te klavirske recitale bio je istinski heroj. Kazališni barakaš! Tek su najiskusniji uz nadmeni osmijeh znali kada treba pljeskati. Onda kada se umjetnik digne, okrene prema publici i lagano nakloni. To nisi mogao falit! E, onda si bio sasvim siguran da je mukama došao kraj pa udri pljeskat! I to najiskrenije i žestoko. Jer to su bili frenetični  pljeskovi i ovacije  spašenih.  Pravo veselje utopljenika koji su  se napokon dočepali obale.

Moj Split imao je nesreću što je u ta vremena svako “Splitsko ljeto” uvijek počimalo Verdijevom operom Aida, koja se igrala na splitskom Peristilu. U početku dobrodušni stranački ljudi nisu znali što ih tamo  čeka. Dolazili su veseli, muškarci  lijepo obučeni u svoja najbolja odijela a žene u posuđenim glamuroznim toaletama. Ali onda bi krenule Tantalove muke.. Kao prvo, taj prokleti Peristil je jedan zatvoreni prostor iz kojeg, kada se ogradi, nema nikakve mogućnosti bjekstva. A ne, ne…lakše bi se pobjeglo iz Alcatraza nego s Verdijeve  Aide na Peristilu. Sjećam se kao sada. Opera je počinjala u 19 sati a završavala u 22.30 sata. Tri i po sata čupanja živaca! Na tanane. Ko je to znao? Sve na čistu prevaru. Ljudi su ulazili na taj Peristil, u taj tor, ko nevine ovčice na klanje. Ajme majko! Ma ko je samo natira tog šempju od Giuseppea Verdija da napiše ovu operetinu?  Četiri čina. Ništa manje. Enti Boga onega ko ga je kad izumislija! Da Egipat, da Aida, da Radames! Svima se na vrh glave popeja baš taj Radames. A niko ne razumi o čemu se radi….samo znaju da je teško, a noćna sparina udrila pa se ljudi znoje i vrpolje, meškolje, šuškaju i rastežu noge. Sjedalice tvrde, nikakve, ka banci u konobi. Ma bolje je sto puta u teatar pa makar slušali i klavir ali bar su sjedala tapecirana. Do mene jedan lokalni važni hadezeov funkcioner lijevom nogom pokušava skinuti cipelu s desne noge. Sav se iskrivio. Žulja čovika cipela, to je očito. Uživio se cijeli u to i kad je cipela napokon spasonosno skliznula s njegove desne noge odjednom mu se osmijeh olakšanja razlije cijelim ozarenim licem. Ajde, neka čovjek bar u tome uživa. A kad su bile pauze nekoliko njih je ipak pokušalo pobjeći. Ali, jok! E, neš ti pobić kume a ja ostat! A ne, ne…Njih su kod samih uskih izlaza hvatali stranački amigosi za ramena ili za rubove sakoa i vukli nazad na tvrde stolice. Vraćaj se, majku ti tvoju, vraćaj! Pati se kume ka i svi mi. Sve za “našu stvar”! I tada mi je postalo jasno na koliku su žrtvu bili spremni ti ljudi za svoju Stranku i uvijek sam se najiskrenije divio tome. A vani, okolo Peristila, u uličicama Dioklecijanove palače, masu ljubitelja opere, bez karte, pokušavalo je uživati, koliko su mogli, onako na daljinu – prepuštajući prostor Peristila domaćoj stranačkoj eliti čija je osobna žrtva, koju nitko tada nije primjećivao, bila vrijedna svakog  divljenja.

I onda sada, 10. svibnja,  čitam na portalima i u našim pisanim medijima kako je HDZ napokon došao pameti pa je počeo pripremati svoje članove kako da se ponašaju u nepoznatim situacijama a ne kao u “ona vremena”. Ako je to istina, velika je to stvar. Doduše radi se o SMS porukama koje su slane članovima hadezea mobitelom u kojima su osnovne upute kako da se ponašaju na predizbornom skupu hadezeovog kandidata za Župana senjsko ličke županije, gospodina Darka Milinovića.  Ovaj  put nema zabune. U tom “Naputku” za ponašanje ličkih hadezeovaca, prema medijskim izvorima, doslovno piše čak kako će se ljudi obući i što će raditi. Svi moraju biti obučeni “jednoobrazno” a samo se “starijim članovima” Stranke dopušta “nositi na odijelu kockaste kravate”. A što kada se pojavi Milinović? E, tu su upute precizne a ne kao kod onoga Bethovena ili, ne daj Bože,  Verdija. Nakon onih muka koje su ta dvojica  zadali, nanijeli  “kazališnim barakašima” HDZ-a ne bi, da se kandidiraju,  ni glasa ovdje uhvatili. U Naputku precizno piše: “Kada se u dvorani pojavi Dado, barjaktari neka razviju zastave, svirat će pjesma “Gospić gazi sve”, ona ista kada je Ivo Sanader dolazio, prionite dugom aplauzu sve dok On ne prođe parketom i aplaudirajte sve dok ne sjedne. Kada počme svirati himna, pjevajte iz svega glasa i obavezno ruka na srcu. Kada voditelj najavi: dame i gospodo, pozdravite “čovjeka koji  zna kako” brzo ustanite s mjesta i krenite u dug aplauz, i počmite jako skandirati Dado, Dado, Dado….Kada bude blatio protivnike, onda iz svega glasa zviždite“. U Naputku se, sasvim opravdano, lički hadezeovci upozoravaju da, iako će šank biti otvoren, publika može bit “vesela ali ne pripita”. U skladu s dobrim običajima još se napominje kako će svi oni koji rade u javnim službama biti pošteđeni ranog dolaska na posao. E, pa to je pravi humani, ljudski pristup. Lako ti je tako njima danas dolazit na skupove. A vidio bih ja njih početkom devedesetih po kazalištima u koje su njihovi prethodnici  natjeravani bez bilo kakvih naputaka, bez ikakvih uputa i pomoći. Pa se ti onda snađi, ako možeš! Ali, Bogu hvala, ta su vremena daleko iza nas ili što bi se reklo. “Nekad bilo, sad se spominjalo” jer je HDZ u međuvremenu postao jedna moderna, prava europska stranka a bome imaju ljudi danas i mobitele a onda su imale “u vrh glave” samo kemijsku olovku i bokun papira. Ovo je najbolji dokaz kako je suvremena tehnologija sudbinosno, pozitivno utjecala na suvremeni politički život u Hrvatskoj!

I još nešto. Gospodin Milinović sve ovo negira a meni nije jasno zašto?! Pa kao da ovo nije veliki napredak u odnosu na one Karamarkove stranačke skupove, poput  recimo njegovog “slavnog” skupa u Omišu, na kojem se frenetično pljeskalo dobacivanjima  iz publike  da se hadezeovi “protivnici” trebaju pobacati u jame! Kao što bi  u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell”, snimljenog  po briljantnom scenariju Abdulaha Sidrana, dječak  Dino rekao: “Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo”!

Marin Jurjević
Autor 16.5.2017. u 20:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija