TEŠKO VRIJEME ZA MATORE

Autor/ica 👤Ivo Anić 4.6.2018. u 22:05

Povezani članci

Teško vrijeme došlo za nas matore, prijatelju moj, uloge su davno podjeljene i svak ide svojim putem. Teško vrijeme za nas matore, prijatelju moj, ljudi postaju nalik na kokoši, slabo vide i rano liježu, a jutrom žure na kopanje, zbijeni u gomile duhana, džepova usukanih od znoja dlanova, zalaze svuda i u sve guraju nos. Teško vrijeme došlo za nas matore, prijatelju moj, više ti i ne kažu zašto te ne trebaju više, ili ti otkaz uruče poštom, ili ostave poruku preko tajnice da si spreman za nove životne izazove. Kakve jebene izazove, ne znaš ni sam, previše smo matori za bilo što novo, previše ogorčeni ljudima, ovim jebenim životom u kojem više ništa nema smisla. Nekada su ti barem imali obraza reći u lice, prijatelju moj, kako je „Za njih bilo bolje da Bog ne postoji“, da si im tim povrijedio čast, ugled i dostojanstvo, pa su ti uručili otkaz opravdavši to tom presudom, a jedva čekali kurvini sinovi da te se riješe, jer nisi znao da šutiš prijatelju moj, jer nisi znao da pogneš glavu, jer nisi htio da budeš nalik na kokoš prijatelju moj, pa iako sve slabije vidiš bar da liježeš kad hoćeš oca im jebem.

Teško vrijeme došlo za nas matore prijatelju moj, uloge su davno podijeljene i oni pljuju glasno i urlaju ko zvijeri. Pod tvojim, pod mojim, pod bilo čijim prozorom koji se ne prolazi niti šutke, niti u miru. Uloge su davno podijeljene i rezervirane su za pametne. Teško da smo pametni, prijatelju moj, pametni čuvaju svoje guzice i samo ih je briga za njih, pametni su indiferentni, pametni znaju kada treba pognuti glavu, pametni su pametni, a mi smo samo valjda inteligentni, pametni nismo, jer da smo pametni imali bi rezervirane uloge u ovom igrokazu koji nazvaše državom, znali bi valjda pametno upraviti onima koji dijele otkaze više ni da ti daju valjan razlog zašto. Hej stari sjeti se, neka im sad gnjide pišu prezirno si im pokazao srednji prst, a gnjide pišu, pišu iz dana u dan i njima je dug put do vječnosti, oni ga prelaze šutke i u miru. Oni ne talasaju, rekla bi moja mater, nikad pameti u tebe sinko, sa rogatima se bost, glavom kroz zid, ta glava je mekša od kamena, kad ćeš to jednom shvatit?

Teško vrijeme za matore, prijatelju moj, na zidovima su naši tragovi, oko nas kruže kao psi, nacerene im njuške vidiš u mraku i bijes u očima, očnjake im vidiš i čuješ ih kako reže, kako podmuklo, kukavički reže iz mraka, a boje se prići vatri, boje se prići Feralu, da ih ne opeče. Oni pljuju glasno i urlaju ko zvijeri. Ali nikad se zvijeri nisi bojao, prijatelju moj, nikada, samo si im se smijao u lice i prokazivao ih koliki su šupci. Više su te povrijedili ljudi koji šute, ljudi koji šutke žive i u miru, ljudi koji bi šaputali – što mu to treba? Isti oni čije si vodio bitke, isti oni koje si vodio na barikade, pa shvatio da imaju pametnije posla, ujutro treba na kopanje, jer svak ide svojim putem, prijatelju moj, a tvoj put je davno utaban i njega svi zaobilaze na mah.

Teško vrijeme za matore, prijatelju moj, jednom si vrijeđao njihove osjećaje kada su bili u Savezu komunista, pa si ih vrijeđao kada su postali domoljubi, branitelji, svaki kurac. Ustaške gnjide si vrijeđao, prijatelju moj, dok nisu od gnjida postali kokoši, pa ih sad bole vjerski osjećaji. Od nacionalnih, partijskih, domoljubnih, na koncu više nisu imali organa osjeta da se uvrijede pa im ostao još taj vjerski oca im jebem vjerskog.

I tužno je zapravo to vrijeme, prijatelju moj, stalno nekako misliš doći će sve jednom na svoje, ali u ovoj našoj krčmi vrijeme je odavno stalo i nikoga više nema da sa tatekima pije i da sapliće dok pjeva. Ni pjesama više nema. Ničega više nema, doli bijesnih klinaca koji urlaju zbijeni u gomile i koji ti prijete. I tužno je to vrijeme u kojem ti ni kao ljudi ne znaju dati otkaz, već ti po sekretarici poruče da si spreman za nove životne izazove. Nakon sedam, deset ili petnaest godina u firmi, jebaji je i firmu u kojoj svi šute kao kokoši, u kojoj svi sve slabije vide i u kojoj svi sve ranije liježu kako gazda kaže. A jebaji ga, ti nikad nisi znao jutrom žurit na kopanje, niti si volio gomile ljudi zbijene u gomile duhana. Više si volio svoj put, pa kako bude.

Teško vrijeme za matore, prijatelju moj. Ko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav dunajluk. Jer bolje je zapaliti malu svijeću, nego sam psovati u mraku. I slušati zvijeri kako vani urlaju. Nismo mi ove ceste odabrali kako bismo sa njih izbjegli, već kako bi utrli put za druge. Pa makar ih napadali klinci zbijeni u gomile. Teško vrijeme je došlo za nas matore, prijatelju moj, ali nije bitno koliko ćemo živjeti, nego kako ćemo živjeti, i to si me naučio, da ne budem kokoš, da liježem kad hoću i da mi se život obično raspada kada sam budan.

Da ga jebeš dobar je to život. Život kakvim si me ti naučio da ga živim. Jer život je jedini i ispravan, ako nam se obojici sviđa ono što moramo odživjeti, i ne brinem se da ti svoj nećeš nastaviti istim entuzijazmom kao i do sada. Jer dostojanstvo i poštenje tebi su jednako važne stvari kao i voda, hrana ili zrak.

Jer kada ti zalupe vrata i zabrave ih, znaš da to rade samo zbog toga da pošteni ljudi ne mogu više ući kroz njih. Lopovi i zvijeri, ući će ionako kroz zatvorena vrata. Džepova usukanih od znojnih dlanova, oni zalaze svuda i u sve guraju nos. A ti si me naučio da ako ne sudjelujem u sukobu između zvijeri i onih nemoćnih, onih obespravljenih, tada zapravo pomažem zvijeri. Ako prolazim životom šutke i u miru.

Teško vrijeme za matore, prijatelju moj, na zidovima naši tragovi, mi kružimo ko psi. Dug je put u vječnost, a tvome se još prijatelju ne nazire kraj. Teško da će te ušutkati zvijeri.

Hej stari sjeti se,

i reci mi nešto o njoj,

Hej stari plati gem,

prijatelj si moj…