Tetka Meja

Autor 2.5.2012. u 14:05

Tetka Meja

 

Vijest o tetkinoj smrti stigla me je kod rođaka, odmah po dolasku u Sarajevo. Unutra “kraljica peći”, napolju lije kao iz kabla, a niz rodičino lice, u ljupkoj kućici s malim voćnjakom blizu aerodroma, liju krupne suze. Popismo po jednu, za pokoj duše. Tetku Meju pamtim kao divnu, predobru ženu. Ta se zaista nikad ni s kim nije svadila.

Sudbina očeve rođene sestre slična je onoj hiljada njenih sunarodnjaka, Bosanaca i Hercegovaca koji su uz rat morali napustiti svoje domove. Neki otišli u inostranstvo, neki se naselili u puste tuđe  domove, “privremeni smještaj” koji za neke traje, evo, već decenijama. Većina Bošnjaka nije imala kud, nego “preko grane”, dok je množina izbjeglih Srba i Hrvata završila u “ krilu nacije”. Za mnoge od njih se žuđeno “majčinsko krilo” veoma bzo pretvorilo u  – čelični zagrljaj.    No, pustimo sad to.

 

Elem, iz solidne seoske kuće sa njivom i okućnicom kraj puta koji vodi ka Boračkom jezeru, tetka se s mužem, sinovima, nevjestom i unucima pred kraj rata preselila u prekodrinsko izbjeglištvo. Tako im naredilo. I sam daleko od doma, pokatkad bih nešto čuo o njihovim (ne)snalaženjima u novoj sredini. Moneta za potkusurivanje u džepovima balkanskih moćnika, i oni su veliki dio imovine morali ostaviti za sobom.

 

Sudbina ih nije mazila. U novom kraju, bezbeli, slabo posla. To ju je valjda i natjeralo da se, prije sedam-osam godina, s mužem vrati u naš grad. Tu su ona i muž, oboje niskokvalifikovani radnici, nekoliko godina pred rat dobili stan u samom centru.

Tada im je majka priskočila u pomoć. Preko prijatelja nalazila polovan namještaj, “ganjala papire”, u Crvenom krstu nabavljala hranu … Nadala se da su se konačno skrasili. Mada, već i tada je, baš kao i ja, slutila da je njihov povratak privremen. Da će i oni, kao i toliki drugi “povratnici”, nakon nekog vremena prodati stan i vratiti se svojima.

   S obzirom na djecu u nevolji – ko bi im na tome zamjerio?!

 

Tako je doista i bilo. Nakon izvjesnog vremena tetka i tetak su prodali stan i vratili se u Srbiju.

   No, zla kob tetku Meju ni tada nije zaboravilla: naskoro joj umre muž, a ona naglo oslijepi od šećerne bolesti. Zadnjih se godina, kažu, kretala samo po kući, i to uz pomoć ukućana. Najviše joj je pomagala unučica.

 

Nakon tihog i nenajavljenog odlaska njeni su sinovi na putu za Borke nekoliko puta prolazili kroz Konjic. Nijednom, ma ni na pet minuta, nisu svratili do moje majke. A nebi im ništa falilo. I njoj je svaki gost –  praznik!

   Ali neka, nema veze. Svako ima svoje ogledalo.

 

Dva dana docnije, po istoj kiši i bljuzgavici, taksi me vozi na sahranu.  Kroz prozor gledam šumu i brda, a s druge strane druma puste njive i u korov i drač zarasle ruševine spaljenih kuća. Na Boračkom polju prolazimo dva groblja: manje, pravoslavno i veće, bošnjačko. S lijeve se strane u daljini vije dim iz dimnjaka nekadašnje djedove kuće. Prije nekoliko godina kupili  su je neki stočari.

Taksista ne staje kod groblja. Ništa ga ne pitam. Znamo se, znam da zna šta radi. Nastavlja do samog “srca” sela, gdje su nekada bili seoska zadruga i dom, gdje i sada – eno je! –  stoji pravoslavna crkvica.

“Tu smo”, veli, ni ne vadeći cigaru iz usta. Plaćam, uvijek mrvu više od propisanog, i izlazim. Od ckve dolazi prigušeno pojanje. Pazeći da se ne okliznem, i ne ufastam, lagano dolazim do male nastrešnice na ulazu. Ostajem vani. Em crkva puna, em ne znam pojati. Ipak, preko ramena ljudi ispred mene virkam unutra. Vidim dva popa, odar i ljude oko njega. Neke odmah prepoznajem. Tu su, naravno, i moji rođaci. Skrušen, spustim pogled i dugo tupo zurim u metalni vrh kišobera, zarivenog u blatnu zemlju. Misli odlutaju ka pokojnici. Sjećam se da bi mi, kad god bih svratio, grleći me, tutnula nešto love u džep.  “Pametni moj Goco”, govorila bi.

I dok se, nakon crkvene službe, pri njihovom izlasku grlim s rođacima – kao da smo se juče vidjeli i kao da nisu minula tolika krvava ljeta! – tek sad primjećujem koliko smo ostarili. Samo su nam oči ostale iste. Po njima se još prepoznajemo.

 

Kiša najednom prestala. Kao da je neko nadjednom zavrnuo slavinu. Kroz visoku, sklisku travu i blato penjemo se ka svježe iskopanom grobu. Opet gledam uvis, u gustu borovinu i maglena brda. Dolje, pusti, zapušteni pašnjaci, oranice što su ne tako davno davale najbolji “kumpjer” u ovom dijelu svijeta.

Prekoputa crkvice i groblja je zgarište bivše fabrike Elpin. U njoj su se izrađivali uređaji za pogon auta na plin. Početkom osamdesetih bila je pravi “bum” u čitavoj bivšoj Jugi. U njoj je radilo pola sela. Ali, već odavno je sve uništeno. Što su mogli, karadžićevci su odnijeli u Srbiju, pa potom sve spalili.

 

Momci teškom mukom, uz pomoć užadi, spuštaju sanduk u raku. Oprezno spustim buket do krsta i bacim šaku zemlje u bezdan. Kao i obično, na groblju mi se ne da zaplakati.

Gledam ove ljude, nema ih više od tridesetak. Tužna, sumorna lica većinom u crnim odorama. Tek nekoliko ih je iz Grada, većina je došla za lijesom, iz Srbije. Skoro sve ih poznajem od ranije. S jednim sam čak i u školu išao. Kako li im je sad, dok, skrećući pogled od rake, gledaju okolnu zemlju. Njihovu bivšu zemlju, za koju je neko u njihovo ime pri kraju rata procijenio da im se iz nje valja seliti? Gurnuvši ih prethodno u krvavi rat sa komšijama? Neki su to objeručke prihvatili, žurno ulazeći u “vlak bez voznog reda”. Nisu ni slutili da će završiti – a gdje drugdje? – nego na slijepom kolosijeku. Daleko od svojih domova i onih dolje pustih, neobrađenih njiva. 

 

Poslije, kod majke, uz vino i rakiju, sa dragim sarajevskim rođacima  pretresamo tetka-Mejinu golgotu. Drugi su već davno, ni ovaj put ne svrativši, krenuli svojim kućama. Da stignu prije mraka. U “toplo krilo”, čelični u zagrljaj.

 

Autor 2.5.2012. u 14:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija