JOSIP BROZ- DOBAR SKROZ

tačno.net
Autor 4.5.2014. u 08:27

JOSIP BROZ- DOBAR SKROZ

U svojoj arhivi našao sam članak koji sam pisao povodom tridesete godišnjice Titove smrti. Danas, četiri godine kasnije vidim da sve konstatacije i dalje stoje, nažalost i one o našoj sadašnjosti. Ta stvarnost se izmjenila još na gore.

Piše: Ešref Zaimbegović

U godinama nakon njegove smrti  mediji su Tita prikazivali na razne načine. Bio je u mnogo čemu osporavan, blaćen, proglašavan ratnim zločincem, crvenim diktatorom, najvećim ubicom Srba na sremskom frontu, a Hrvata na Blajburškom polju.

I sada je u štampi bio cijeli niz komentara uključujući i one veoma negativne. Beogradska „Politika“ je dala prostor dvojici saradnika SANU da ocrne cjelokupno Titovo djelovanje sa posebnim osvrtom na negativan uticaj na Srbiju, „Večernje novosti“ su ponavljale nebulozu o prodaji stoke iz srbijanskih zemljoradničkih zadruga i parama koje su išle na Titov račun, a jedno provincjisko glasilo iz BiH uspoređivalo je Tita sa Šuškom i tvrdilo da je ovaj drugi zaslužniji i važniji za Hrvatsku.

Najveći broj komentara u štampi zemalja bivše Jugoslavije i inostranstva je ipak veoma korektan i objektivan, a neki napisi sadrže i elemente nostalgije.

Antifašizam i oslobodilačka borba

Tito je bio komunista i antifašista. U predvečerje Drugog svjetskog rata osjetio je opasnost koja se bližila i pripremao malobrojne komuniste na oružani otpor.

Krleža piše:
„Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistička gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakum sredovječnog zakašnjenja. (Tito kaže): Mi stojimo pred novim svjetskim ratom, i ako nas ne bude spasila naša vlastita pamet, neće nas spasiti ništa. I to je ono što bi trebalo objasniti i Kumrovcu i Kupincu, i glupim našim čaršijama od Ljubljane do Beograda… (Tito je) od prvog dana rata svjestan, da je oružje postalo jedinim političkim sredstvom borbe, već augusta mjeseca godine 1941, nalazi se na oslobođenom terenu, na čelu jedne organizirane vojske, kao glavni inicijator ustanka i revolucije, koju će pobjedonosno dovršiti 1945.godine.

Tito je stvorio najsilniji pokret otpora u Evropi i jednu od najjačih armija u antihitlerovskoj koaliciji.

Vojni komentator Miroslav Lazanski piše u „ Politici“ od 26.04.2010.:
Vinston Čerčil je podržavao Tita ne zato što je voleo komuniste, već zato što su Englezi utvrdili da je doprinos Titovih partizana u borbi protiv nacista mnogo veći nego pripadnika Jugoslavenske kraljevske vojske Draže Mihajlovića. Jer Tito je formirao vojsku koju nisu imali ni francuski, ni grčki, ni poljski pokret otpora.“

Veoma slično to formuliše i naš poznati književnik i sveučilišni profesor dr. Predrag Matvejević u prilogu u „Jutarnjem listu“ od 04.05.2010.:
„(Churchill) koji sigurno nije volio komuniste priznao je i prihvatio Tita kao saveznika odbacivši i ponizivši pritom generala Dražu Mihajlovića i njegov posrnulu četnički pokret.
Titova sposobnost nije se potvrdila samo u pretvaranju bratoubilačkog sukoba u partizanski pokret. Stvorio je vojsku koja je na kraju okupila pola miliona boraca pod oružjem – o takvoj brojci francuski ili talijanski, grčki ili poljski pokreti otpora nisu mogli ni sanjati.

A češki list „Dnes“ navodi:
“Za vrijeme drugog svjetskog rata sa Titovom armijom (na kraju rata je imala 800.000 pripadnika i bila je četvrta po snazi u antifašističkoj koaliciji) nije uspio izaći na kraj ni Hitler sa Musolinijem… Jugoslavenski partizani su za vrijeme rata pokazali izvanredne sposobnosti manevrisanja, a lokalno stanovništvo ih je sve više pomagalo. Osim toga, njihovo vođstvo je uspjelo ubjediti narod da svoju zemlju trebaju osloboditi sami, a uporno su odbijali stranu vojsku na svome teritoriju.“

Razvoj socijalistickog samoupravljanja

Nakon sukoba sa Staljinom i Informbiroom Tito je pošao smjerom umjerene demokratije (koja se nažalost nikad nije pretvorila u višepartijski sistem) a preduzeća su postepeno predavana na upravljanje radnicima. Ta ideja nije bila utopistička, ali je u praksi nailazila na probleme (jedan od najvažnijih bilo je neregulisano pitanje vlasništva). Sistem se u praksi ipak razvijao, a radnicima je omogućeno da učestvuju u upravljanju preduzećem u kojem rade. Ta praksa postoji u nizu kapitalističkih zemalja (n.p.„ Mitbestimmungsrecht“ u Njemačkoj).
Sistem je sedamdesetih godina regulisan novim Ustavom, a potom i Zakonom o udruženom radu. Sa sadašnjeg aspekta možemo govoriti o mnogim slabostima ovog sistema, ali niz regula i principa se danas aplikuje i u razvijenom kapitalističkom svijetu.
Kao zaključak možemo ustvrditi da su u periodu od četrdeset godina radnici mogli živjeti od svoga rada (sigurno ne na visokom nivou životnog standarda) i upravljati svojim preduzećima. Danas u uslovima skoro divljeg kapitalizma na našim prostorima imamo visoku nezaposlenost, ljudi koji su zaposleni nisu uvijek sigurni da će dobiti platu, ne uplaćuju se doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje. To izaziva nostalgična sjećanja na ona, za mnoge bolja vremena.

Tako Lazanski u navedenom članku kaže:
“Zahvaljujući Titovim sposobnostima Jugoslavija je nekoliko decenija živela u miru i relativnom blagostanju, što nije bilo lako i pored kredita koji su stizali sa Zapada. Kao što vidimo krediti i dalje stižu, ali blagostanja još nema…“

Davor Butković komentariše u zagrebačkom „Jutarnjem listu“ od 04.05.2010.:
„Činjenica je, također, da su i Hrvatska i Jugoslavija 60-tih i 70-ih godina doživjele strahoviti gospodarski procvat, temeljen i na liberalizaciji privrede, i na turističkoj eksploziji… SFRJ je uprkos svoj represiji bila neuporedivo slobodnija od Češke, Poljske i Rusije.“

Pa i beogradske „Večernje novosti„ za koje se ne može reći da su Titu naklonjene, pišu u izdanju od 03.05. 2010.:
„Ali, ni 30 godina poslije Titove smrti i 20 godina nakon početka krvavavog brodoloma „Titove Jugoslavije“, sećanje na visok životni standard, uređenost i bezbednost u toj zemlji veoma su jaka, naročito u okolnostima tranzicije i dugogodišnje opšte krize.“

Sarajevski žurnalista Ahmed Burić u svojoj kolumni na Sarajevo-X od 23.04. 2010. pod podnaslovom „Zlatno doba „ kaže:
„A kad se već vraćamo u šezdesete, na talasu industrijalizacije izrasla je nada koja je gradila Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu: već u sedamdesetim firme poput Energoinvesta, Hidrogradnje, UNIS-a, UPI-ja upošljavale su desetine hiljada radnika i zemlja se razvijala. Nije se živjelo u prevelikom bogatstvu, ali se – što je najbitnije – moglo živjeti od svoga rada… Parametri pokazuju da se BiH u tih dvadeset godina – od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih – razvila više nego u ostalim periodima svog postojanja. Džaba dakle Otomanija, džaba i Austro-ugarska, džaba i Kraljevina Jugoslavija… U Vogošći je radilo oko 20.000 radnika, u Hrasnici oko 15.000, na Stupu oko 5.000, na Ilidži oko 10.000…

Nostalgično se na period Titove vladavine osvrće i mladi autor Selmir Šljivić u prilogu na „E-novinama“:
„Ja ti halalim a i moj babo što je radio u preduzeću i uplaćivao samodoprinos za izgradnju cijele nam države, halal ti Bosna cijela što si uspio da sjediniš sve u državi na ideji zajedništva, koliko god to uzgledalo utopijski, hvala ti što smo bili uvažavani na cijelom dunjaluku i što je „crveni pasoš bez mane prolazio grane“,
puno ti hvala što si potencirao besplatno obrazovanje i liječenje, beskrajna zahvala dragom Bogu koji me je nagradio da živim makar malo za tvog vakta da napravim poređenje kako je bilo a kako je sada.“

Titova politicka i državnicka karizma

Tito je bio priznati vojskovođa iz drugog svjetskog rata, suprotstavio se Staljinu, bio je jedan od osnivača pokreta nesvrstanih, uvažavan kao političar i državnik u cijelom svijetu. Sjećam se kad je početkom sedamdesetih godina na jednom putovanju posjetio SSSR, Kinu i SAD. Svuda je bio primljen sa najvišim počastima. Komentari su bili da nema državnika na svijetu koji bi bio istovremeno primljen od sve tri strane.

Njegova smrt i sahrana ukazali su njegovu veličinu. Sjećam se plakata koji je bio polijepljen po cijeloj Italiji: „Maršal Tito je mrtav. Spustimo zastave na pola koplja“. Kako neko reče, na njegovoj sahrani je bilo više državnika nego na sahrani J. F. Kenedija, a češka štampa je u povodu sahrane nesrećno poginulog poljskog predsjednika Kačinskog spomenula da je najviše državnika na jednoj sahrani u 20. stoljeću, a vjerovatno i u cijeloj istoriji čovječanstva bilo na sahrani Tita.

U razgovoru za „Radio slobodna Evropa“ početkom maja 2010. poznata politička i naučna radnica Latinka Perović govori:
„Tito je čovjek balansa u jednoj zemlji ekonomskih i socijalnih protivrječnosti, nacionalno heterogenoj, multireligijskoj, u zemlji između dva bloka i uz to čovjek jakog instinkta vlasti…Govori se vrlo često o njegovim antisrpskim interesima , vrlo teško je, međutim, zamisliti da bi neko mogao da upravlja zemljom gotovo pola vijeka, a da bude u sukobu sa većinskim narodom…
Svijet je Tita vidio kao važnog partnera u antifašističkoj koaliciji. Vidio ga je kao važnog generatora procesa razlaganja ideološkog i vojno-političkog monolita kakav je bio Sovjetski Savez.

Vidio ga je kao relativno uravnoteženu ličnost, mekog diktatora, u jednom prostoru koji je bio turbulentan, istorijski opterećen etničkim sukobima. Vidio ga je kao modernizatora koji je centralnom vlašću omogućio da Jugoslavija od zaostale, agrarne zemlje postane srednje razvijena zemlja…“

Predrag Matvejević opet kaže:
„Sudbina nije podarila Hrvatskoj povijesnu i političku figuru međunarodnog značenja uporedivu sa Titom. Zahvaljujući njemu i partizanima koje je digao na noge u samoj Hrvatskoj kao i drugdje, s obraza nacije skinuta je ustaška ljaga. Povratio je Dalmaciji i Istri otoke i gradove koje je Pavelić podlo prepustio Musoliniju… Stekao sam dojam da takve stavove opstruira u Hrvatskoj antititoistička propaganda na filmu i televiziji, u raznim medijima i glasilima.“

O karizmi Tita govori u beogradskom „Vremenu“ od 30.04.2010 Ivan Ivanji književnik, prevodilac i Titov dugogodišnji saradnik. Podsjećajući na Konferenciju za međunarodnu bezbjednost i saradnju u Helsinkiju 1975. g. on piše:
„U pauzama bi nastajala neopisiva gužva. Kad bi se kroz tu gomilu kretali Brežnjev ili Ford, tadašnje vođe SAD i SSSR, njihovi telohranitelji bi nemilosrdno i neučtivo gurali u stranu sve prisutne. Ali, kad bi se Tito sam kretao kroz tu gužvu, a on je koristio priliku da pokaže da ume da razgovara na ruskom, nemačkom, engleskom i francuskom, ostali političari su se pred njim mahinalno sklanjali u stranu, kao što se Crveno more otvaralo pred Mojsijem. Preterujem? Bilo je tako.“

Lazanski piše:
„Kada je Tito brodom „Galeb“ išao u prvu poslijeratnu posjetu Velikoj Britaniji, kroz Sredozemlje su uz „Galeb“ u počasnoj pratnji plovile dve britanske krstarice i jedan nosač aviona. Na gatu Temze u Londonu maršala Jugoslavije dočekali su britanska kraljica Elisabeta i premijer Vinston Čerčil…
Uvaženi državnici koji idu u posjetu SAD prvo slete avionom svoje države u vazduhoplovnu bazu Endrus kraj Vašingtona, pa onda helikopterom američkog predsjednika stignu na travnjak Bele kuće. U proteklih 20 godina nijedan državnik sa prostora bivše SFRJ nije imao takav doček.“

Možemo misliti šta hoćemo, ali Titovu karizmu naši današnji državnici nemaju. Sa američkim predsjednikom se sastaju na raznim doručcima gdje sjedi nekoliko stotina ljudi ili na prolazu u hodnicima Bijele kuće. Tita je dočekivala svita, a ovi današnji političari teško dolaze i do činovnika.

Zaostavština i lopovluk

Poslije turbulentnih devedesetih godina i svih ratova na našem području pojavio se cijeli niz ratnih dobitnika, novih milionera proizašlih iz privatizacija, bogatih i korumpiranih političara.

U banjalučkim „Nezavisnim novinama„ od 04.05.2010 Dragan Jerinić u članku „Drug Tito“ opisuje slijedeću situaciju:
Penzioner ide pored velelepne kuće lokalnog gazde koji je privatizirao svoje bivše preduzeće. Gazda pita: „Komšija , šta misliš kolko vrijedi?“, a penzioner odgovara: „Dvadeset godina robije da je Titova država“.

Ovo nas vraća na period Titove vladavine, njegove imovine i materijalne ostavštine. Britanski list „ Indipedent“ kaže da je Tito „na kraju sve ostavio narodu, a ne svojoj porodici“.

Citiram Lazanskog:
„Tito je voleo život i znao da uživa u njemu. Nije prisvojio ni jedan dinar i nijedan od mnogobrojnih poklona koje je dobio od inostranih šefova država. Sve što je imao ostalo je bivšim jugorepublikama“

A Matvejević kaže:
„Nije stekao niti ostavio nasljednicima nikakva imutka – sve je prepustio narodu.“

Jerinić piše:
Drug Tito je današnjoj generaciji „in“ jer ga znaju po pričama roditelja o starim vremenima kada je zakon bio isti za sve, kada su radnici bili u fabrikama, a kriminalci u zatvorima.“

A moj omiljeni pripovjedač Dario Džamonja u priči „Vrabac“ piše o „Vrapcu“, sarajevskom mafijanu, koji krajem devedesetih godina odlazi za Kanadu. Na pitanje: „Šta ćeš tamo? Zar ovdje opet ne možeš…?“ , Vrabac kaže: „Drugo je sad vrijeme, drugi lopovi. Ja sam za svoje lopovluke navikao da ležim i da primam batine, a ne odlikovanja.“

Prolog

Završavam ovaj prilog vraćajući se sjećanjima Ivana Ivanjija:
Period od 1945. do 1980. godine je jednostavno najbolje što sam doživeo, što sam mogao doživeti, nevezano sa tim što je mojom zemljom, Jugoslavijom, vladao Josip Broz.
Da citiram Radeta Šerbedžiju:
*Onome ko ne zna koliko je dobro živeo pod Titom, ja pomoći ne mogu!*
Da citiram Abdulaha Sidrana:
‘Čak i da je danas sto puta bolje nego što jeste, još uvijek bi bilo sto puta gore nego što je bilo pod Titom!’
Da citiram grafite na zidovima: ‘Bravar je bio bolji!’“

Toliko Ivanji.

A ja dodajem još jedan grafit: „Josip Broz – dobar skroz“.


tačno.net
Autor 4.5.2014. u 08:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija