TKO ĆE SAKUPITI KRHOTINE?

Tomislav Jakić
Autor 25.12.2015. u 11:41

TKO ĆE SAKUPITI KRHOTINE?

Nekadašnji međunarodni poredak nepovratno je srušen. Mada nema blokova (ostao je samo jedan), svjedočimo novoj konfrontaciji dviju velikih sila (jer, Rusija pod Putinom to je definitivno opet postala, a što vrlo uvjerljvo demonstrira u Siriji), uz upadljivu odsutnost Pokreta nesvrstanih, koji formalno još postoji, ali je iz niza razloga, što objektivnih, što subjektivnih, izgubio ulogu tampona i(li) mosta između sučeljenih strana. Pažljiviji analitičar kretanja u svijetu posljednjih nekoliko godina neće se moći oteti dojmu kako svijet ide silaznom linijom.

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti.com

Danas već daleke godine 1991. nekadašnji američki ministar vanjskih poslova, Henry Kissinger, u razgovoru s uglednim novinarom iz također (tada) ugledne zemlje, Jugoslavije, na pitanje o aktualnim kretanjima u – još postojećem – Sovjetskom Savezu, konkretno da li je sa stanovišta Zapada Mihail Gorbačov pravi čovjek u Moskvi, netko s kime treba surađivati,odgovorio je sljedeće: „Svoje unutrašnje probleme Sovjeti moraju rješavati sami. Sjedinjene Države griješe ako podržavaju bilo koga – Gorbačova ili Jeljcina. Mi trebamo podržati svakoga legalno izabranog rukovodioca te zemlje.“ Rečeno je to, dakle, prije praktično četvrt stoljeća.

A više do jednog desetljeća prije toga, godine 1980. britanska je premijerka Margaret Thacher u razgovoru s istim novinarom (Harijem Štajnerom) na pitanje o tome nalazi li se svijet u najdubljoj krizi nakon Drugog svjetskog rata, uzvratila riječima: „Svatko mora vjerovati u svoj način života – kako bi bio spreman braniti ga . . . Svi mi moramo živjeti zajedno u istome svijetu . . . Ako bi svatko od nas poštovao teritorijalni integritet drugih naroda, onda ima nade. Onda možemo razgovarati i, živeći zajedno, možda dođemo do bolje budućnosti.“

Zvuči nevjerojatno? Za mlađe čitatelje svakako. Jer, ključne su postavke ovih izjava dvoje političara koji su, doslovno, utjecali na sudbinu svijeta: treba podržavati svakog legalno izabranog lidera (a odnosilo se to na Sovjetski Savez s njegovim jednopartijskim sustavom), svaka država sama treba rješavati svoje probleme i: svatko mora vjerovati u svoj način života (i braniti ga!), uz poštivanje teritorijalnog integriteta drugih. Uzmemo li te dvije izjave kao svojevrsne ugaone kamene tadašnjeg sustava međunarodnih odnosa i pogledamo li svijet u kojemu danas živimo, moramo konstatirati kako je arhitektura odnosa u svijetu nepovratno porušena. I kako smo suočeni sa svijetom u kojemu se ne poštuje gotovo ništa: ni rezultati legalno provedenih izbora, ni sustavi za koje su se pojedini narodi opredijelili, ni njihovo pravo da ih brane, a – naravno – ni terotirijalni ingritet drugih država. Rekli smo: ne poštuje se gotovo ništa, jer nešto se ipak poštuje – ne zbog principijelnosti, ne zbog visokih etičkih normi, nego samo i jedino zato što se to poštovanje (makar na određeni rok) nameće „argumentom“ kojemu je teško nešto suprotstaviti. „Poštuje se“ gruba sila. I zaista nije nimalo pretjerano reći da živimo u svijetu u kojemu je snagu argumenata zamijenio argument sile.

Otvoreno miješanje u unutarnje stvari drugih država na dnevnome je redu. Javno proglašavanje ovoga ili onoga državnog čelnika neprihvatljivim (za koga i zašto?) čujemo s najviših mjesta u vodećim državama onoga dijela svijeta što smo ga smatrali kolijevkom slobode i demokracije. Nikome više i ne pada na pamet priznavati ili pozivati se na pravo svakoga naroda da živi u sustavu kakav njemu odgovara, da ga mijenja onda kada i kako to njemu odgovara i da bira lidere koji njemu odgovaraju. Ne, u ime demokracije, borbe protiv diktatura i promicanja ljudskih prava, pribjegava se otvorenim vojnim intervencijama protiv pojedinih država, odnosno u njima i nameće im se poredak (ili kaos „legitimiran“ višestranačkim izborima) koji nekome svakako odgovara – ali to definitivno nisu građani tih država. Pri čemu vrlo rječit kontrast onome što je bilo (i što se nije ni uvijek, ni posvuda poštivalo, ali je ipak bilo pravilo) i ovome što je sada (a što je preraslo u nezadrživi i prevladavajući trend) daje već spomenuti interview s Henryem Kissingerom u kojemu je on (ponovimo još jednom: godine 1991.) izjavio i sljedeće. „Vrlo sam skeptičan prema primjeni vojne intervencije u ime zaštite ljudskih prava . . . Ne priznajem opće pravo na vojnu intervenciju u ime zaštite ljudskih prava. . . Mislim da postoji realna opasnost da se Sjedinjene Države, povodeći se za svojom vojnom premoći, u najboljoj namjeri umiješaju u sve moguće svjetske krize.“

Stari je diplomat iznimno precizno predvidio što će se dogoditi: da će Washington, naime, slom sustava poznatoga kao socijalistički i disoluciju Sovjetskog Saveza procijeniti kao svoju, i samo svoju, veliku pobjedu u hladnome ratu i da će bez ikakvih skrupula prići ubiranju plodova te pobjede. Pri tome uopće se ne uzimaju u obzir unutarnje slabosti socijalističkog sustava u svim njegovim varijantama, od kojih je jugoslavenska bila nesporno najnaprednija i najliberalnija, zanemaruje se uloga naroda tih zemalja u rastakanju toga sustava (napr. u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, DDR, doslovno su pometeni sa scene gotovo svi koji su igrali prominentu ulogu u otvaranju procesa demokratizacije u DDR i u pripremanju terena za njemačko ujedinjenje). A oba ta faktora bila su odlučujuća za ono što će se kasnije nazvati pobjedom jednoga sustava nad drugim, a što je mnogo više bio tek kolaps jednoga sustava. Iz tako pogrešno shvaćenog kraja hladnoga rata proizašla je doktrina zasnovana na postavci kako u današnjem svijetu postoji samo jedna respektabilna super-sila (SAD) koja već samom činjenicom svojega postojanja i vojne moći ima pravo (zajedno s odabranim saveznicima, broj se mijenja od slučaja do slučaja) prekrajati svijet po svojoj želji, osiguravajući si kontrolom nad izvorima energenata i rutama njihovog transporta dominantnu ulogu na dugi rok. Da to nije nikakva fantazmagorija, potvrđuje i snimljena izjava nekadašnjeg glavnog zaposvjednika Atlantskoga pakta, američkog generala Wesleya Clarka, koji je još godine 2007. posvjedočio kako je – na svoj užas – svojedobno saznao u Pentagonu i o planu napada na Irak („A zašto“, upitao je, da bi dobio odgovor: „Ne znamo“) i o konceptu promjene režima u sedam zemalja u narednih pet godina.

Nekadašnji međunarodni poredak nepovratno je srušen. Mada nema blokova (ostao je samo jedan), svjedočimo novoj konfrontaciji dviju velikih sila (jer, Rusija pod Putinom to je definitivno opet postala, a što vrlo uvjerljvo demonstrira u Siriji), uz upadljivu odsutnost Pokreta nesvrstanih, koji formalno još postoji, ali je iz niza razloga, što objektivnih, što subjektivnih, izgubio ulogu tampona i(li) mosta između sučeljenih strana. Pažljiviji analitičar kretanja u svijetu posljednjih nekoliko godina neće se moći oteti dojmu kako svijet ide silaznom linijom. I nastavi li se ovako (a nema naznaka da bi moglo doći do bitnog zaokreta, bilo vraćanjem na nekadašnja načela odnosa u svjetskoj areni, bilo stvaranjem onoga na što je drugi hrvatski Predsjednik pozvao u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u svojem oproštajnom govoru, godine 2009., naime novoga svjetskog poretka zasnovanoga u prvome redu na ravnopravnosti svih subjekata međunarodnih odnosa i na pravu svakoga naroda da živi u sustavu što ga odabere i koji njemu odgovara), ne dođe li – dakle – do toga, ostaje na kraju godine 2015. samo pitanje: tko će sakupiti krhotine onoga što je nepovratno razbijeno? I hoće li itko preostati da ih sakupi?

Tomislav Jakić
Autor 25.12.2015. u 11:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija