Tko je izdao Posavinu?

Autor 23.5.2011. u 23:14

Tko je izdao Posavinu?

Od kako se ovo pitanje aktualiziralo u javnosti, gdje je Internet kao medij itekako zaslužan, ne prestaje da raste antagonizam između Posavaca i Hercegovaca. Ima podosta povijesnih činjenica i argumentiranih tvrdnji koje ovom antagonizmu daju vjetar u leđa. Međutim, pogrešno je u kontekstu izdaje generalizirati kako Posavce tako i Hercegovce. Ne osjećaju se možda svi Posavci izdanima. Jedni rabe termin „prodaja“ dok drugi, unatoč izdaji, nemaju taj osjećaj jer su se uspjeli održati na svojoj grudi. S druge strane veliki je broj Hercegovaca koji s izdajom Posavine nemaju ama baš ništa.

Dodamo li k tomu još da autor ovog članka ima desetak prijatelja iz Hercegovine i o svakom od njih misli sve najbolje, ne bi bilo korektno da za golgotu svog zavičaja uopćeno optužuje Hercegovce. Uostalom nitko nije kriv zato što je rođen kao Hercegovac, Posavac ili što je rođen negdje drugdje. A još manje mu se može zamjeriti ako neki Hercegovac ili Posavac misli tuđom glavom ili ako uopće ne misli jer možda jadan nema čime.

Najgori su pak oni koji misle krivo. Ili je za njih bolje reći da jedno misle, drugo govore, a treće rade. Takvi u ulozi nacionalnih predvodnika nemaju niti trunke odlika kakve je primjerice po biblijskoj predaji imao jedan Mojsije. Takvi se postavljaju na čelo naroda da bi štovali „zlatno tele“, a općenarodna korist im je u drugom planu jer primat daju isključivo osobnoj koristi, bez da se počešu iza uha što će njihova korist biti na štetu drugih.

Mislim da ne treba više trošiti riječi da li je Posavina uopće izdana. To je već apsolvirano. Brojni su oni koji izdaju Posavine više ne dovode u sumnju, jer argumenata i dokaza imamo na pretek. Svjedočenja generala, političara i drugih aktera, koji su na ovaj ili onaj način bili uključeni u zbivanja oko Posavine 1992. godine, govore da je Posavina pala u najmanju ruku pod čudnim okolnostima.

Zanimljivo je, da je puno više članaka o okolnostima pada Posavine napisano u nakani da se krivnja za pad Posavine sa sebe prebaci na nekoga drugoga. Uvijek na nekog utjecajnijeg i višeg u hijerarhiji.

Tako se uvijek na kraju dolazilo do prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Danas se Tuđmanu najviše zna spočitati da je u svojim zamislima imao Banovinu Hrvatsku iz 1939. godine i da njegovo vođene hrvatske politike u tom pravcu od njega pravi negativnu povijesnu osobu prije svega zbog zadiranja u teritorij druge neovisne države. Vodeći se ovom optužbom može se konstatirati da je Tuđman ili bio vrlo loš strateg, političar i državnik ili su pak optužbe za iznuđivanje Banovine Hrvatske apsolutno neutemeljene.

 

Naime, Banovina Hrvatska iz 1939. godine uključuje i Bosansku Posavinu i to u prilično nabreklim granicama. Doduše, u to vrijeme Baranja i Istra su bile izvan Hrvatske, ali to je u ovoj priči oko Posavine irelevantno.

Ono što je znakovito za neposrednu prošlost je to da Tuđman u svoju Ban(ana)ovinu nije htio Posavine?! Nije htio ni neka druga područja koja se pak ne mogu staviti u istu ravan s Posavinom, ali svakako treba reći da su postojala. U vrijeme rata i Tuđmanove vladavine, među Hrvatima postojali su neki drugi političari, generali ili možda neki drugi koji su imali suprotne stavove od Tuđmanovih, a možda su baš zbog njih platili glavom.

Onaj tko se usudio „zamišljenu“ granicu Tuđmanove države povrijediti, makar u ograničenom području, bio je maknut na ovaj ili onaj način. Nisu žrtve Tuđmanove autokracije posegle za nečim tuđim, pogotovo ne izvan teritorija Banovine Hrvatske koji se čak pokazao u vrlo realističnoj opciji, kada se definira hrvatski nacionalni prostor, ali su očito bili za ono što je Tuđman, iz samo njemu znanih razloga, poklonio drugima.

Kao rezime ovakve Tuđmanove politike može se reći da Tuđman nije sam iscrtavao granice države koju stvara, jer je granice nove hrvatske države dogovarao s nekim drugim.

Ostavit ćemo sad mogućnost njegovog dogovora s Miloševićem, što u konačnici ne treba smetnuti s uma jer imamo dokumentirane izjave Miloševića koji je jednom prigodom izjavio da je Posavinu odavno „rešio“ s Tuđmanom.

Sada ćemo se pozabaviti s njegovim savjetodavnim establišmentom koji je uz njega sukreirao hrvatsku politiku. Što bi se reklo, interesantniji su nam domaći izdajnici nego „belosvetski“ okupatori.

Desna ruka Tuđmanove pameti bio je kontroverzni (jest udbaš – nije udbaš) Gojko Šušak. Čovjek u kojeg je Tuđman imao najviše povjerenja i koji je jedini bio vječni ministar u Tuđmanovom kraljevstvu. U odsudnom trenutku za stvaranje hrvatske države, ali i definiranja hrvatskog nacionalnog prostora, Šušak je bio na tronu državne hijerarhije. Na najvažnijoj državnoj funkciji odmah iza dužnosti predsjednika obreo se Šušak, jer tko bi mogao biti više „in“ u ratu nego ministar obrane.

Proći će još godina dok se ne sazna istinska uloga Gojka Šuška u sukreiranju hrvatske politike. Sa ove vremenske pozicije, u nedostatku relevantnih informacija, teško je znati koliki je stvaran utjecaj Gojka Šuška bio na predsjednika Tuđmana. No, s obzirom na ugled koji je uživao u Tuđmanovim očima za vjerovati je da je Šušak bio puno više nego jedan od državnih ministara. Možda Šuška nije puno zanimalo što će Tuđman napraviti u Hrvatskoj koliko je bio zainteresiran za Herceg Bosnu. Vozača autobusa promovirao je u generala HV-a, a ovaj mu je bio spona između Zagreba i odabrane mu prijestolnice Hrvata u BiH. General Rojs je bio toliko moćan da su ga se bojali generali HVO-a više nego mudžahedina. Kada bi on ulazio u zgradu Glavnog stožera HVO-a neki generali su iskakali kroz prozor (iz njima znanih razloga) što dovoljno govori koliko je Rojs, odnosno Šušak bio moćan među hrvatskom vojnom vrhuškom u BiH i s kolikim je strahopoštovanjem nametao svoj autoritet. Dalje, poštujući hijerarhiju kao potrčko dolazi Mate Boban, a za njim i ostala civilna i vojna struktura HVO-a.

Ključno pitanje za razumijevanje hrvatske politike u BiH bilo bi; Tko je istinski autor te politike i čime se kreator hrvatske politike u BiH rukovodio, odnosno koji su mu bili konačni ciljevi?

Oni koji su kreirali hrvatsku politiku danas se neće pohvaliti svojim djelom (ako su uopće još živi), što može govoriti u prilog tomu da sami priznaju pogreške koje je tadašnja politika polučila.

Kako su Hrvati u BiH dobili manji teritorij nego im je srpski kralj već priznao kroz Hrvatsku Banovinu nelogično bi bilo govoriti o srpskom interesu i uplitanju UDBE i sličnih baba roga u cijelu priču.

Možda su se srpski apetiti nakon pedeset i kusur godina proširili pa su nam potkraj XX stoljeća ponudili manje. Takva opcija je manje vjerojatna jer hrvatska strana nije imala razlog da pristaje na takve ustupke pogotovo što je potkraj zadnjeg rata imala vojnu snagu koja je mogla pod svoje skute staviti sva područja nekadašnje Hrvatske Banovine. Hrvatski interes za neka područja te Banovine nije bio sporan i Šušak ih je branio s nekoliko HV brigada uključujući i HVO. Ali zato, za neka područja hrvatskog nacionalnog teritorija u BiH nije mario.

Posavina, nije teško pogoditi.

Ne samo da u Posavinu nije dao niti jedan vod HV-a, nego je izdao proglas u kojem zabranjuje odlazak pripadnika HV na ratište u BiH. Naravno osim odobrenja koje je on kasnije davao postrojbama za „specijalne“ intervencije po njegovim željenim pravcima.

Dakle zona hrvatskog interesa u BiH je definirana. Bosanska Posavina je bila izvan te zone što su kasnije potvrdile sve vojne operacije u Bosanskoj Posavini.

Ostalo je još riješiti kako interesna područja integrirati u jedinstvenu hrvatsku državu. U cilju takve konstrukcije najednom Srbi postaju poželjan partner. Jer samo razbijena Bosna i Hercegovina omogućavala je postizanje secesionističkih ciljeva (nečijih). Srbi ne žele nikakvu BiH i „deal“ s njima je prosta stvar. Međusobne zone interesa u BiH dogovorene su 06. svibnja 1992. godine u Grazu poslije čega Hrvati i Srbi u BiH više nigdje ne ratuju, osim u Posavini. Dakle, ratuje se samo tamo gdje je hrvatsko trebalo prepustiti Srbima. Zbog takve podmukle politike životima je platilo više od 1.000 Posavaca koji se prepušteni srpskim snagama kao glineni golubovi.

Ostalo je još Bošnjake uvjeriti kako je najbolje svima da se razdružimo. Svatko svojima i mirna Bosna.

Tko je bio tko u tom razdruživanju pokazat će i dokazat haški tribunal. Nama ostaje da mu vjerujemo ili ne vjerujemo. Ovisno o tome koliko su nam mozgovi isprani pričama samo o krivnji drugih. Ili koliko vjerujemo da su „specijalne“ bojne branile nacionalne interese likvidirajući civile u njihovim naseljima. Najbolje je da nitko nije kriv, a duše nevinih civilnih žrtava računat ćemo kao štetu izazvanu višom silom. Uz poštovanje prema svim žrtvama rata nekada se mora biti ironičan jer nekima nije jasno ono što je postalo jasno i maloj djeci.

Hrvatsko-bošnjački sukob prekinut je na intervenciju velikog dade kojemu najvjerojatnije nije bilo po volji da u srcu Europe ima islamsku državu. Nego je dada zatvorio beha tor, ukinuo Herceg-Bosnu, i natjerao gospodare života i smrti da igraju po njegovim notama.

Kasnije će se pojaviti drčni Dodik kojeg nekadašnji Jugoslaven (dokaz o njegovom hrvatstvu nismo vidjeli za razliku od dokumenta u kojem piše da je Jugoslaven), koji to možda više nije, objeručke prihvaća kao saveznika čime evocira ratne uspomene iz 1992. godine.

No, priču o novijoj povijesti i današnjoj reizdaji Posavine ostavit ćemo za drugi članak, koji slijedi, nadam se uskoro.

 

 e-POSAVINA.com

Tagovi:
Autor 23.5.2011. u 23:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija