Tko ruši Hrvatsku?

Marinko Čulić
Autor 7.1.2013. u 12:12

Tko ruši Hrvatsku?

Kada je devedesetih godina vitalna glavnina Srba napustila Hrvatsku, tvorci hrvatskih nacionalističkih stereotipa, sjetit ćete se, tvrdili su da su otišli jer ne priznaju Hrvatsku i njene zakone. Naravno da to nije bila istina ili je barem bila poluistina, istrgnuta iz konteksta jednako važnog pitanja koliko je zapravo sama Hrvatska tada poštovala svoje zakone. Ali stereotip kao stereotip, magarećom se žilavošću održao do današnjih dana, štoviše, oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču dodatno ga je učvrstila. Ipak, onome tko se ne da zavesti blaziranošću, pa i idiotizmom pojednostavljenih činjenica, a stereotipi su baš to, bilo je jasno da u toj “istini” o odlasku Srba postoji suštinska, konstrukcijska rupa i da će se ona jednom sigurno pokazati.

Sada se to stvarno i dogodilo. I to nakon što je ovih dana popis stanovništva pokazao da je u Vukovaru više od trećine Srba, što slijedom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i drugih izvedbenih zakona bezalternativno traži uvođenje dvojezičnosti i ćirilice u gradsko nazivlje i lokalnu administraciju. Tome su se, po onoj da ne pada snijeg da pokrije brijeg, energično suprotstavili baš zagovornici spomenutog stereotipa, iako ovaj vukovarski slučaj bazično dovodi u pitanje ono što oni već dva desetljeća tvrde. Naime, sada se pokazuje da baš oni bagateliziraju i gaze integritet hrvatskih zakona, dok su Srbi i njihove političke stranke (SDSS) ti koji štite taj integritet i drže ga se kao zakleti “ustavobranitelji”. Iz toga bi se onda mogao izvući čak zaključak, koji će, znam, zapeći kao žerava hrvatsku stranu, da Srbi ovaj put brane, a hrvatski nacionalistički zeloti “ruše” Hrvatsku. Ali to je jednostavno tako. I to se, hoćeš-nećeš, mora unijeti kao novi moment, zapravo suštinski korektiv, u viđenje događaja iz devedesetih.

Naravno, bio bi novi stereotip, na rubu idiotizma, sada reći da su tada Srbi samo branili svoj ustavni status, koji im je Tuđmanova vlast jednostrano zanijekala i ukinula i da je to sve. Ali se svakako može, pa i mora reći da su Hrvatsku kao pravnu državu tada unazadili do praga, zapravo i preko praga otvorenog dekomponiranja i destruiranja, i jedna i druga strana. A to se mora reći ne samo zato da se popravi stanje u knjigama i udžbenicima koji se bave tim dijelom nedavne prošlosti, nego i stanje u sadašnjosti. Ma, naravno da je ta sadašnjost pravno bolje uređena i koncilijantnija nego devedesetih, o čemu svjedoči ne samo spomenuti Ustavni zakon, nego i to da su se za dvojezičnost i ćirilicu u Vukovaru izrijekom izjasnili predsjednik Ivo Josipović, vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, nadležni ministar Arsen Bauk, a zbog nečega što je možda dobro a možda i ne pridružio im se čak i glavaševac Vladimir Šišljagić (posljednje ostavljam otvorenim zbog mogućeg stava da sada, kada su Srbi otišli, ništa ne košta priznati im prava koja većina ionako neće koristiti). Ali to što oni govore samo je dopola odrađen posao ili čak ni toliko, dok god dva HSP-a (Srb, Tomašić) i Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, a između redaka i HDZ, nalaze još uvijek veliku, preveliku hrvatsku publiku za strašnu tezu koja glasi ovako.

Za ratove i zločine u devedesetima kriva je isključivo srpska strana, i to toliko kriva da Srbi ne samo što su zaslužili da budu raseljeni, nego za njima treba počistiti sve kulturne, jezične i druge tragove da je srpskog naroda ovdje ikada bilo. Koliko znam, isti ili sličan tretman postoji i prema hrvatskoj manjini u Srbiji (dvojezičnost se na papiru priznaje, ali u stvarnosti teško ili nikako), što znači da su se različitosti između dviju država privukle na puškomet, točno onoliko koliko političkim elitama s obiju strana odgovara. No, neke druge usporedbe još su gore. Za Hrvatsku (kao i za Srbiju) upravo je tragično da je Bosna i Hercegovina, gdje je etničko čišćenje bilo najveće i najteže, doslovce premrežena dvojezičnim natpisima gradova i ulica. A za samu Hrvatsku možda je još tragičnije što je tako i u Istri. Ona je dosljedno dvojezična, čak i tamo gdje za to ne postoje formalni zakonski uvjeti, što znači da se ondje nije provela identifikacija talijanstva s fašizmom, kao u srpskom slučaju. Iako valjda nema spora da su talijanski fašisti u skoro tri desetljeća vojne okupacije Istre napravili više zla nego srpske vojske i paravojske u kratkom ratu u Hrvatskoj.

Netko će pomisliti da mi je sve ovo samo uvod da zatražim ultimativno uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru, ali sasvim je u krivu, to mi uopće ne pada na pamet. Naprotiv, ako protivljenje uvođenju dvojezičnosti bude toliko da izazove zlu krv, bolje je odustati jer nikakav jezik i nikakvo pismo nisu vrijedni toga da krv možda opet padne. Ali ako se to dogodi, ako hrvatsko protivljenje postane nepremostiva zapreka, onda je to sramota koja će pasti na hrvatsku stranu. I to ne bilo kakva sramota, nego će ona po modelu odgovornosti Karla Jaspersa ići na dušu čak i onima koji su sada za dvojezičnost. Zašto? Jednostavno zato jer nisu prevenirali da ratne strasti, koje su u Vukovaru ugasle više nego što se obično misli i nego što glavni mediji vole priznati, nakon puna dva desetljeća ponovno zaiskre. A i to je samo dio njihove odgovornosti. Ostatak je u tome da se ovakvim stanjem stvari preko normalne mjere antagoniziralo vukovarske i druge Srbe u Hrvatskoj. Tako da se i kod njih viđenje devedesetih pretvorilo u stereotip da je za rat u Hrvatskoj kriv samo Tuđmanov režim, a da je srpska strana u tome bila sasvim čista i nevina. Naravno da nije, netko je postavljao sve one balvane, netko je osnivao sve one SAO krajine, ali danas su Srbi u Hrvatskoj brojčano i drukčije previše inferiorni da bi takvo viđenje prevladalo.

S Hrvatima je drukčije. Osnaženi oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču, ekstremisti među njima sada mogu ići korak dalje nego dosad i diskvalificirati i potkopavati mirnu reintegraciju Vukovara i cijelog Podunavlja. To je, valjda ne treba podsjećati, jedini dio Hrvatske koji je vraćen u državne granice bez masovnog iseljenja Srba i bez traume povratka koju proživljavaju u drugim dijelovima Hrvatske. Ali sada se u usijanim glavama očito rodila ideja da je to zapravo bilo loše, i da je Vukovar i ostatak Podunavlja trebalo reintegrirati ratnim a ne mirnim putem. I zaista, ovo sadašnje protivljenje dvojezičnosti i jeste uvođenje virtualne ratne opcije.

Eto, zato spominjem Jaspersa. Ovo nije priča samo o Vukovaru danas, nego priča o cijeloj Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća.

Novossti

Marinko Čulić
Autor 7.1.2013. u 12:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija