TKO TEBE LAŽJU, TI NJEGA CITATOM!

Ladislav Babić
Autor 2.2.2013. u 10:02

TKO TEBE LAŽJU, TI NJEGA   CITATOM!

Zašto “nešto smrdi u državi Danskoj” nikada mi nije bilo jasno, za razliku od porijekla smrada u Lijepoj našoj. Puna je naime državotvornih stranaka, a taj se živuljak ‑ opće je poznato ‑ ne odlikuje pretjerano privlačnim miomirisima. Vrlo je vjerojatno kako “čelnici” ovih parfumerija zapravo koriste svu zavjesu eteričnih nijansi, za skrivanje svojih jednako tvornih ličnih interesa. Da se ‑ a posebno u vrhovima hadezitske vlasti ‑ krade, laže i falsificira, spoznaje svakodnevno i sve veći broj nenamirenih im sljedbenika. O ozbiljnijim zločinima kroatocentrične vrhuške ‑ možda drugi put ‑ uz, poštenom čovjeku fantastični ali spodbuđujući pozdrav: Vidimo se na sudu! (jednog lijepog dana, nadajmo se).

Što je to narod? Je li “narod kao pasivni antikni kor…Čuje se samo u sukobima prigodom utjerivanja poreza.” kao što piše u knjizi “Politička povijest Hrvatske” (odakle i potiču naredni citati), Josip Horvat. Koje su njegove bitne odrednice? Među ostalima i jezik ‑ možda ste pomislili. No, tvore li onda Austrijanci i Amerikanci, Kanađani i Australci ‑ narod? Kako su se Hrvati odnosili spram svog/”svog” jezika tokom povijesti? Spram svoje “nacionalne samosvijesti” kojom većina danas vitla da jeza podilazi umjerene? Uglavnom bez ovdje zaista suvišnih komentara, poslužit ćemo se jednostavnim principom: Tko tebe lažju, ti njega citatom! Jasno da povijest predstavlja neizmjerno više od zbira slučajno pokupljenih citata i da se u razvoju kako ličnosti tako i političke ideje (kako fina konstatacija ‑ bez kaplje prolivene krvi) miješaju često disonantni tonovi (s negativnim amplitudama u NDH i, po nama, u RH), no intencija članka je da uvidimo kako nam se pri tvrdnjama kojima nas se šopa u “iskrenom” domoljubnom zanosu, najvjerojatnije više prećutalo no reklo. Iskreno sam uvjeren kako je narod sposoban vidjeti zvijezde (kao simbol svega naprednog i moralnog, barem ljevičarima i možda ‑ astronomima) tek ako dobije pljusku. Hrvatski narod ju je svakao dobio ali, dali je šamar bio dovoljno jak? Jer znakovi otrežnjenja se suviše sporo ispoljavaju. Prema nekim psihološkim teorijama stres se liječi stavljanjem pacijenta u novu stresnu situaciju. Stoga, pridružimo se laganom šamaranju naroda u nadi da će kad‑tad doći k sebi. No, pođimo redom.

Jeste li na primjer znali da je “Sabor (1861.g.) zaključio gotovo jednoglasno da se jezik u Trojednici proglasi “jugoslavenskim” …”. Unatoč kasnije Kvaternikove tvrdnje da je to učinjeno za volju sloge s braćom (sic!) Srbima, činjenica je da je taj čin izveo Hrvatski Sabor, a ne Srbi! E da bi 1867.g. Sabor jednoglasno stvorio zaključak:

“Sabor trojedne kraljevine svečano izjavljuje, da trojedna kraljevina priznaje srpski narod, koji u njoj stanuje, kao narod istovjetan i ravnopravan s hrvatskim narodom.”

Tako da ne bi ovo ubrajali isključivo u grijeh ekskomunistima, kao njihovu “velikosrpsku izmišljotinu”. Iste te godine u razgovoru sa Jovanom Živkovićem, Franjo Deak ‑ lider Madžarskoga sabora ‑ tvrdi: “Ja znam, u Hrvatskoj se sniva o nekom ‘jugoslavenskom carstvu’… To je samo san, koji se ali u Zagrebu vrlo rado sniva, o kome ja držim da se neće ostvariti.”. Kako ne bismo smatrali “našeg” Franju T. odviše originalnim u njegovim uobičajenim laprdanjima, spomenimo kako su već potkraj 19‑og stoljeća

‘Stari’ žigosali kozmopolitizam ‘mladih’ smatrajući ga sasvim krivo anacionalnošću. A ti mladi odgojeni na stranim književnim uzorima, upoznati s velikim strujanjima evropskoga javnog života, nisu ni mogli gledati probleme naše stvarnosti očima otaca; jalova im se morala činiti politička borba koja se iscrpljivala u dubokoumnim juridičkim nadmudrivanjima, prirodno su morali osjetiti ispraznost njezinog formalizma. Mladi su osjetili vjetar novih pokreta, barem naslutili i kod nas pulsiranje novih problema, kulturnih, ekonomskih, socijalnih.”

Bečka “Pressa” će 1895.g. konstatirati kako postoje težnje što idu “za prevratom postojećeg državnog poretka”, te da “… u Hrvatskoj konačno Starčevićanci i Strossmayerovci hoće da dignu nagodbu u zrak i stvore Austriji i Ugarskoj ravnopravnu jugoslavensku državu, koja ima obuhvatiti Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu.” Hrvatski će “Obzor” pisati u jesen 1905. godine:

“…Već cijeli niz godina organizira se naše radničštvo hrvatsko i srpsko na zajedničkoj osnovi ne mareći za natezanja inteligencije… Ali kad je već sav narod sit neplodne ubilačke borbe medju jednokrvnom braćom, najbolje dokazuje da se ovom skromnom pozivu odazvao ‑ sav narod.”

Ovakvi će stavovi kulminirati Riječkom i Zadarskom rezolucijom koje postaju temelj formiranja Hrvatsko‑srpske koalicije. Koju Frankovo “Hrvatsko pravo” neuspjelo nastoji diskvalificirati proglašavajući njene članove “potajnim veleizdajnicima, plaćenicima srpske vlade.” (veleizdajnički proces). Sasvim u skladu s pravaškom politikom, koja još od Khuenovih vremena, svojom intrasignentnošću, pomaže njegovu “divide et impera” politiku spram hrvatsko ‑ srpskih odnosa. Da bi u procesu sličnog tipa (“Friedjungov proces”) F.Supilo izmedju ostaloga izjavio:

“Istina je, ja sam veoma siromašan. Istina je takodjer, da sam prije vodio politiku neprijateljstva prema Srbima. Takove su onda bile prilike, koje sam našao, a nisam ih ja stvorio. Mogu skoro reći, da sam ja taj položaj preuzeo, jer sam držao da je u interesu hrvatskoga naroda. Istom kasnije uvjerio sam se, a sa mnom i moji drugovi, da je to glupost, jer su Srbi i Hrvati jedan narod, a ja sam imao odvažnosti da to rečem mojemu narodu i da mu preporučam drugu politiku. Ovu je politiku otpočela koalicija u Hrvatskoj i ona će, kako se nadamo, ostati za uvijek kao mjerodavna politika…”.

Toliko o Supilovom optimizmu ili ti ga: Što se babi snilo…! Ipak, 1911. godine, na inicijativu bana Tomaševića, dolazi do (O tempora, o mores!) “…uspostave ravnopravne uporabe ćirilice u Hrvatskoj i Slavoniji.” na ponos ondašnjoj i sramotu današnje generacije Hrvata. Godinu dana kasnije, veliki hrvatski pisac A.G.Matoš, za razliku od sadašnjih srbofoba i mrzitelja srpske umjetničke i narodne literature, na sam Uskrs citira u “Obzoru” stihove srpskog narodnog pjevača i guslara F.Višnjića:

“Jer je krvca iz zemlje provrjela,

Zeman došo, valja vojevati,

Za krst častni krvcu proljevati,

Svaki svoje da okaje stare…”

i ne sablažnjavajući se licemjerno nad “srpskim” jezikom i pravoslavnom vjerom, upućuje poziv omladini (a ne “mladeži”):

“A ti, Omladino, što je još Perikle nazva narodnim proljećem, ti, Omladino, proljeće hrvatskoga i srpskoga naroda, vjeruj u Uskrs‑nuće, vjeruj u Boga svih Uskrsa, i Lazar, hrvatski Lazar će uskrsnuti…”.

Već spomenuti F.Supilo, održavši 1913.g. skupštinu s hrvatskom, slovenskom i srpskom sveučilišnom omladinom, među ostalim kaže:

“…Srbi i Hrvati su jedan narod. Što je to narod? Po čemu se označuje? Po jeziku? Po rasi? Ni jedno ni drugo, nego sve skupa, po čemu se splazmira jedan narod kao cjelina…”, te u nastavku glavnim krivcem neslobode i grešaka hrvatskog naroda drži katoličku crkvu “…koja je znala skučiti svaku slobodnu akciju naroda u srednjem vijeku.”

Slično ponavlja 1918.g. u memorandumu što ga predaje Sir Edwardu Greyu:

I Hrvati i Srbi i Slovenci su jedan narod etnički. Pod tri imena, različita po historijskim tradicijama, po političkoj konstituciji i po javnom pravu, po obliku kulture i civilizacije oni govore jedan jezik i jedna su rasa… Ideja narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca donosi kao politički logički zaključak aspiraciju i akciju za političko ujedinjenje u jednu slobodno narodnu državu, gdje bi svaka grana naroda srpsko‑hrvatsko‑slovenačkoga…”

Daklem, nije istina da nije uviđao kulturne, povijesne i civilizacijske razlike među ova tri naroda (kako ih danas nazivamo) ali ih nije apsolutizirao i inzistirao na njima kao na faktoru razdvajana umjesto povezivanja. Jednostavno, pokazivao je mnogo više tolerancije, razumijevanja i smisla za povezivanje od današnjih jurišnika nacionalne samobitnosti. A pred propast k.u.k. monarhije, manje više sva značajna imena hrvatske politike, objedinjena bilo u Jugosavenskom odboru, bilo u Jugoslavenskoj demokratskoj ligi osnovanoj od istog odbora, bili su za “…potpuno stapanje Srba, Hrvata i Slovenaca u kulturno ‑ nacionalnu cjelinu, da njihovom zajedničkom snagom razviju jugoslavensku kulturu i da se život nove države stavi na čisto demokratsku osnovu…”, bez obzira na suvremena podmetanja o tome je li hrvatski Sabor ratificirao ili nije akt o ujedinjenju. U Mariboru, slovenska Narodna stranka zahtijeva 1918.g. “…ujedinjenje vseh delov jedinstvenega naroda Slovencev, Hrvatov i Srbov v samostojni neodvisni, vsake tuje nadvlade prosti državi…”, dok akademska omladina Zagrebačkoga sveučilišta “…naglašuje zahtjev čitavoga jedinstvenoga slovensko ‑ hrvatsko ‑ srpskog naroda….” za mirom, državnim ujedinjenjem i slobodom. I dr. A.Pavelić (zubar), vođa Stranke prava, još godinu dana prije toga govori, kako je “…hrvatsko‑srpski narod preživio dvije velike tragedije: jednu prije stotina godina na Kosovu, a drugu sad na Karpatima i na Soči.”, kao i zastupnik Dragutin Hrvoje da jugoslavenstvo

“obuhvaća tri naroda: Slovence, Hrvate i Srbe; sve troje su jedan narod a hrvatska država sadržava pojam južno‑slavenske ideje.

Čak i “hrvatski mučenik” i maskota suvremenih hrvatskih nacionalista Stjepan Radić, koji “…svojim idealizmom i dubokom osjećajnošću stvara svoje koncepcije, bliže jednoj pjesničkoj koncepciji nego trijeznoj dijagnozi političke stvarnosti” piše u “Domu”, raskidajući svoje veze sa “Čistom strankom prava” kako pravaško glasilo ruši hrvatski narodni program

“…pravo time, što sve češće piše proti tomu da su Slovenci (ne samo Srbi, što također nije dobro) posve različan narod od nas Hrvata.”

Vijeće “Starčevićeve stranke prava” u načelima za daljnje djelovanje, prihvaćenima 1918.g. navodi u prvoj točki: Narod Hrvata, Srba i Slovenaca jest pod tri imena jedan isti narod.” Zastupnik “Hrvatsko‑srpske koalicije” dr. Živan Bertić u govoru čiji ugođaj tada dijeli cijela hrvatska inteligencija (sem pristaša “Čiste stranke prava”) kaže kako je

“…vidio, da je naš narod, Hrvat, Srbin i Slovenac jedno, da govori jednim jezikom, da se jednome Bogu klanja,…”

s čime se slaže i S.Pribičević priznajući da po narodnom pitanju postoji kako kod Hrvata tako i kod Srba određena intolerancija (koja je kako vidimo prevladala), proročanski uviđa koliko je za buduće generacije važno

“…kako će današnja generacija inicirati rješenje tog pitanja, jer mi ne smijemo u toj stvari biti ravnodušni, jer kako će današnja generacija to pitanje inicirati, tako će se to pitanje u budućnosti riješiti…”

Danas, na žalost, mi svjedočimo tom genijalnom rješenju. Anton pak Korošec, na sastanku “Narodnog Sveta” navodi kako će

“Samoodločba narodov nam jih (otete pravice) bode zopet vrnila, ter združila troimeni narod Slovencev, Hrvatov in Srbov v samostojno veliko državo Jugoslavijo”.

Na mirovnu ponudu Austro‑Ugarske 1918.g., predstavnici niza stranaka (S.Radić, A.Pavelić, A.Korošec,…) odgovaraju u Zagrebu izjavom u kojoj se, izmedju ostaloga kaže:

“Jedna od takovih istina je činjenica, da je narod Slovenaca, Hrvata i Srba etnički jedinstven narod, i da to jedinstvo ima ostati, prema opće poznatom nacionalnom načelu nerazdjeljivo i bezuvjetno, koliko s obzirom na njegov teritorij toliko i na državnu pripadnost”.

U bečkom parlamentu će 3.10.1918.g. dr. Korošec gotovo doslovno ponoviti istu konstataciju, nadovezujući kako se “Na toj činjenici temelje naša jugoslavenska narodna prava i zahtjevi, u suglasju s međunarodno priznatim načelima demokratskog poretka prosvijetljenog čovječanstva”. U deklaraciji potpisanoj A.Korošecom, dr. A.Pavelićem i S.Pribičevićem,

“Narodno vijeće pozivlje cjelokupni naš narod jedne krvi i jezika, jedne duše i srca, da se za oživotvorenje ovih zahtjeva i načela založi onim samopregorom, koji traži ovo sudbonosno vrijeme”.

Kao vrhunac, 22. oktobra oko 30000 građana okupljenih pred zagrebačkim kazalištem kliče Jugoslaviji a narod pod hrvatskim, srpskim i slovenskim zastavama kreće na Markov trg. “Pjevaju se stare ilirske davorije, koje dobijaju novo značenje, a pjesma “Slovenac, Srb, Hrvat ‑ za uvijek brat i brat” ori se kao nova himna”.

Nekoliko dana kasnije Zastupstvo glavnoga grada Zagreba stvara, “…na temelju potpune pravednosti i ravnopravnosti sviju triju plemena jednoga istog naroda”, odbor “Narodnog vijeća”, “u koji kao utemeljitelji pristupaju svi članovi gradskog zastupstva, koji ispovijedaju narodno i državno jedinstvo svih Hrvata, Srba i Slovenaca…” da bi, kao vrhunac, 29.10. ispred Sabora, pred početak sjednice uz burno i dugotrajno odobravanje “narod pjevao ‘Lijepu našu’, srpsku himnu i ‘Marseljezu'”. Ubrzo, uslijed talijanske okupacije Rijeke, “Dalmacija vrši pritisak na Zagreb da pospješi ujedinjenje…”. Starčevičanci i ne‑starčevićanci iz Dalmacije, zahtijevaju da se smjesta povedu pregovori sa Srbijom. Na Božić 1918.g. dr. Trumbić u pismu dr. Lorkoviću govori:

“Narod smo od tri imena, od tri vjere, od tri zastave, ali pored toga nismo troje, jer ni ime, ni vjera, ni zastava nisu narod. Narod je duša, a ona je jedna, kako su zasvjedočili naši heroji na Ceru, na Rudniku, na Dobrudži, na Kajmakčalanu, na Sokolu, na Dobrompolju, na Vetreniku, na Kozjaku i na sto manjih bojišta,…”.

Skupština “Društva hrvatskih književnika” održana 1919.g. dala je parolu: “Jedan narod treba i jednu književnost da ima!”. Tadašnji predsjednik Društva dr. Nikola Andrić podastire u svom izlaganju i prijedlog DHK, koji nije naišao na znažajniji odjek:

“…Danas, kad smo okupljeni pod istim krovom i kad nas sve prožima radostan drhtaj narodne cjelokupnosti, treba da se definitivno odlučimo za jedan dijalekat i jedan alfabet književni”.

Na izbornoj skupštini održanoj 1920.g. u Mariboru dr. Korošec definirajući stavove “Jugoslavenskog kluba” te zahtijevajući podjelu države u više pokrajina kaže: “Nijesmo u principu za to da se razdioba mora izvršiti po plemenskoj razlici, jer bi to bilo nemoguće kod Hrvata i Srba., dok se “Narodni klub” i “Hrvatska zajednica” (preteča današnjeg HDZ‑a?) izjašnjavaju za federativno ustrojstvo države pod lozinkom: Jedan narod, jedna država federativno uređena”. U Konstituanti čiji zadatak je bio donošenje Ustava nove države, A.Trumbić iznosi kako

U narodu ne postoji srpsko‑hrvatski spor, ni u plemenskom, ni u vjerskom pogledu. Spor hrvatsko‑srpski stvara se vještački, kao i za vrijeme Austro‑Ugarske. Stoga je potrebno da se nezavisni svijesni ljudi, bilo Srbi bilo Hrvati bilo Slovenci, pa i drugi naši sugrađani, odupru politici, koja sije razdor i razjedinjavanje”.

Vidimo kako je sve to konačno završilo. S.Radić u beogradskoj “Tribuni” piše kako su

“Južni Slaveni s etnografskog, geografskog i socijalnog gledišta jedan narod, ali sa kulturnog i historijskog gledišta a i po subjektivnim osjećajima to su u stvari četiri naroda: Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari.”, da bi suradniku “Balkana” kazao: “Poznat vam je naš program i nemam što novo da vam kažem. Naš odnos između Srba i Hrvata, to je naša familijarna stvar”. U jesen 1922.g. “Kongres javnih radnika Hrvatske” donosi rezoluciju koja završava pozivom za “Jednu i nerazdjeljivu kraljevinu jugoslavensku, osnovanu na pravdi, bratskoj jednakosti i slobodi”. Krajem listopada iste godine, povodom desetgodišnjice kumanovske bitke drži u Kumanovu govor zagrebački nadbiskup dr. Bauer ističući kako je ta proslava “doduše specijalno srpska stvar, ali da je ujedno i bratska slava svih nas; prolivena krv za kršćanski krst blagoslovila je naše oslobođenje; pravednim pak i pravilnim državnim uređenjem učinit ćemo pak da svi budemo sretni i zadovoljni; neka dragi Bog blagoslovi naše snage, naš rad i naše ujedinjenje”. Pavle Radić daje 1925.g. u ime svog uhapšenog brata S.Radića (koji u međuvremenu češće mijenja političke stavove no mlada garderobu, neprestano se taktički prilagođavajući okolnostima) i “HRSS”, daje svoju historijsku izjavu u kojoj veli i slijedeće:

Ja sam Jugoslaven i bio sam to onda kada je to bilo opasno. A danas se svaki ćifut smatra većim Jugoslavenom, nego ja… Isto tako smatramo vladajuću dinastiju Karađorđevića tako, da je nepotrebno više o tome govoriti… U ostalom mi volimo ovako, makar izgledalo da smo pred svojim bratom popustili, jer popustili smo bratu srpskom narodu i našoj zajedničkoj budućnosti… Zato zajedničke naše državne granice smatramo našim narodnim hrvatskim granicama u kojima hrvatski narod brani svoju egzistenciju i po svom programu i shvaćanju branit ćemo ih do kraja”.

Kada je 1925.g. kralj Aleksandar posjetio Zagreb povodom proslave tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, pozdravio ga je S.Radić prigodnom pjesmom koje tek dva stiha navodimo:

“Pozdrav od roda Hrvata

Roda seljaka, ribara,

Koji nauk povijesti shvata

I seljačku državu stvara.

 

Stvara sa srpskim džinom

Slavenskog uma dubinom,

Slavenskog srca širinom,

Sokolskog tijela visinom.”

Od tih je dana prošlo zaista mnogo vremena. Nisu više popularni ni F.Višnjić ni Radićevi podrepaški pjesmuljci. Novi hrvatski dreseri (uz svesrdnu pomoć srpskih kolega) izdresirali su sluh većine hrvatskog naroda na sasvim druge note. A “puk” pleše kako glazba svira. Stoga nije naodmet podsjetiti se, makar i kratkim insertima, na stare melodije prirasle dušama naših predaka. Prije bih rekao, na našu no na njihovu sramotu! I na činjenicu da tako različito tretiramo krivotvoritelje novca i povijesti. Vjerojatno će i mnogi, po nama kvaziljevičari, dići glas protiv navedenih činjenica, tumačeći ih bilo istrgnutošću iz konteksta, bilo kao odrazom specifične situacije i vremena. Po nama međutim, stvar nije toliko u vremenu koliko u ‑ moralu! Možda je zaista “Sva nesreća našeg vremena u tome, da nam se prije posrećilo razbiti atom nego li združiti ljude.” (G.Lavattini).

A propos, tko je odmah pomislio kako je novinar, publicist, prevodilac, književnik i povjesničar kulture J.Horvat (1896.‑1968.g.) teška srbokomunistička gnjida, teško se vara. Knjiga iz koje smo uzeli citate izašla je još prije II svjetskog rata. Nekim “čudom”, baveći se uglavnom historijskom i kulturološkom publicistikom, uspio je živjeti, pisati i objavljivati i u “onim mračnim” poslijeratnim vremenima o, vjerovali ili ne, hrvatskoj povijesti i značajnim Hrvatima!

Tekst objavljen u listu Hrvatska ljevica

 

Ladislav Babić
Autor 2.2.2013. u 10:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija