ENG
TO MOŽE SAMO KOD NAS
Autor/ica
Povezani članci
Bosna i Hrcegovina je već dvije decenije zemlja apsurda. Ono što ne može nigdje, kod nas se pokušava predstaviti ne samo kao normalno, nego kao jedino moguće i razumno rješenje. Ono što je prije više stotina godina u mnogim zemljama prevaziđeno, mi sada „otkrivamo“ kao spasonosno rješenje. Logika je: što gore po narod i državu – to bolje! Primjera ima napretek.
U zemlji su postavljene neke nove granice koje nemaju baš nikakvo razumno uporište – niti geografsko, niti ekonomsko, niti povijesno, što su inače najčeći kriteriji za postavljanje unutrašnjih granica. Nije poštovan ni nacionalni kriterij, kako neki žele reći, jer da je poštovan, Drvar bi, recimo, pripadao Srbima, Srebrenica Bošnjacima, a Bosanski Brod Hrvatima, i tako dalje. Škole su podijeljene po vjerskoj pripadnosti, što je teško naći i u najcrnjim rupama na zemlji. U istoj zgradi su dvije različite škole, a učenici zamišljaju one druge kao neprijatelje prve kategorije. Čak im ni udžbenici matematike nisu isti, (Nema veze što su zbog toga duplo skuplji!) a zna se da su „naši“ uvijek najbolji, isto kao što smo „mi“ najpametniji, najljepši i najpošteniji. Vlast koja donosi zakone, poziva dio građana koji pripadaju „njihovom“ narodu da ne poštuju taj zakon koji su upravo oni donijeli i da ne plaćaju, recimo, TV pretplatu, poreze… „onima tamo“, a državni ministri i predsjednici se svojski trude da ne rade u interesu zemlje u kojoj i od koje odlično žive, nego da se što više izbore za dobrobit susjednih zemalja. Zašto da mi vršimo kontrolu svoga zračnog prostora i time zarađujemo tolike milione godišnje i zaposlimo svoje ljude, kad to mogu uraditi, bez ikakvih problema, Srbija i Hrvatska? Bilo bi to glupo, morate priznati!? Ako slučajno igra naša reprezentacija utakmicu, obavezno je navijati za onu drugu, pa makar ona bila s drugog kraja planete. Važno je samo da naši izgube, a bilo bi još bolje da katastrofalno izgube i što više se izbrukaju na terenu i time pokažu kako ni loptu ne znamo šutnuti kad smo zajedno, jer je to „neprirodno“ sastavljena ekipa.
I tako, moglo bi se nabrajati do sutra šta sve nije normalno kod nas, a kako toga ima mnogo, već je dobrano izblijedio naš osjećaj za ono šta je zaista normalno, a šta nije. Jednostavno smo se pogubili, pa sad neku anomaliju, koju bi ljudi iz neke druge zemlje u trenu uočili, mi ne primijetimo godinama. Evo, meni je zapala za oko činjenica da je vlasnik jednog našeg lista, „Dnevnog avaza“, ujedno i čelnik političke stranke, a čini se i budući državni ministar. Je li to sukob interesa? Ima li takav primjer još negdje u svijetu? Ko nađe, očekuje ga nagrada! Bilo je nešto sa Berluskonijem i TV dok se ovaj bogati Talijan nije latio politike, a znamo kako je sve dalje išlo. Čak ni tamo, dakle, gdje znamo da mafija ima duboke korijene, ovo ne prolazi, ali kod nas još niko i ne postavlja pitanje, a kamoli da ozbiljnije pokrene stvar s mjesta u vezi s tim. Je li potrebno biti genije pa znati kakav će tretman imati neka stranka ili osoba u „Avazu“? Ako se vratimo samo koju godinu unazad, vidjet ćemo dovoljno. U ovim novinama su iznesene laži koje „pas s maslom“ ne bi pojeo. Alija je bio idol, pa izdajnik. Tihić je bio oličenje poštenja, pa veliki muljator. Cerić je bio čas moralna vertikala, čak sušta suprotnost svega što je sa moralom povezano, a Lagumdžija je bio kriminalac i sinonim nepoštenja, a sad je izvor dobrote i naša svijetla budućnost. Naravno, za pretpostaviti je da se slika o ovim i mnogim drugim ljudima mijenjala prvenstveno u zavisnosti od njihovog odnosa prema interesima vlasnika pomenutih novina. Onaj o kome nikada nije napisana ni jedna ružna riječ, a teško je povjerovati da će i biti, to je vlasnik „Avaza“. Nećete, također, naći niti jednu, makar i najsitniju, grešku njegove stranke, jer ona uvijek radi sve baš onako kako treba, uvijek u interesu naroda i države. Teško ćete, bogme, naći i nešto protiv Amerike, jer to je moćna zemlja, od koje, neki su uvjereni, umnogome zavisi vlasnikova budućnost. Nije me iznenadila priča po kojoj je on već „njihov igrač, kupljen, baš zato što su mu džepovi puni oraha i što će ga, kad im to bude odgovaralo, lako maknuti“.
Kad malo bolje razmislim, i ne treba previše kriviti tog, po svoj prilici nepoštenog, ali snalažljivog vlasnika „Avaza“. Nije on jedini krivac što radi kako radi, nego mnogi oko njega koji su mu omogućili da tako radi, a prije svega vlast. Nimalo me neće začuditi, čak u to vjerujem, da će on uskoro biti i prvi čovjek u zemlji, jer ovo je, za sada, takva država. U njoj se može raditi sve što je naopako, to je njen način funkcioniranja, i to je „normalno“. Nije uputno čak ni postaviti pitanje kako neko može raditi nešto protivzakonito ili nemoralno, jer će prozvani odmah postaviti pitanje koje se odnosi na tvoje nezakonito ili nemoralno ponašanje. A većina onih koji trebaju postaviti „škakljivo“ pitanje su upravo oni kojima se može postaviti kontrapitanje. I zato ide tako kako ide. Dokle – nadajmo se da će buduće generacije i to saznati.
A do tada? Samo navalimo na čitanje „Avaza“! Tamo sve vrvi od istine i objektivnosti, i samo s „Avazom“ možemo u Evropu, on nam je najpouzdaniji putokaz. Neka niko i ne pomisli pitati kako je moguće da je vlasnik dnevnog lista ujedno i predsjednik stranke i ministar! Tražili smo – gledajmo!
Autor/ica
