Točno u podne – meci protiv ćoraka

tačno.net
Autor 28.9.2015. u 11:06

Točno u podne – meci protiv ćoraka

“Ljudi misle da demokracija podrazumijeva kako je svaki stav – kojega im nitko ne sprečava iznositi – ujedno i relevantan, te da može ići kontra činjenica. Uzimaju si pravo da sa nadmorske visine svoga neznanja (duboko ispod nule) kontriraju i svađaju se i sa dokazanim stručnjacima, umjesto da upotpune svoje znanje, priznajući kako su time postali pametniji. Ne, oni svoju pamet cijene tvrdoglavošću kojom se opiru činjenicama!”

Piše: Szalay Laszlo

Ovu misao, sa kojom se u potpunosti slažem, preuzeo sam od jednog anonimnog komentatora članaka s portala, a kakvi se posvuda širom internetske galaksije javljaju iznoseći svoja slaganja ili neslaganja sa izlaganjima tekstopisaca čije članke komentiraju. Autori – pod kojima ne mislim spomenute anonimuse, već one koji pišu pod svojim imenom i prezimenom, imaju – uglavnom nepisanu ili sasvim općenito formuliranu etičkim kodeksima novinarskih društava – obavezu spram čitatelja, kako ih ne bi svijesno doveli u zabludu svojim pisanjem. Daklem, da istinito prenose izvještaje o događajima koje obrađuju u tekstu, ne zatajujući nezgodne niti izmišljajući “zgodne” elemente (sasvim svejedno dali iz tiražnih, svjetonazorskih ili političkih razloga) kojima bi ukrasili svoje tekstove. Komentirajući događaje, dajući za pravo ili kritizirajući djelovanja, odnosno izjave aktera, oni su dužni argumentirati svoje stavove činjenicama koje su provjerljive ili oborive. Novinarstvo nije znanost, a još manje su znanstveno educirani svakodnevni komentatori objavljenih tekstova, ali se u nekom smislu moraju rukovoditi zahtjevom koji je Karl Popper postavio pred svaku naučnu hipotezu: ona mora biti provjerljiva!

“Međutim, kao znanstvenici, pripremljeni smo da od prirode učimo kako nismo u pravu; pripremljeni smo da preinačimo zakon ako svježe činjenice, koje proturječe našoj hipotezi, pokažu da naš pretpostavljeni zakon nije bio zakon, pošto je narušen.” (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, I“)

Što će reći, svaki ozbiljni teorijski iskaz mora pružati elemente provjere u smislu njegovog dokazivanja ili obaranja; ukoliko to nije u stanju, ne može se smatrati racionalnom znanstvenom teorijom već isključivo iracionalnim, metafizičkim ili teološkim konstruktom. Poput nedokazive ideje o Bogu, koju njegovi zastupnici niti ne pokušavaju dokazivati, već vlastitu obavezu poturaju u ruke oponenata, itekako svijesni dvije stvari. Da zastupnici neke teorije moraju priskrbiti dokaze za nju, ili barem osigurati popperovski kriterij njena prihvaćanja, a kao drugo – da im je hipoteza (nazovimo je blagonaklono tim nezasluženim imenom) nedokaziva relevantnim znanstvenim sredstvima.

Komentatori tekstova nikakvim sankcijama (sem zabranom komentiranja, „baniranjem“) nisu prinuđeni slijediti pisane zahtjeve za racionalnom i tolerantnom raspravom, izuzev napomena vlasnika portala o Općim uvjetima korištenja, prilično neobvezujućim i ovisnim o karakteru komentatora i prosudbi urednika, odnosno administratora portala. Naravno, tu slobodu koriste mnogi, nazvat ću ih portalskim egshibicionistima, iznoseći sasvim neargumentirane stavove koji u najblažem slučaju ostaju samo to, istovremeno i nesvijesno legitimirajući vlastito obrazovanje, svjetonazor i karakter, a u težim – ne tako rijetkim – slučajevima i psihološki poremećaj kome bi trebala stručna dijagnoza praćena više ili manje intenzivnim liječenjem. Naravno da do toga ne dolazi, uglavom uslijed razloga da se u općem ludilu društva takvi pojedinci smatraju normalnim stvorovima. Koji k tome još i velikoj mjeri tvore društvenu bazu. Šovinizmi, nacionalizmi, svijesne laži sve u namjeri da se ispraznošću dezavuiraju autori tekstova ili komentatori s kojima se dotični psihopatološki tipovi ne slažu (braneći neke vlastite koristi, ili svoje ljudsko dostojanstvo koje počiva na krhkim temeljima neobrazovanosti, izvitoperenih etičkih kriterija i spremnosti služenja lažima u njihovu obranu) prva su crta bojišnice s koje se ćorcima puca po argumentima, ne nastojeći ih pobiti bojevom municijom protuargumenata. To je već postalo opće mjesto svih (uzaludnih) pozivanja na isključenje sličnih tipova iz rasprave. Čak i različite interpretacije opće prihvaćenih činjenica zahtijevaju da izrazimo slaganje sa njima, uz navođenje našeg vlastitog tumačenja njihova značenja, a da ne pričamo o zahtjevima za njihovim ozbiljnim opovrgavanjem.

Kako, prateći tekstove s Tacno.net-a, čitam i komentare čitatelja – većma razočaran njihovom činjeničnom utemeljenošću i moralnim osobinama komentatora – pao mi je u oči “duel” – može li se tako nazvati verbalni okršaj između dvaju bića od kojih jedno barata argumentima a drugo samo vlastitom sujetom, smatrajući kako se u demokraciji ispraznošću može nositi s bilo kim tko kvalitativno odudara od njegove sorte. Radi se o komentarima na dva članka koji problematiziraju imenovanje jezične varijante srpskohrvatskog jezika kojom govore Bošnjaci. Nije mi cilj uključivanje u tu raspravu, čijim sudionicima se mogu smatrati samo oni što istupaju argumentima, ma bili oni pravi ili krivi (svakako ne svijesno falsificirani), već mi je za oko zapeo komentator pseudonima “dva roda”. Sad, koja su to dva roda ili jeli možda hermafrodit, ovdje nije bitnije od utiska kako je dotični reprezentant dualnog bića: čovjeka po biološkim i vreće bez sadržaja po obrazovnim i psihološkim karakteristikama. Predugačko bi bilo elaborirati cijelu “raspravu”, bolje rečeno pokušaj jednog od diskutanata da spomenutu vreću ispuni iole vrijednim sadržajem, te opiranje iste da se u nju bilo što vrijednoga utrpa, s obzirom da je samozaljubljen u vakuum sadržaja. Jeste da je vakuum, fizička praznina, ali je njegov vakuum u koji ne da dirati! Svakako trebalo bi tolerirati takve stavove (što veze nema sa njihovom (bez)vrijednošću), da dotični zrakoprazni prostor nije preduzeo kampanju proširenja praznine na obrazovanije od sebe – također ne jednom viđeno od takvih spodoba. Vjerojatno u demokratskom uvjerenju i krivom poimanju tvrdnje o jednakosti svih ljudi. Tako on prilog čovjeka – takav je naime nick njegovog bezuspješnog učitelja – ustvari citat vrlo poznatog jezikoslovca koji „dva roda“ nije sposoban prepoznati, pobija jedinim “argumentom” koji vjerojatno upotrebljava u niz prilika: tako je, jer ja tako tvrdim!:

“A što se tiče argumenata uvjerio si me da su oni irelevantni u ovom slučaju pošto ni ti nisi lingvista, ili jesi, ali neki iz SANU.”

Daklem, svom učitelju dotični oponira kako nešto jeste ili nešto nije – o čemu, dakako, pojma nema – ali je za prosudbu podastrte lekcije (osobe, jer prosuđivač nema kapaciteta za čitanje i shvaćanje priloženog teksta) bitna njegova “radna pretpostavka”, utemeljenost koje niti ne dovodi u pitanje: to svakako mora biti “neki iz SANU” (Srpska akademija nauka i umetnosti)!

No, ‘ajde, nek mu bude – odlučio se anonimac svom svojom mentalnom poputbinom suprotstaviti mogućem akademiku! Ostavimo se mišljenja premnogih kako članstvo u SANU automatski dezavuira njegove članove – naročito ako su lingvisti – kao da akademici nisu osobe sa vlastitim karijerama i stavovima koji se ne moraju podudarati s akademijinim, baš kao što se ni mišljenje građanina ne mora podudarati s gledištima državne politike. Uostalom, članovi SANU su bili ugledni naučnici, pisci i umjetnici, primjerice: Josif Pančić, Laza Lazarević, Franjo Rački, Jovan Jovanović Zmaj, Stevan Sremac, Simo Matavulj, Lav Nikolajević Tolstoj, Henryk Sienkiewicz, Nikola Tesla, Milutin Milanković, Mihailo Pupin,..., a svakako i dan danas među njima ima poštenih ljudi, naučnika i umjetnika od formata (od lingvista, primjerice, akademik Ivan Klajn). Dezavuiravši jednom rečenicom cijeli SANU, ili makar samo njegovo “Odeljenje jezika i književnosti”, ustvari je legitimirao sebe kao posve baznačajnu neznalicu, ali… U spletu prikladnih okolnosti su takvi izuzetno opasni, jer isključuju i cijele narode sa svog mentalno defektnog spiska “prihvatljivih”. Svojim sirotinjskim kriterijem, koji možemo svesti na ekvivalentnu pretpostavku da je “oba roda” Židov – pa mu je mjesto u nekom domaćem Auschwitzu – on ni ne sluti (a možda ni ne zna) kuda su vodili takvi pogledi na ljudske stvorove.

Pa eto, prihvatimo njegovu tvrdnju da je lingvist na kojeg se čovjek poziva – a o kojem možemo suditi kao o stručnjaku temeljem argumenata, podataka, linkova i jezikoslovnih autoriteta na koje se opire – član SANU i da to (po “dva roda“) automatski (jer su svi Srbi isti, velikosrpska žgadija i nikada ne mogu bit u pravu, jelte; ovdje ćemo zanemariti da članovima kademije mogu postati i stranci) znači da se može totalno ignorirati, čak i bez udubljivanja u njegove tvrdnje i njihovih argumentiranih pobijanja. No jesu li onda i:

danski lingvist Jacobsen – član SANU

njemački lingvist Gröschel – član SANU

lingvist sa Sorbone, Paul-Louis Thomas – član SANU

hrvatski lingvist Dalibor Brozović – član SANU

hrvatska jezikoslovka Snježana Kordić – članica SANU

i autori ostali priloga, popraćenih linkovima, članovi SANU? Dakako, spoznaja o tome krije se u (i)spra(z)nom umu komentatora, za razliku od lingvista čiji se prilog navodi i imena koja figuriraju u njemu poznatog samo po dvorodnom pseudonimu. Nije mi poznato, niti namjeravam provjeravati tko od njih jeste ili nije član bilo koje organizacije (posebno ne za potrebe dokazivanja Ludosti da je luda), jer je to sasvim irelevantno. Umjesto formalnih pripadnosti klanovima, savezima, društvima, organizacijama, udruženjima, udrugama, akademijama, državljanstvima, etnicitetima ili tko zna kakvoj terorističkoj organizaciji, govore stavovi ljudi koje oni iznose više ili manje argumentirano, za razliku od jadnika koji se anonimno sakrio iza svog nicka.

Izuzetno me nasmijalo njegovo povezivanje srbijanske pjevačice Cece, sa lingvističkom problematikom, kao reakcija na čovjekovu usporedbu broja lajkova tekstova Snježane Kordić i dva teksta čije stavove dotični brani. Kaže anonimni hermafrodit:

“Po tome bi Ceca ili kakva farma bili uvijek u prednosti vrijednosnoj, etičkoj, naučnoj, jer su manje prihvaćeni i “lajkani”.”

Naravno da mi nije jasno kako i gdje je Ceca manje prihvaćena (od koga?) – nisam siguran jeli on shvatio svoju rečenicu – uz svu bulumentu obožavatelja, a sem toga, stanovišta sam izraženog onom “De gustibus non est disputandum”. Čovjeka možeš procijeniti da je budala bez obzira jeli ili nije Cecin fan, ali obrnuto – njeni obožavatelji baš i ne moraju biti mentalno ograničeni. Zaboravlja jadni komentator kako lajk znači slaganje sa stavovima autora, baš kao što i glasački listić ubačen u kutiju znači slaganje s političkim programom neke stranke. Daklem, ispraznošću svog zaključivanja on pobija – ni ne shvaćajući – ne samo ocjene čitatelja tekstova, već i birača koji su doveli neku partiju do obnašanja vlasti. Ne samo da broj lajkova ništa ne govori (po njemu) o relevantnosti i prihvaćenosti teksta, već ni broj glasova ništa ne govori o prihvaćenosti pobjedničke političke stranke! Neću sad o tome da se društvene znanosti velikim dijelom zasnivaju na metodama ispitivanja javnosti, što on najprije prijezirno odbija, da bi na čovjekov prigovor počeo bulazniti kako on o tome sve zna, i slične bedastoće potkrijepljene samo hrpom gluparija izašle iz glave pune predrasuda, koje sprečavaju da se u nju uskladišti ijedna relevantna misao.

Naravno, opisani slučaj ni u kojem slučaju se ne može smatrati reprezentativnim, ali da većinski jeste, jeste – što se lako provjeri na nizu internetskih portala. Po mojem mišljenju, to ni nije toliko odraz (dirigirane) demokracije u kojoj su se ljudi s ovih prostora našli – te se opijeni slobodom koju niti razumiju niti su je zaslužili zamišljaju kao centar svijeta, primjeravajući se sa einsteinima sviju znanosti, umjetnosti i kulture (umjesto sa sebi ravnima) – koliko realno stanje evolutivnog razvoja čovječanstva. Statistika se često ismijava otrcanim primjerom kako, po njoj, svi u prosjeku jedemo sarmu, dok neki jedu meso a drugi kupus, no vrlo su rijetki oni koji javno, glasno i jasno konstatiraju: Prosječni IQ=100 pripisan kao neko mjerilo mentalne “normalnosti” pripadnika ljudskog roda, nije doli prosjek između idiota, budala, normalnih i genija. A Gaussova krivulja raspodjele udjela stanovništva po tom kvocijentu inteligencije, svakoga sa “zrnom soli” u glavi uvjerit će tko i koliko doprinosi toj “statističkoj normalnosti” čovječanstva. Možda inteligencija i obrazovanje baš i nisu pozitivno korelirani, no u svakom slučaju potonje može prikriti manjak prve osobine kod čovjeka. Za “dva roda” i sve njegove klonove valja priznati da je oni ponosno niti ne skrivaju. Sem što iz busije svoje anonimnosti pucaju ćorcima!

 

tačno.net
Autor 28.9.2015. u 11:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija