Toliko tuge u jednom razredu

Autor 10.7.2011. u 13:28

Toliko tuge u jednom razredu

Bila je zrela jesen u punoj svojoj raskoši. Bogatstvo plodova, mirisa i boja je zapljuskivalo je sa svih strana, i nastojao sam u to vrijeme što više boraviti vani i uživati u čarima moga omiljenog godišnjeg doba. Krstario sam širom Bosne i Hercegovine po školama, družio se sa djecom, što mi je uvijek pričinjavalo zadovoljstvo, i, vjerujem i zbog tog divnog jesenjeg ambijenta, bio veoma raspoložen.

Tog dana prije desetak godina sam prolazio pored Podlugova i sjetio se da me je nastavnica Fikreta jednom zamolila da navratim do škole, da posjetim i njene učenike. Obećao sam joj da ću doći, a ovo je bila prilika da obećanje održim, te sam bez puno dvoumljenja navratio. Nastavnica me veselo dočekala, upoznala sa kolegama, direktorom i pedagogom, a kad je zvonilo za početak nastave, povela me je u jedan peti razred da im kažem poneku svoju pjesmu, ispričam neki doživljaj, anegdotu… Predstavila me je đacima, a onda sam ja počeo svoju priču.

Kako nemam problema u komunikaciji sa učenicima, možda i zbog decenijskog iskustva u radu u školi, vrlo brzo smo se „razumjeli i prepoznali“. Ali nakon samo nekoliko minuta učinilo mi se da je to i više od običnog razumijevanja. Da ova djeca imaju istančaniji osjećaj za ljepotu, da su nježnija. Osjećao sam da svaku moju riječ upijaju, da im je ugodno, i to me je poticalo da budem još inspirativniji, da im dam sve što mogu. Tako smo, i oni i ja, u nekom divnom zanosu privodili kraju naše druženje. Ostalo je još desetak minuta i za to vrijeme oni su trebali iz svojih torbi izvaditi radne sveske za lektiru na koje bih im se trebao potpisati, i nakon toga odgovoriti na još neka njihova pitanja. Kratku stanku, dok su tražili u torbama sveske, iskoristio sam i došapnuo nastavnici kako su ova djeca divna, i kako mi se čine osjećajnijima od većine druge djece. Nastavnica mi je na to tiho uzvratila: „Znate, u ovom razredu od trideset dva učenika, njih dvadeset sedmero je bez oca, pa vjerujem da i to ima utjecaja. To su uglavnom izbjeglice iz Srebrenice.“

Odjednom sam ostao bez daha. Nešto mi je zaustavilo disanje, stislo grlo. Nisam mogao ništa progovoriti. Osjećao sam potrebu da vrisnem, da zaplačem, ali sam posljednjim snagama uspio izbjeći oslobađanje naglih emocija. Znam da bi to rastužilo ovu divnu djecu, a to nisam želio jer bar tuge su u životu imali i previše. Sreća je pa sam se počeo potpisivati, hodajući od klupe do klupe, i nisam morao mnogo govoriti. Nekako sam se pribrao od šoka i pokušao kasnije odgovoriti na nekoliko postavljenih pitanja, mada moj nastup nije imao više one ushićenosti i vedrine od prije samo dvije-tri minute. Izašao sam iz škole i ne sjećajući se više šta se desilo nakon onih dviju rečenica koje mi je rekla nastavnica. Do Sarajeva sam došao bez volje da navratim u još neku od škola, kako sam bio planirao, i više nisam zapažao ni ljepotu prirode kojom sam bio okružen.

U sjećanju sam se vratio u svoje djetinjstvo. Odrastao sam bez majke, ona je umrla u dvadeset i osmoj godini života kad sam ja imao tek malo više od dvije godine. U razredu sam bio jedini bez jednog roditelja, pa su me nekada sažaljevali, što je meni teško padalo. Želio sam samo biti kao i drugi, nisam se osjećao manje vrijednim da me treba sažaljevati, i stalno sam se trudio da to i dokažem i svojim ponašanjem i ocjenama, ali bez obzira na sve, nikada nisam uspio izbjeći da čujem ono: „Jadan on…“. Sad sam uspoređivao sebe i svoj razred sa ovim razredom u kom sam upravo bio. Zamišljao sam koliko sam ja bio tužan i koliko su drugi bili tužni zbog mene jednoga, i dvadeset sedam takvih tuga u samo jednom razredu! Uz to, moja majka je umrla jer je bila bolesna, a njihovi očevi?! Zašto je sudbina ponekad tako okrutna, zašto svu muku svali na samo jedno mjesto, i zašto tako često ispaštaju nevini?! I već sam bio ljut na sebe, jer sam vjerovao da ću ubrzo potisnuti u zaborav i ovu djecu i njihove probleme, kao što sam već zaboravio i neke druge, i kao što su drugi zaboravljali mene. Njihovi problemi će ostati zauvijek samo njihovi i njihovih majki. Zašto smo takvi, pitao sam se, ali odgovora nisam imao.

No, taj dan je nekako prošao. Sutradan sam pokušao ne razmišljati o prethodnom danu, mada nije išlo lako. Prekosutra sam već bio uspješniji, a trećeg dana sam se čak nasmijao dobrom vicu koji mi je poslao jedan prijatelj. I ja sam njemu poslao drugi vic. U naredna dva dana već sam se nekako vratio u normalno stanje i ponovo sam obilazio škole. I tako, vozeći iz pravca Tešnja prema Doboju, na brežuljku na lijevoj strani puta ugledah novo naselje, sve iste kuće, sa istim fasadama. Naselje izbjeglica iz Srebrenice! U trenu u meni buknuše sve one emocije koje sam bio uspio potisnuti dok sam bio u razredu sa djecom bez očeva iz Srebrenice, suze pljusnuše i zaplakah kako odavno nisam. Oči mi se toliko zamagliše da nisam dobro vidio kuda vozim, i zato znatno usporih. Upravo na proširenju puta iza tog naselja stajala je policijska patrola i, pretpostavljam da je policajcima moje neobično usporenje u vožnji bilo sumnjivo, zaustaviše me. Jedan policajac mi priđe, pristojno pozdravi i zatraži dozvole. Bilo mu je neobično kako izgledam, mada sam se u međuvremenu pokušao smiriti, pa je pitao: „Jeli sve u redu?“ „Jeste“, odgovorio sam ušmrkujući. „Da niste šta pili?“, bilo je u trenutku sumnjivo policajcu. „Nisam. Nikada ne pijem. Sve je u redu, samo…“ I dalje nisam mogao ništa reći, jer suze opet pljusnuše. Policajac je bio malo zbunjen, ali mi je vratio dozvole i zabrinutim glasom rekao: „Hjdete, sretan Vam put. I budite oprezni…“ Jedva sam se uspio zahvaliti i nastaviti put.

Do kuće sam se ponovo nekako pribrao, i kao da je sa suzama iz tijela istekla i velika količina tjeskobe i nemira, počeo sam se sasvim oporavljati. No, nakon ovog bolnog iskustva, svjestan sam da se tragovi Srebrenice i mnogih drugih srebrenica iz moje duše, kao i brojnih drugih duša, nikada neće potpuno izbrisati. A kakve li tek ožiljke nosi ona brojna siročad na svojim dušama, i koliko su oni u stanju normalno živjeti mogu samo zamisliti. Pred njima ću se uvijek, mada nekada neću ni sebi moći objasniti zašto, osjećati krivim.

Ivo  Kobaš

Autor 10.7.2011. u 13:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija