Tolstoj, Andrić i Mujo iz Doca

tačno.net
Autor 19.9.2013. u 16:25

Tolstoj, Andrić i Mujo iz Doca

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pao oko Travnika prvi snijeg, a Mujo stoji na vratima i ispraća djecu u školu. “Pobogu, Mujo”, drekne u taj čas iza njega žena, “đe će nam djeca gola po snijegu, fasovaće upalu pluća?!” “Ma našo sam u kupatilu ove Polibevit kapsule”, pokazao Mujo pohabanu neku kutiju tableta. “Rok trajanja im do oktobra, pa reko da se ne baci.”

Dobar ti je taj, rekoh ja, ali ne može tako, ne može Mujo, jesmol rekli da nema više islamofobije? Znam ja to, poštujem firmu, na to će Kožo, al ovo nije vic. Ovaj Mujo, jebiga, stvarno postoji. Eno ga u Docu na Lašvi.

Da se Lav Nikolajevič Tolstoj, eto, nije rodio u pustoj ruskoj Jasnoj Poljani, već recimo u malom Docu na Lašvi kraj Travnika, ne bi mu “Ana Karenjina” započela onom slavnom rečenicom – “Sve su sretne obitelji iste, svaka je nesretna obitelj nesretna na svoj način.” Tolstoj jest veliki pisac univerzalnih ljudskih tema, ali sreća i nesreća, jebiga, nisu te. Nije sreća univerzalna tema dok je žive Bosne i Hercegovine.

Svugdje u svijetu, pa tako i u Tolstojevoj Rusiji, obitelj je tako sretna kad, primjerice, po kući nađe tablete što još valjaju, ali joj ne trebaju jer su djeca zdrava. U Bosni i Hercegovini, pak, obitelj je sretna kad po kući nađe tablete što još valjaju, a djeca taman pokupila upalu pluća.

Štošta o ljudskoj sreći mogao bi tako Lavu Nikolajeviču, samo da se rodio kraj Travnika, reći i naš Mujo. On se zapravo zove Muhamed Karić, a umjesto Tolstoja njegovu je priču ovih dana zabilježio Radio Slobodna Evropa: u najkraćemu, Muhamed ima ženu koju voli najviše na svijetu, žive u Docu na Lašvi s petoro zdrave i prave djece, koja se slobodno i sigurno igraju oko kuće, jer na tom području – što u Bosni i Hercegovini, jebiga, nije lako naći – nema zaostalih mina.

I da: Muhamed Karić se računa u nesretne ljude.

Dobro, nije to u književnosti posve nepoznata stvar, “sve su sretne obitelji iste” – skladan brak, voljena žena, zdrava djeca, kućica u cvijeću, sve po ikonografskim kanonima sretne obitelji – a “svaka nesretna”, kako ono, “nesretna na svoj način”. Pa fasade sretnih domova zaljubljenih ljudi sa petoro zdrave djece čuvaju kojekakve mračne tajne i teške obiteljske drame. Muhamed Karić, međutim, nema ni mračnu tajnu ni tešku obiteljsku dramu, on se računa u nesretne ljude upravo i baš zato što živi a) u braku s voljenom ženom, b) s petoro zdrave i prave djece, c) u selu na području bez mina.

Ovo, naime, nije književnost. Ovo je Bosna i Hercegovina.

Da nije, eto, a) u braku s voljenom ženom, Muhamed bi danas bio poštovani seoski hodža, što je u jednom selu kraj Doboja i bio prije rata, dok ga četnici nisu potjerali u progonstvo, gdje se zaljubio i oženio Slavicom iz Bočinje. Koju su otamo, jasno, potjerali mudžahedini. Hodža Muhamed dakle ne samo da rashodžio i sretno oženio, već se sretno oženio Srpkinjom. A tamo gdje on živi, rashodži srpskom zetu teže je naći posao nego njegovom puncu. “Pošto je supruga pravoslavka, to ne godi”, kaže on za Radio Slobodnu Evropu. “Ne ide.”

Zato Muhamed već dvadeset godina ne može naći posao, zato se, eto – zbog toga što voli svoju ženu – računa u nesretne ljude.
Da pak nije u braku s voljenom ženom, ne bi Muhamed imao ni b) petoro zdrave i prave djece. Tamo gdje on živi, naime, ne samo da bivši hodža oženjen Srpkinjom ne može dobiti posao, već ni socijalnu pomoć po zakonu ne može dobiti ukoliko su mu djeca zdrava, ukoliko barem jedno nije na snijegu fasovalo upalu pluća. A njegova zdrava, veli on za Radio Slobodnu Evropu, po petnaest kilometara čilo pješače od kuće u Docu do škole u Novom Travniku.

Zato Muhamed ne dobija nikakvu pomoć od države, zato se, eto – zbog toga što su mu sva djeca zdrava – računa u nesretne ljude.

Jer, da prima kakvu socijalnu pomoć, ne bi Muhamed svako jutro morao odlaziti na rad u polje. Svakako, nije jedini koji ujutro mora u polje, ali zacijelo je jedini kojemu je to polje – minsko. On, naime, traži zloglasne “mrudove” – “Mine rasprskavajuće usmerenog dejstva”, posijane iz magazina JNA po bosanskim planinama – pa ih demontira, odvaja eksploziv i prodaje u staro željezo, za jebenih pet maraka po mini. “Mora se nešto raditi”, kaže on za Radio Slobodnu Evropu. “Nisam naučio da kradem.” A tamo gdje on živi, ne samo da za bivšeg hodžu što sa Srpkinjom ima petoro zdrave djece nema ni a) posla, ni b) socijalne pomoći, nego nema – jebem ti život – ni c) mina.

Zato Muhamed jutrom mora u minsko polje daleko od kuće, zato se, eto – zbog toga što u njegovom Docu na Lašvi nema mina – računa u nesretne ljude.

Kad stoga sljedeći put budete pisali roman o sretnim i nesretnim obiteljima, pitajte za te stvari Muhameda i Slavicu Karić iz Doca na Lašvi, iz Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj je svaka sretna obitelj sretna na svoj način, a sve su nesretne obitelji iste. Nesreća je Bosni i Hercegovini prirodno stanje, njezin pejzaž i ustavni poredak, nema sreće van nesreće, ni nesreće izvan sreće.

Da li bi se Muhamed Karić računao u sretnike da je zatomio svoju ljubav, ili da su mu djeca bolesna? Ili da mu barem oko kuće ima negdje skrivenih protupješadijskih mina? Ne bi, barem ne nigdje na poznatom svijetu. Nigdje, osim u Bosni i Hercegovini. Znači li to da je čovjek u Bosni nesretan ako voli ženu, ima zdravu djecu i živi na sigurnom? Ne nužno, rekli bi u Bosni, ali samo ovdje, u domovini svih poznatih paradoksa, te tri stvari – ljubav, zdravlje i sigurnost – nisu osnovni preduvjeti za sretnu obitelj, već mogu biti i njenom ozbiljnom zaprekom.

Da se, uostalom, Lav Nikolajevič nije rodio u pustoj ruskoj Jasnoj Poljani, već u Muhamedovom malom Docu kraj Travnika, zvao bi se – jasno – Ivo Andrić. A “Ana Karenjina” počinjala bi onom slavnom sentencom nobelovca iz Doca na Lašvi, “što ne boli nije život, što ne prolazi nije sreća”.

Eto, na primjer, upala pluća: uvijek boli, a ponekad i prođe.

Šta zna Tolstoj šta je sreća u životu.

oslobodjenje

tačno.net
Autor 19.9.2013. u 16:25