Tomislav Jakić: Bespuća političke neozbiljnosti

Tomislav Jakić
Autor 5.9.2014. u 15:42

Izdvajamo

  • Od dva prividno suprotstavljena politička tabora koji se - objektivno gledano - sve manje razlikuju, Hrvatska ne može očekivati suvislu politiku što bi vodila računa o njezinim legitimnim interesima i bila zasnovana na istinskim vrijednostima ujedinjene Evrope, onako kako je bila zamišljena (mada te vrijednosti u današnjoj ujedinjenoj Evropi, a osobito u njezinim novim članicama, sve više blijede).

Povezani članci

Tomislav Jakić: Bespuća političke neozbiljnosti

Foto: Flickr

Borba za vlast jest sredstvo da bi se ostvarila politika, ali kada politike nema, onda borba za vlast postaje sama sebi svrhom. A na mjesto nacionalnog ponosa i samopouzdanja dolaze mržnja i šaka u glavu (što verbalno, što stvarno) onima koji su drugačiji ili koji drugačije misle, a slabiji su od nas: dolazi poslušništvo prema velikima i jakima, pri čemu je također moguće pogriješiti. No, to je već neka druga priča.

Piše: Tomislav Jakić

U razmaku od samo nekoliko mjeseci hrvatska je javnost imala prilike gledati i slušati svojega premijera kako objavljuje da smo mi (Hrvatska, dakle) poklonili Sjedinjenim Američkim Državama određenu količinu naoružanja iz arsenala (valjda bogatih?) hrvatskih Oružanih snaga. Prvi je puta to učinio smijući se, kao da priča dobar vic, a sada – nedavno – sasvim ležerno, gotovo kao da je to nešto, što ga se ne tiče, uz “mudru” napomenu, kako on ne zna što će Amerikanci s tim oružjem učiniti, ali ako ga upotrijebe za obranu demokracije, “onda je to u redu”. Prvi puta Amerikanci se nisu oglasili, onda još nisu na velika zvona stavljali svoju pomoć u oružju pobunjenicima protiv Asada u Siriji (mada je svakome bilo jasno da to rade, pa i to kamo je i u čije ruke otišlo oružje iz Hrvatske). No, sada, nedavno, naš nam je “strateški partner” još iz Tuđmanovih vremena dobro smjestio. Pentagon je objavio popis od sedam zemalja koje isporučuju oružje Kurdima u Iraku za borbu protiv koljačkih fanatika tzv. Islamske države. Na tom je popisu i Hrvatska. Pa su nam tako Amerikanci jednim potezom zabili dva gola.

Pokazali su da hrvatski premijer ili pojma nema kakve odluke donosi Vlada pod njegovim predsjedanjem, ili pak taji od hrvatske javnosti ono što ta Vlada radi. A potom, učinili su nas “naši prijatelji i saveznici” potencijalnim ciljem terorističkih napada. I to nije nikakvo prizivanje vraga, niti stvaranje scenarija sudnjega dana, to je naprosto tako. Jer, Islamska država (ISIL) javno prijeti Sjedinjenim Državama zbog toga što njihovo zrakoplovstvo tuče, gotovo bi se moglo reći, nezadrživu vojsku što je neobična mješavina do kraja fanatiziranih muslimana – sunita iz regije, potom onih iz šireg okruženja (Čečenija), zatim ne manje fanatiziranih i indoktriniranih muslimana koje ni dugogodišnji život u Evropi nije mogao spriječiti da se odazovu pozivu na “sveti rat”, te – napokon – Evropljana i Amerikanaca, konvertiranih na izopačeni islam i, a bez njih nikako ne ide, plaćenika koji ubijaju bez pitanja za bilo čije interese, ali za dobru plaću (a ISIL je samo u banci u Mosulu dobio u ruke – slovom i brojem – više od milijarde dolara). Pa, ako takvi prijete Americi, nije li logično pretpostaviti da bi mogli zaprijetiti i maloj Hrvatskoj? Valja se samo nadati da smo dovoljno mali i dovoljno nevažni, pa nikakva diverzija kod nas ne bi privukla dovoljno pozornosti. No, bilo kako bilo, Velika Britanija, jedna od zemlja s popisa “sedmorice veličanstvenih” koji naoružavaju Kurde (a da Kurdima u njihovoj borbi protiv ISIL-a treba pomoći i poželjeti svaki uspjeh, to je savršeno jasno) podigla je na pretposljednji stupanj pripravnost zbog mogućih terorističkih napada. Amerikanci kažu da oni – nisu; Hrvatska, po običaju, šuti, jer to se nas – valjda – ne tiče.

Isporuka oružja najprije islamskim fanaticima, džihadistima koji za račun SAD i Zapada (bezuspješno) ruše Asada u Siriji, a potom Kurdima koji se, uz podršku Zapada i SAD, bore protiv tih istih džihadista koji su se oteli kontroli, samo je najnoviji primjer bespuća političke neozbiljnosti koje se pokušava javnosti prodati “pod firmom” hrvatske politike. Istina je, na žalost, da te politike nema. Ni kod onih na vlasti, ni kod onih koji se spremaju na vlast doći (mada ovi potonji već sada najavljuju neke konkretne korake, što bi ih, doduše, prikladnije bilo nazvati političkim mrakom, nego politikom). Istina je da Hrvatska glavinja, ne snalazeći se u globalnom selu u kojemu živi, ali uvijek pomno pazeći da se ne bi zamjerila “gazdama” u tome selu. Idu naši vajni visoki i najviši predstavnici na skupove evro-američkih moćnika (NATO, EU), uredno nas potom informiraju o tome što drugi tamo govore i zastupaju (napr. da je Rusija izvršila invaziju Ukrajine, mada o tome konkretnih i nepobitnih dokaza nema, a “ruski dragovoljci” u Ukrajini jedva da se po karakteru razlikuju od onih dragovoljaca koje Zapad “ne vidi” na strani vlade u Kijevu, ili onih koji su rušili Gadafija u Libiji, gdje je upravo prijelazna vlada pokleknula pod pritiskom islamista). No, čuvaju se ti naši predstavnici, kao vrag tamjana, da nam kažu jesu li oni možda na tim sastancima iznijeli i nekakvo gledište zemlje što je zastupaju, Hrvatske – dakle; čuvaju se otkriti nam tajnu ima li Hrvatska uopće svoj pogled na stvari. Možda je izjava šefice diplomacije kako su “svi bili jako zabrinuti stanjem u Ukrajini” vrhunski domet izražavanja vlastitoga stava – valjda smo onda i mi bili zabrinuti.

Da, Hrvatska glavinja, kimajući glavom i ispunjavajući zadatke što ih dobiva od onih što ih je – mala i jadna, kakva na žalost jest – percipirala kao svoju slamku spasa usred svijeta što grca u globalnoj gospodarskoj krizi i u kojemu se “ognjem i mačem” iscrtavaju nove sfere utjecaja. I povodeći se, bez razmišljanja, o analitičnosti da i ne govorimo, za njima. A ono što se naziva politikom, svelo se na umjetnost i umješnost osvajanja vlasti i održavanja pozicije vlasti. Da bi se ostvarilo najprije jedno, a potom drugo, može se sve. Takav se barem dojam stječe: sve, samo ne čvrsto i dosljedno zastupati interese Republike Hrvatske i svih, naglašavamo: svih njezinih građana. Zato se prave ustupci onima kojima se ustupci ne smiju praviti, zato se razgovara s onima koji razgovora nisu vrijedni, zato se šuti na evidentna kršenja zakona, zato se zanemaruje energentska insuficijencija, zato se pristaje na uspostavljanje “novih idola”, proizašlih iz doboko kriminaliziranog i korumpiranog društva, zato se – napokon – tek verbalno i samo u određenim prilikama – zastupa antifašizam, što bi trebao (i po Ustavu) biti jedan od temelja suvremene hrvatske države, a umjesto toga prihvaća se (ili barem tolerira) sve agresivniji povijesni revizionizam. I zato se prodaje ama baš sve što ranija vlast nije prodala i što se još prodati može, uključujući status državljanina Republike Hrvatske (o čemu se, doduše, tek “razmišlja”)

Od dva prividno suprotstavljena politička tabora koji se – objektivno gledano – sve manje razlikuju, Hrvatska ne može očekivati suvislu politiku što bi vodila računa o njezinim legitimnim interesima i bila zasnovana na istinskim vrijednostima ujedinjene Evrope, onako kako je bila zamišljena (mada te vrijednosti u današnjoj ujedinjenoj Evropi, a osobito u njezinim novim članicama, sve više blijede). Borba za vlast jest sredstvo da bi se ostvarila politika, ali kada politike nema, onda borba za vlast postaje sama sebi svrhom. A na mjesto nacionalnog ponosa i samopouzdanja dolaze mržnja i šaka u glavu (što verbalno, što stvarno) onima koji su drugačiji ili koji drugačije misle, a slabiji su od nas: dolazi poslušništvo prema velikima i jakima, pri čemu je također moguće pogriješiti. No, to je već neka druga priča.

Novossti

Tomislav Jakić
Autor 5.9.2014. u 15:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija