Tomislav Jakić: DESNI BUMERANG

Tomislav Jakić
Autor 24.10.2020. u 15:38

Tomislav Jakić: DESNI BUMERANG

Desni ekstremizam u Hrvatskoj izašao je ispod šinjela HDZ-a. Ta ga je stranka iznjedrila, tolerirala, pa i poticala, služeći se njime kao oružjem u brutalnoj borbi za vlast i opstanak na vlasti. Tu činjenicu valja i priznati i prihvatiti. Sa svim konzekvencama što iz toga proizlaze.

Jedna od konstanti njemačke političke scene, kako tzv. Zapadne Njemačke, tako i današnje ujedinjene Njemačke, bilo je prokazivanje lijevog i desnog ekstremizma kao opasnosti za demokratski razvoj zemlje, s time da je lijevi ekstremizam uvijek, ama baš uvijek, bio naveden na prvome mjestu. Doduše, Zapadna Njemačka imala je iskustva s terorizmom koji se pozivao na lijeve ideje, mada s ozbiljnom ljevicom nije imao nikakve veze. To može biti parcijalno objašnjenje inzistiranja na opasnosti lijevoga ekstremizma, mada ne i opravdanje. Isticanje oba ekstremizma u istome dahu, uz davanje primata onome lijevome, bilo je bez ikakve dvojbe danak politici, odnosno izraz one politike koju je Njemačka vodila kao vjerna saveznica Sjedinjenih Država i članica Atlantskoga pakta koji je iz svoje originalne uloge branitelja zapadne Evrope od (mogućeg) sovjetskog napada posve neskriveno i bez ikakvih skrupula uskočio u ulogu svjetskog policajca koji djeluje po zapovijedima iz Washingtona.

Pa su, dakle, najprije Bonn, a potom Berlin godinama uporno ponavljali priču o opasnosti dvaju ekstremizama, pri čemu je lijevi – vrijedi ponoviti – uvijek bio na prvome mjestu. Unatrag godinu dana stvari su se, međutim, korjenito izmijenile. Mada je i prije bilo akata desnog ekstremizma, pa i terorističkih (palež kuća namijenjenih smještaju izbjeglica, napadi na doseljenike iz Azije ili Afrike, udruživanje pripadnika Bundeswehra, očito sklonih krajnjoj desnici), sve se to tretiralo kroz formulu o usamljenim incidentima. Dok prije godinu dana u gradu Halleu desničar naoružan kalašnjikovom nije pokušao provaliti u tamošnju sinagogu i pobiti Židove, okupljene na molitvi. Spriječila su ga samo masivna drvena vrata kroz koja nije uspio provaliti, pa je ubio dvoje prolaznika na ulici. Taj očito antisemitski motivirani teroristički napad promijenio je sve. Od tada ne samo njemački mediji, nego i najodgovorniji političari (Predsjednik Steinmeier, kancelarka Merkel) opetovano i krajnje jasno prozivaju desni ekstremizam kao najveću opasnost za demokraciju u Njemačkoj. Predsjednik Bundestaga, Wolfgang Schäuble, otvoreno je priznao kako se tu opasnost predugo podcjenjivalo.

Razlog je jasan. Njemačka je opterećena povijesnom hipotekom genocida nad Židovima u Hitlerovom Trećem Reichu i na okupiranim područjima, što je rezultiralo ubojstvom šest milijuna ljudi (među kojima i nekoliko desetaka tisuća Židova iz Hrvatske što ubijenih u Jasenovcu, Jadovnom, Đakovu, i da ne nabrajamo sve ustaške logore, što u Auschwitzu kamo su ih otpremile uslužne ustaške vlasti). Zbog toga Njemačka na svim razinama vrlo osjetljivo reagira na manifestacije antisemitizma. Dok se on ispoljavao ponekim napadom na lokale u vlasništvu njemačkih Židova, ili na verbalni antisemitizam na društvenim mrežama, država se pravila kao da su to periferne pojave, incidenti što ih valja osuditi (i to je redovno i činila), ali ne i dići na razinu ugrožavanja demokratskog razvoja. No, kada je antisemitizam uzeo u ruke kalašnjikov s jasnom namjerom da ubija, čaša se prelila.

Pa sada saznajemo i to da je u protekle tri godine samo u redovima represivnog aparata, policije i unutarnje obavještajne službe, zabilježeno gotovo 400 (da, dobro ste pročitali: četiri stotine!) okupljanja u tzv. chat skupinama pobornika desnih ideja i ideologija, da su se ti istomišljenici međusobno pozdravljali s “Heil Hitler”, da su bili na jasnim i nedvojbeno desnim, neonacističkim i antisemitskim pozicijama. Sada u drugačiji kontekst dolazi i ubojstvo jednog visoko pozicioniranog lokalnog političara što ga se najprije također pokušalo prikazati kao djelo pojedinca koji je, eto, zastranio. Jer, sada je jasno da nisu u pitanju pojedinci, da je desni ekstremizam prodro i u vrlo osjetljive institucije i službe i da taj ekstremizam želi jednu drugu i drugačiju Njemačku (što, uostalom, “u rukavicama” propovijeda i, zahvaljujući širokogrudnosti demokracije, u svim pokrajinskim parlamentima, kao i u Bundestagu zastupljena Alternativa za Njemačku, AfD). I službena Njemačka jasno i bez ikakve zadrške identificira taj desni ekstremizam (i samo njega!) kao glavnu opasnost za demokratski razvoj zemlje.

Pri čemu se i Predsjedniku i kancelarki može zamjeriti što nisu na vrijeme htjeli uočiti opasnost desnog ekstremizma, ali im se nikako ne može prigovoriti da su bilo osobno ikada davali dvojbene izjave iz kojih bi se mogla iščitati simpatija za neonacizam, bilo da su neonacističke, odnosno profašističke ispade tolerirali u svojim strankama. Ne, velike njemačke stranke tu imaju mirnu savjest, baš kao što je imaju i Frank Walter Steinmeier i Angela Merkel. I kada ovo dvoje političara osuđuju desni ekstremizam, kada Steinmeier kaže da zbog onoga što se dogodilo prije godinu dana u Halleu (“usred Njemačke, i to baš Njemačke”) osjeća “sram i bijes”, njima se i može i mora vjerovati.

A sve to navodi na paralelu s Hrvatskom, paralelu što je bila aktualna i opravdana i prije pucnjeva na Trgu sv. Marka. Ovdje se, međutim, godinama govorilo isključivo o lijevom ekstremizmu kao o opasnosti za Hrvatsku, dok se svako upozoravanje na desni ekstremizam proglašavalo u najmanju ruku antihrvatskim. Tek rafal iz kalašnjikova usmjeren na sjedište Vlade i policajca pred zgradom, promijenio je i rakurs gledanja i retoriku, pogotovo kada je u pitanju premijer. Sada se odjednom govori o desnom ekstremizmu, o žarištima iz kojih isijava mržnja, o medijima koji prenose neprihvatljive sadržaje i poruke. Zar to nismo znali i do sada? Zar smo zaboravili da se bačeni bumerang vraća? Trebamo li se zaista čuditi? Ako je predsjedniku vlade i ujedno predsjedniku HDZ-a to “otkriće”, onda je on opasno naivan. A ako nije naivan, u što bi bilo teško povjerovati, onda je prijetvoran.

Tko je unio podjele u hrvatsko društvo od samoga početka postojanja neovisne Hrvatske i tko godinama radi na njihovom produbljivanju? Tko je izmislio kategoriju državotvornih Hrvata da bi im suprotstavio tzv. jugonostalgičare? Tko se nikada nije umorio od prozivanja – kao neprijatelja, naravno, “komunjara, udbaša i kosovaca, svih koji mrze Hrvatsku i sve hrvatsko”? Tko godinama “nije čuo” skandiranje “Ubij, ubij Srbina” na nogometnim stadionima? Tko nije htio vidjeti grafite s ustaškim U i križem u sredini ispisane po fasadama? Tko ratom opravdava sustavno uništavanje tisuća spomenika i spomen obilježja antifašistima i žrtvama fašizma? Tko je ulicama, trgovima i institucijama davao imena ustaških ratnih zločinaca i uporno ih odbijao promijeniti (barem u nekim gradovima)? Tko je imao nadzor nad izradom školskih udžbenika u kojima se falsificira povijest, odnosno prešućuju neke notorne povijesne istine? Tko godinama financijski pomaže određene medije koji objektivno nisu ništa drugo nego duševna hrana svima koji bi sutra bili spremni kalašnjikovom rješavati stvari u Hrvatskoj (poput onoga nesretnika s Markovog trga)? Tko je organizirao godišnja okupljanja na Bleiburškom polju kojima se ne oplakuju bez suda pobijeni, nego poraz naci-fašizma i ustaštva u Drugome svjetskom ratu? Tko je zatvarao i oči i uši kada se čak i sa propovjedaonica u crkvama vlast socijal-demokrata proglašavala nenarodnom i izdajničkom? Itd, itd. Odgovor na sva ta pitanja uvijek je jedan. I isti: HDZ. Dodajmo, ipak, još dva pitanja: tko je organizirao splitski miting na kojemu se klicalo: “Ivica i Stipane, pojest će vas crne vrane” (prizivajući smrt premijera Račana i Predsjednika Mesića) i tko je utjecajem na cjelokupnu društvenu klimu, osobito na mlade, pripremio atmosferu u kojoj je moglo doći do pucnjeva na sjedište Vlade? Odgovor je i opet isti: HDZ!

Ukratko: desni ekstremizam u Hrvatskoj izašao je ispod šinjela HDZ-a. Ta ga je stranka iznjedrila, tolerirala, pa i poticala, služeći se njime kao oružjem u brutalnoj borbi za vlast i opstanak na vlasti. Tu činjenicu valja i priznati i prihvatiti. Sa svim konzekvencama što iz toga proizlaze. A je li to moguće, je li to realno očekivati? Pitanje je opravdano, jer Hrvatska nije Njemačka; HDZ nije CDU; a “lijepa naša” nema političare ranga i integriteta jednoga F. W. Steinmeiera i jedne A. Merkel. Mračan zaključak? Jest, ali i jedini mogući. I opet: sa svim konzekvencama što iz toga slijede.

Portalnovosti.com

Tomislav Jakić
Autor 24.10.2020. u 15:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija