Tomislav Jakić: Hoće li oni ikada shvatiti?

Tomislav Jakić
Autor 13.6.2014. u 09:18

Izdvajamo

  • Hoće li oni ikada shvatiti zašto je to učinjeno i kakva je poruka time poslana? Hoće li shvatiti da se mir ne može graditi na mržnji, hoće li shvatiti da budućnost može biti samo zajednički život, u Hrvatskoj, u regiji i u Evropi? I hoće li ikada shvatiti da se to ne može graditi na laži i na poricanju istine? Da - hoće li? Ikada? Makar se čini da su "oni" ti koji vuku konce, "mi" ćemo i dalje pitati. To (još) možemo.

Povezani članci

Tomislav Jakić: Hoće li oni ikada shvatiti?

Hoće li oni ikada shvatiti zašto je to učinjeno i kakva je poruka time poslana? Hoće li shvatiti da se mir ne može graditi na mržnji, hoće li shvatiti da budućnost može biti samo zajednički život, u Hrvatskoj, u regiji i u Evropi? I hoće li ikada shvatiti da se to ne može graditi na laži i na poricanju istine? Da – hoće li? Ikada? Makar se čini da su “oni” ti koji vuku konce, “mi” ćemo i dalje pitati. To (još) možemo.

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

         U proteklih desetak dana registrirali smo nekoliko događaja koji bi se mogli podvesti pod zajednički nazivnik, formuliran u obliku pitanja: hoće li oni ikada shvatiti? Hoće li shvatiti da se svijet oko njih promijenio? Hoće li shvatiti da su oni bespovratni zarobljenici prošlosti, i to onoga mračnoga dijela prošlosti? Hoće li shvatiti da se budućnost ne može graditi na podjelama, isključivosti, predrasudama i mržnji, nego samo i jedino na otvorenosti prema drugima, pa i drugačijima, na spremnosti na dijalog sa svima, pa i dojučerašnjim neprijateljima, na sposobnosti da se stvari promišljaju i u povijesnom kontekstu i u kontekstu današnjice? Da, hoće li shvatiti? Ikada?

         Poglavar rimokatoličke crkve, papa Franjo, održao je u vatikanskim vrtovima molitvu za mir na Bliskome istoku. Inicijativa za molitvu bila je njegova i on je bio taj koji je pozvao izraelskog predsjednika Shimona Peresa i palestinskog predsjednika Mahmuta Abasa da joj prisustvuju, pa i više od toga da u njoj sudjeluju i da nakon završetka simbolički posade drvo masline – drvo mira. No, nije stao na tome. Pozvao je i patrijarha carigradskog, Bartolomeja I., figuru koja simbolizira pravoslavni svijet nakon crkvenog raskopa u srednjemu vijeku, a pozvao je i židovske i islamske svećenike. Patrijarh je, doduše, sjedio sa strane, ali na podiju iste visine kao što je bio onaj na kojemu su postavljene fotelje za Papu i dvojicu predsjednika, te u fotelju jednakome onome u kojemu je sjedio Papa. Prvi puta, svjetski mediji nisu se uzdržavali od epiteta “povijesni” i “jedinstveni”, u jednom su događaju, s istom svrhom bili okupljeni predstavnici triju velikih monoteističkih religija – kršćansta, židovstva i islama. I molili su za mir – salam, shalom.

         Već je i to trebalo biti dovoljno da privuče pozornost zemlje koja sama sebi uporno, a isključivo na temelju statističkog izjašnjavanja građana, dodjeljuje titulu “katolička”. No, katoličku Hrvatsku to nije osobito zanimalo, pa se – za razliku od pretežno protestantske Njemačke – nije našla ni jedna televizija koja bi zaključila kako je to događaj što ga vrijedi približiti javnosti izravnim prijenosom. Mi, odnosno “oni”, i dalje će uživati u uspomeni na “političkog papu”, Ivana Pavla II., uporno zaboravljajući čak i njegove riječi izrečene u Zagrebu, one o rijekama koje se slijevaju u jedan veliki zajednički tok (a što je, tako se priča, nagnalo jednog uglednog HDZ-ovca na tribini na hipodromu da opsuje i ogorčeno zaključi kako je to “komunistički papa”). No, taj je Papa tri puta pohodio Hrvatsku i sada je proglašen svecem. O njegovoj ulozi u rušenju globalnog socijalističkog sistema, svoje će tek reći povijest, a da je ulogu u tome imao, to je nesporno. I to je ono što “im” se sviđa. Za razliku od toga, sadašnji Papa Franjo “njima” se nimalo ne sviđa. To je Papa koji, vjeran imenu što ga je uzeo od svetoga Franje Asiškog, uporno nastoji osuvremeniti Katoličku crkvu, učiniti je slugom, a ne gospodarem čovjeka današnjice i približavajući je tome čovjeku. To je Papa koji suzbija luksuz u Vatikanu, demonstrirajući to svojim stanovanjem u hostelu, ishranom u zajedničkom restoranu, vožnjom u sasvim običnom omanjem automobilu i već legendarnim križem od željeza oko vrata. Taj križ, to je i jedino što je “Crkva u Hrvata” od njega bila spremna preuzeti. U svemu ostalome, za razliku od Pape zagledanoga u budućnost, Crkva je u Hrvatskoj čvrsto ukopana u prošlost, ona je barjaktar bojovnog nacionalizma, pri čemu agresivno zadire u politiku. Ona je i stjegonoša militantne isključivosti prema drugima i drugačijima (priča o zdravstvenom odgoju u školama) i zagovornik svih koji zatvaraju oči pred istinom o prošlosti.

         Treba li boljega dokaza za tu tvrdnju od prisutnosti biskupa Vlade Košića, predsjednika Komisije Hrvatske biskupske konferencije »Justitia et Pax«, te predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, na svečanom (a upravo zbog toga sramotnom) dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića u Zagrebu? Oni koji podupiru slavljenje čovjeka pravomoćno osuđenoga zbog ubojstva 116 (!) nevinih civila, među kojima je bilo i dvadesetero djece, nemaju sigurno sluha za Papine riječi izrečene u molitvi za mir na Bliskome istoku: potrebna je hrabrost za postizanje mira, a mir nije moguće ostvariti bez žrtava i spremnosti na kompromis. Još jednom: hrabrost za mir i spremnost na žrtve i kompromise. Hoće li to ikada shvatiti oni koji slave Kordića (i još neke), oni koji su nedavno tvrdili kako se Srbija želi obraniti od poplava, ispuštajući vodu prema Slavoniji, oni koji uporno (uz blagonaklonu šutnju “strpljive” države) razbijaju ploče s natpisima na latinici i ćirilici, oni koji odvojeno školovanje hrvatske i srpske djece smatraju vrhuncem demokratskog ustroja, ali i zaštite nacionalnog identiteta manjina, ili pak oni koje šalju (“oni”, svojim glasovima) u Evropski parlament s parolom da je Hrvatska država Hrvata, a svi ostali u njoj su tek gosti? Hoće li, mogu li shvatiti?

         A mogu li shvatiti da je u Drugome svjetskom ratu kojega očito neće smatrati završenim ako ne uspiju u naumu da mlade generacije zatruju lažima o prošlosti, ona manjinska, “ustaška Hrvatska”, bila na pogrešnoj strani, dok je ona Hrvatska koja je sudjelovala u Narodno-oslobodilačkoj borbi, ili je pomagala – bila na pravoj strani? Svijet, ma koliko nesavršen bio, i ma kako podložan demoniziranju komunizma, pri čemu se – negdje više, a negdje manje – demonizira i antifašizam, taj svijet ipak pamti tko je u Drugome svjetskom ratu bio gdje i koja je bila prava strana, a koja pogrešna. Dokaz za to bila je središnja proslava u sklopu obilježavanja 70. obljetnice Savezničke invazije u Normandiji. Nakon govora francuskog predsjednika Hollandea, koji je odao priznanje Crvenoj armiji, jasno rekavši kako su najveće žrtve podnijeli narodi Sovjetskog Saveza, na plažama Normandije upriličen je umjetnički performans koji je evocirao vrijeme Velikoga rata. Uz pirotehničke efekte i veliki broj sudionika, na golemim video-zidovima prikazivani su dokumentarni snimci iz vremena rata. Među njima i dva koja – naravno – nitko u Hrvatskoj nije registrirao, jer “njima” to ne bi odgovaralo. Pred očima svjetskih državnika (zašto tu nije bilo nikoga iz Hrvatske, posebno je pitanje) pojavila se tako fotografija skupine partizana s potpisom “Yugoslavie” i veliki portret Josipa Broza Tita, jedinoga vođe pokreta otpora u okupiranoj Evropi koji je na taj način izdvojen.

         Hoće li oni ikada shvatiti zašto je to učinjeno i kakva je poruka time poslana? Hoće li shvatiti da se mir ne može graditi na mržnji, hoće li shvatiti da budućnost može biti samo zajednički život, u Hrvatskoj, u regiji i u Evropi? I hoće li ikada shvatiti da se to ne može graditi na laži i na poricanju istine? Da – hoće li? Ikada? Makar se čini da su “oni” ti koji vuku konce, “mi” ćemo i dalje pitati. To (još) možemo.

Novossti

Tomislav Jakić
Autor 13.6.2014. u 09:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija