Tomislav Jakić: Hrvatsko desničarenje ima starije i dublje korijenje od ovoga europskoga

Tomislav Jakić
Autor 31.5.2016. u 10:02

Izdvajamo

  • Da povučem povijesnu paralelu koja se mnogima neće svidjeti, i Hitlera je na vlast doveo krupni kapital u Njemačkoj. On je kasnije došao glave i tom krupnom kapitalu, a nešto slično događa se danas Amerikancima koji traže saveznike u ostvarivanju svojih kratkoročnih političkih ciljeva po svijetu, pa se onda ti saveznici pretvaraju u najveće neprijatelje SAD-a. Krupnom kapitalu odgovara svatko tko mu pruža daljnje profite, daljnju ekspanziju, i daljnju dobit.

Povezani članci

Tomislav Jakić: Hrvatsko desničarenje ima starije i dublje korijenje od ovoga europskoga

Činjenica da u Austriji gotovo 50 posto glasova dobije čovjek koji sam sebe promovira izjavom da on hoda po ulici s pištoljem zbog izbjeglica, govori do koje visoke mjere je došla ksenofobija u Europi.

Demontiranje institucija kao gotovo jedina “reforma” koju provodi sadašnja vlast, sastoji se od niza brzih poteza. Oko pojedinih se u medijima digne buka, ali mnogi prolaze ispod radara, poput ostavke šefa Vladina Ureda za udruge Igora Vidačka. Tu su i financijski udar na civilno društvo, udar na neprofitne medije, napadi na pravobraniteljice, kurikularnu reformu, opravdavanje i poticanje fašizacije i napada na novinare, preuzimanje HRT-a… No, u javnosti izostaje stavljanje svih ovih poteza pod zajednički nazivnik. Taj zajednički nazivnik potražili smo u razgovoru s Tomislavom Jakićem, uglednim novinarom, sadašnjim komentatorom tjednika Novosti, savjetnikom za vanjsku politiku predsjednika Republike u vrijeme Mesićevog mandata te autorom memoarske knjige “Nisam zavijao s vukovima“.

Razgovarala: Marina Kelava, H-alter

Razmontiravanje institucija je jedina vidljiva „reforma“ koju provodi sadašnja vlast. Oko pojedinih poteza se u medijima digne buka, ali mnogi prolaze ispod radara, poput ostavke šefa Ureda za udruge. Tu su i financijski udar na civilno društvo, udar na neprofitne medije, napadi na pravobraniteljice, kurikularnu reformu, opravdavanje fašizma i napada na novinare, preuzimanje HRT-a… No, u javnosti izostaje stavljanje svih ovih poteza pod zajednički nazivnik. Kako vi vidite sadašnju sveukupnu političku situaciju u Hrvatskoj? Kamo sve ovo vodi?

Cijela situacija kako ste je vi točno opisali, posljedica je toga što oporba, pritom ne mislim samo na parlamentarnu, odnosno političku, već i društvenu oporbu, nije organizirana. Zato su reakcije selektivne, na nešto se reagira, na nešto se ne reagira, na nešto se reagira snažno, na nešto jedva. Potrebna je društvena snaga koja bi se suprotstavila sadašnjoj društveno-kulturnoj kontrarevoluciji. Te društvene snage nema i tako dugo dok se ne formira svijest o potrebi stvaranja jedinstvenog bloka, fronte, koja bi se usprotivila ovom srljanju unatrag prema ponoru koji nas vuče u davnu prošlost koja Hrvatskoj definitivno ne treba, tako dugo će ovaj kurs ići dalje. Kao što smo mogli vidjeti, ova vlast se apsolutno ne obazire na kritike. Oni imaju svoju agendu i po njoj rade bunila se Europska komisija, bunila se Europska unija, bunile se udruge civilnog društva u Hrvatskoj, njima je to potpuno svejedno. Oni idu dalje svojim putem. Kao što slonovi idu utabanom stazom, tako i oni idu i ruše sve pred sobom.

Vezano uz tri komemoracije u Jasenovcu, napisali ste u Novostima kako je „hrvatsko društvo podijeljeno, na granici da bude suprotstavljeno, i to ne samo idejno“. Što leži izvan idejnog suprotstavljanja? Mislite li na neku vrstu građanskog rata?

Mislim naprosto na fizičko nasilje. Mi nismo daleko od toga kada će se istaknute pripadnike civilnog društva i pobornike načina razmišljanja koji odudara od načina razmišljanja vladajuće kaste, početi fizički napadati na ulicama. Pogledajte komentare na internetu, na raznim forumima, ljudima koji su u stanju takve stvari pisati o neistomišljenicima, neće biti teško razbiti nos nekome od “onih drugih” kada ga sretnu na ulici.

Koji je krajnji cilj ovakve politike? Je li cilj ostvarivanje neke vrste katoličke Saudijske Arabije?

U jednoj malo nategnutoj usporedbi, da. To proizlazi i iz Karamarkove izjave kako je Hrvatska konačno dočekala da na tri čelne pozicije u državi ima ljude koji se znaju prekrižiti kako treba kada uđu u crkvu. To je indirektno, ali vrlo jasno zagovaranje vjerske države. Uporno se govori i ponavlja kako je Hrvatska katolička država. No, Hrvatska nije katolička država, već država u kojoj se većina građana deklariraju kao katolici. Hrvatska je sekularna država, zemlja svih svojih građana. Da se korigiram, ona bi to trebala biti, ali je sve više na putu da to prestane biti.

Crkveni vrh u Hrvatskoj bez sumnje podržava poteze ove vlade. Kako vi vidite uloge Crkve?

Crkva je prema svemu što može promatrač sa strane zaključiti, motorna snaga koja stoji i iza ove vlasti i iza svih poteza i manifestacija koje su usmjerene na razmontiranje jednog sekularnog, građanskog poretka kakvog bi Hrvatska trebala imati. U jednom tekstu koji se bavi prosvjedom u Zagrebu Hod za život, zapisana je izjava jedne sudionice: „Rekli su nam u Isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj da se organiziramo, pa smo se organizirali“. Crkva stoji iza mnogo toga što se danas događa u Hrvatskoj, uglavnom stoji iza kulisa, na način da se osjeća njen utjecaj, ali da se ne vidi da je ona pokretač. Međutim, pojedini svećenici poput patra Prcele direktno napadnu i predsjednicu države koja je inače miljenica tog establishmenta, zbog toga što je u jednom trenutku rekla da je NDH bila zločinačka država. Djelovanje Crkve ide u na dva kolosjeka, u rasponu od pozadinskog djelovanja do povremenog izlijetanja pojedinaca s oltara s eminantno političkim porukama.

U jednoj od kolumni u Novostima pisali ste o papi Franji kao „državniku koji neumorno govori protiv poretka što je okovao suvremeni svijet“. Vidite li raskorak u djelovanju Crkve u Hrvatskoj s onim što papa Franjo govori?

Vidim tu potpuni raskorak. To jedno s drugim veze nema. Papa imenovanjem nekih novih biskupa očito pokušava promijeniti odnos snaga u vrhu Crkve u Hrvatskoj. Hoće li on imati dovoljno vremena da to učini i hoće li se ti biskupi koje on postavlja uspjeti othrvati prevladavajućoj težnji Crkve u Hrvatskoj, to ostaje velika nepoznanica.

Kada se uspoređuje sadašnje ponašanje HDZ-a u odnosu na HDZ iz Tuđmanovog vremena, u oba slučaja je uočljivo razaranje nezavisnosti institucija, želja za spajanjem države i stranke, nacionalizmom… Po čemu se ta dva razdoblja HDZ-ove vlasti razlikuju?

Ta dva HDZ-a su u osnovi vrlo slična, njihovo je polazište isto, no razlikuju se ipak u nekim bitnim stvarima. Ove manifestacije neofašizma i neoustaštva koje danas Hrvatska doživljava, u Tuđmanovo vrijeme nisu bilo ni zamislive. Tuđman, usprkos svoj svojoj nacionalističkoj orijentaciji, nije mogao zaboraviti da u dobrom dijelu njegove prošlosti stoji i sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu na strani partizana i u krajnjoj liniji čin generala JNA. Tuđman da je živ ne bi dopustio skandiranje nekoliko tisuća ljudi Za dom spremni u centru Zagreba. Danas ne samo da se to dopušta, već se i i potiče, i to ne samo neizravno.

Zanimljivo je da su i Tuđman i Karamarko po obrazovanju povjesničari.

Da, s tim da bih ja više zamjerio Karamarku s obzirom da je on redovno završio studij povijesti, iako kroz duži niz godina, nego Tuđmanu koji je primarno bio priučeni, a tek onda akademski povjesničar. Obojica su očito zarobljenici jedne povijesne laži, želje da povijest, interpretiranu onako kako se ona nije dogodila dovedu u funkciju ostvarivanja svoje politike. Obojica su zloupotrebljavali, odnosno zloupotrebljavaju povijest.

Jačanje ektremne desnice događa se po gotovo čitavoj Europi. U Austriji je zamalo za predsjednika izabran ekstremni desničar. Jačanje desnice je potaknuto ekonomskom krizom i izbjegličkom krizom, no, vidite li vi tu i neke druge elemente koji su doveli do ovoga? Čega se to zapravo boje Europljani?

Europljani se još ne boje dovoljno i ne boje se onoga čega bi se trebali bojati. Zato se stvari razvijaju kako se razvijaju. Trebali bi se bojati više, ali ne izbjeglica nego vlastitih desničara. Ovo što ste naveli kao uzroke, to je apsolutno točno. To je zakonomjernost povijesnog razvoja i svatko tko ima pojma o tome što se događalo u prošlosti, zna da ekonomska kriza nužno rezultira siromaštvom, nezaposlenošću, bijedom, i zna da u takvim uvjetima neizmjerno rastu šanse desnice. To se danas događa u Europi. Europa uporno godinama primjenjuje pogrešan recept za razrješenje financijske krize, ona to radi rigidnom štednjom koja baca pojedine države EU u dužničko ropstvo, povećava broj nezaposlenih, stvara besperspektivnost. Onaj koji se u takvoj situaciji pojavi s parolama koje obećavaju mir, red i rad, taj ima šanse. Činjenica da u Austriji gotovo 50 posto glasova dobije čovjek koji sam sebe promovira izjavom da on hoda po ulici s pištoljem zbog izbjeglica, govori do koje visoke mjere je došla ksenofobija u Europi. I to unatoč tome što egzaktni podaci govore da kriminalitet nije porastao dolaskom izbjegličkog vala, da su u incidentima poput onoga u Koelnu sudjelovali ljudi koji nisu iz ovog vala izbjeglica, da teroristi nisu također iz ovoga vala. Činjenice govore jedno, čovjek kaže drugo i dobije gotovo 50 posto glasova.

U intervjuu za H-Alter prije gotovo godinu dana rekli ste da u „EU dominiraju financijski centri moći koji vuku konce, a političari su njihove marionete.“ „Trenutno se nalazimo u periodu vrlo blijedih političara, koji dozvoljavaju da njima manipuliraju financijski centri i aparat u Bruxellesu“. Je li ovaj porast fašizma zapravo ideja financijskih centara? Na koji način oni iz ovoga profitiraju?

Jest. Da povučem povijesnu paralelu koja se mnogima neće svidjeti, i Hitlera je na vlast doveo krupni kapital u Njemačkoj. On je kasnije došao glave i tom krupnom kapitalu, a nešto slično događa se danas Amerikancima koji traže saveznike u ostvarivanju svojih kratkoročnih političkih ciljeva po svijetu, pa se onda ti saveznici pretvaraju u najveće neprijatelje SAD-a. Krupnom kapitalu odgovara svatko tko mu pruža daljnje profite, daljnju ekspanziju, i daljnju dobit. Lijevi mu neće odgovarati jer u srži lijeve politike mora biti socijalna nota. Ako je nema, onda to nije ljevica. Desnica to ne poznaje, makar i desnica koketira sa socijalom dok je u usponu prema vlasti. Desnica će obećavati brigu za siromašne i radna mjesta i na tome će dobiti glasove. Netko tko nema posla ili radi a ne dobiva plaću godinu dana, zatvorit će oči i pred političkom represijom i pred uvođenjem policijske države i svime onime što je svojstveno jednom diktatorskom režimu desne provinijencije.

S obzirom na geopolitičku situaciju, ali također i galopirajuće promjene klime što posebno pogađa afričke zemlje, val izbjeglica u Europi će samo jačati. To će opet pogodovati daljnjem jačanju konzervativne desnice. Gdje je ta točka nakon koje nema povratka?

Ne znam gdje je točka bez povratka. Ima već dosta vremena kako sam napisao u jednom tekstu, ako se ne nađe način da se stane na kraj politici kakva se danas vodi, svijet će doživjeti globalnu 1917., misleći na Oktobarsku revoluciju i na uzroke koji su do nje doveli. Slični uvjeti se polako stvaraju širom svijeta. Današnja Afrika je bure baruta, da upotrijem izraz koji je nekad vrijedio za Balkan. Afrika je siromašna, iskorištavana, u Africi se evidentno provodi neokolonijalistička politika, za Afriku se nitko ne brine. Milijuni Afrikanaca su obespravljeni u smislu da nemaju pristup zadravstvenoj zaštiti, školovanju, nemaju mogućnost rada. Čak i oni koji su radili na svojim malim poljima i prodavali svoje proizvode gube tu mogućnost, jer su afričke zemlje preplavili veliki trgovački lanci sa zapada, kao ne tako davno i Hrvatsku. Afrika će eksplodirati. Neke azijske zemlje su, nakon što je SAD pokušala silom uvoditi demokraciju, također trajno nestabilno područje i sasvim sigurno će pritisak izbjeglica na Europu jačati. U Europi će jačati kontrapolitika koja će ju pretvarati u zatvorenu tvrđavu i jačat će raspoloženje protiv izbjeglica, a da se pritom nitko neće zamisliti nad pitanjem zašto se ne želi govoriti o uzrocima izbjegličke krize. To je ono što me najviše čudi. Svi govore o izbjeglicama kao o nečemu što se događa i kako to zaustaviti, a nitko ne pita zašto ljudi bježe. A izbjeglice ćete zaustaviti jedino ako stvorite uvjete u kojima će oni izgubiti želju da napuste svoju domovinu. Ako u Africi stvorite uvjete da ljudi koliko toliko normalno žive, ako u azijskim zemljama stvorite uvjete da isto tako normalno žive i da nisu eldorado za terorizam, onda će ljudi prestati bježati. Međutim, mi smo danas u procesu stvaranja tvrđave Europe i tu opet moram povući jednu nezgodnu usporedbu. Izraz „tvrđava Europa“  (Festung Europa) je pojam iz Hitlerovog vremena, on je proglasio Europu tvrđavom. Ako Europa želi stvarnu budućnost, umjesto da potone u prošlost, to joj zaista ne treba.

U jednoj od posljednih kolumni u Novostima palmire pisali ste o zvuku violine iz Palmire, tj. o koncertu ruske filharmonije održanom u tom sirijskom drevnom gradu nakon što je ISIS otjeran. Ističete važnost ovog čina koji je u zapadnim medijima podcijenjen, važnost odgovaranja kulturom na barbarstvo. I u Hrvatskoj je na neki način od desnice prvo preuzeto Ministarstvo kulture. Može li se kulturom suprotstavljati ovom obliku barbarstva koji preuzima Europu?

Ja bih rekao, može i kulturom. Zapad i zapadni političari potpuno su u rukama P.R.-ovaca, a P.R. zapadnog stila ne poznaju kulturu. Oni idu na jeftine efekte. Da su Palmiru oslobodili američki saveznici, onda bi američki P.R.-ovci tamo organizirali koncert Beyonce. I to je dio kulture, ali to nije ona iskonska europska kultura. Rusi su napravili nešto slično u vrijeme opsade Lenjingrada kada su izvođenjem Šostakovičeve simfonije i zvučnicima usmjerenima prema nacističkim rovovima poručili „možete vi raditi što god hoćete, ali mi i naša kultura ovdje smo ukorjenjeni i ostat ćemo tu gdje jesmo“. Dakle, definitivno, kultura ima ne malo značenje, desnica je toga svjesna i zato želi njome ovladati.

Kakva je zapravo uloga Rusije u svemu uvome o čemu smo razgovarali?

Rusija je u zapadnim očima kriva za sve, što apsolutno nije točno. Rusi vode svoju politiku i zastupaju svoje interese, to je točno. No, Rusija do sada nije bila remetilački faktor kakvom se želi prikazati i nije izvor agresije na Zapad. Na Zapadu se umjetno stvara psihoza straha od ruske agresije, mada nema apsolutno nikakvih naznaka, a kamoli dokaza, da bi Rusija planirala napade na baltičke zemlje ili Poljsku. Istodobno, u istočnoeuropskim zemljama, u Rumunjskoj i Poljskoj, instalira se raketni štit. Koliko god Amerikanci i dalje tvrdili da je to usmjereno protiv iranskih raketa, svakome tko pogleda kartu svijeta jasno je da je to usmjereno protiv Rusije. Rusija pak želi da ju se prihvati kao faktor koji ima što reći na međunarodnoj sceni za razliku od Jelcinjove Rusije koja je bila na koljenima i s kojom je Zapad mogao raditi što je htio.

U kojem bi smjeru odvela moguća pobjeda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u?

Na to bih mogao odgovoriti kada bih znao tko je zapravo Donald Trump. Ja i dalje mislim da on barem jednim dijelom igra određenu ulogu u kampanji, da on vrlo svjesno daje često neprihvatljive izjave znajući da će time pobrati simpatije određenog segmenta biračkog tijela i da će osigurati nominaciju, što je praktično i dobio. Republikanska ga se stranka boji, jer on nije igrač stranke. On je svoj igrač, sam financira svoju kampanju, nitko ga ne može disciplinirati uskraćivanjem donacija, u ovoj fazi on može raditi što hoće. Bit će zanimljivo što će govoriti nakon dobivanja nominacije, ako je dobije. Ima naznaka za to da je Trump čovjek koji je odigrao ulogu da dobije nominaciju, a koji će nakon nominacije početi razumno govoriti. To se vidi, primjerice, iz njegove prve vanjskopolitičke izjave da je on za poboljšanje odnosa s Rusijom i Kinom, pa čak i iz izjave da bi otišao i u Sjevernu Koreju. Što se tiče Hillary Clinton ona je jedan od arhitekata dosadašnje politike. Nažalost, Obama koji je dočekan kao predsjednik nade i promjene, bombardirao je više zemalja i imao više inozemnih intervencija nego George Bush. Ostat će zapamćen po tome što je bio prvi tamnoputi američki predsjednik i što je uspio progurati opće zdravstveno osigruanje. Od svih drugih njegovih obećanja nije bilo ništa, a Hillary Clinton je u većem dijelu formirala njegovu vanjsku politiku, uključujući i politiku koja je nazvana Arapskim proljećem, a koja se pokazala katastrofalnom.

Je li preokret situacije u Hrvatskoj uopće moguć bez promjene smjera ostatka Europe pa i svijeta?

Današnja Hrvatska dijelom je odraz onoga što se događa u Europi, ali dijelom i posljedica onoga što se ovdje događa od 1990.  Rekao sam već da Tuđman ne bi dozvolio skandiranje Za dom spremni u centru Zagreba, ali ne treba zaboraviti da su u njegovo vrijeme dragovoljci išli na bojište s pjesmom o Juri i Bobanu. U Tuđmanovo vrijeme su se na Trgu bana Jelačića prodavale Pavelićeve slike. Nesretno koketiranje s ustaštvom počelo je upravo u Tuđmanovo vrijeme. On ga je držao pod kontrolom, a sada su stvari izmakle kontroli ili su i  dalje pod kontrolom, ali onih koji žele da to ide dalje. Hrvatsko desničarenje ima starije i dublje korijenje od ovoga europskoga. Europa će se možda pribrati nakon austrijskih izbora, ja očekujem da austrijski signal bude signal buđenja za one u Europi koji ne žele rigidnu desnu ksenofobnu zatvorenu Europu. U tom će se slučaju to onda naravno, htjeli to neki u Hrvatskoj ili ne, preliti i na nas. Ako situacija u Europi ostane ovakva kakva jest, ako će se u Mađarskoj, Poljskoj, Ukrajini, Češkoj, Slovačkoj, događati ovo što se događa, a da pritom Zapadna Europa šuti, onda će i u Hrvatskoj stvari ići dalje ovim putem.

 

Tomislav Jakić
Autor 31.5.2016. u 10:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija