Tomislav Jakić: IZRAEL, GAZA I ANTISEMITIZAM

Tomislav Jakić
Autor 29.7.2014. u 13:44

Tomislav Jakić: IZRAEL, GAZA I ANTISEMITIZAM

Novi rat na Bliskom istoku, jer ovo što se događa na relaciji Izrael – Gaza jest rat, stvorio je upravo idealnu dimnu zavjesu iza koje se, javno i jasno, prikriveno i manje prikriveno, ili tek na “mala vrata” na javnu scenu ponovo vraća antisemitizam. A antisemitizam, ako netko slučajno ne zna, mržnja je i neprijateljstvo prema Židovskom narodu kao cjelini, odnosno prema svima pripadnicima toga naroda, bez ijednog drugoga razloga, osim što su Židovi. Iracionalni antisemitizam bio je u korjenu nacističkog plana “konačnog rješenja”, plana o – doslovno – istrebljenju cijeloga jednoga naroda koji se, stjecajem povijesnih okolnosti, stoljećima održavao raštrkan širom svijeta i ovisan o dobroj volji većinskih naroda među kojima su njegovi dijelovi živjeli, čuvajući u prvome redu svoju vjeru, tradiciju i običaje i podvrgnut stalnome diskriminiranju i povremenim pogromima (progonima i ubijanju). I opet za one koji možda ne znaju: uvriježeno vjerovanje kako su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčarstvo (a da je imeđu njima bilo i ovakvih, i onakvih, to je valjda ipak svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i navodimo samo kao primjer.

Piše: Tomislav Jakić, forum.tm

         Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država Židovskog naroda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći (mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvorničkim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde, nepoduzimanja nikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio holokaust, međunarodna je zajednica počinila drugu – prema arapskim stanovnicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine. To je područje odlukom Ujedinjenih naroda podijeljeno na Izrael i Palestinu, ne uzimajući u obzir da su već i prije toga židovske paravojne formacije prognale iz budućeg Izraela ne mali broj Arapa. Dakle, jedna je nepravda ispravljena, preživjeli holokausta dobili su svoju državu, ali na račun dotadanjih stanovnika (mada Židovi zaista jesu, povijesno gledano, prastanovnici toga područja). No, nije ostalo na tome. Dan nakon proglašenja Države Izrael, susjedne su je arapske zemlje, sve – u koordiniranoj akciji – napale. Na iznenađenje svijeta, ali i uz pomoć iz svijeta, Izrael se obranio, snagom očajnika pritisnutoga uza zid. I ne samo što se obranio, nego je i proširio područje pod svojom kontrolom, što je – nepotrebno je i govoriti – bila nova nepravda.

         U desetljećima što su slijedila arapske su zemlje u nekoliko navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu, zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa ga se zbog toga u ne malom broju arapskih zemalja veličalo), jer proklamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje Židova u more”. S tim je ciljem (ali ne bez asistencije “velikih” koji su igrali svoje igre) početo nekoliko ratova koji su svi, s izuzetkom onoga iz godine 1973. (mada i to samo dijelom) završavali daljom teritorijalnom ekspanzijom Izraela. Palestinci, protjerani i nagurani u izbjegličke logore (jer, ni jedna arapska zemlja nije pokazivala volju da ih integrira) počeli su pribjegavati terorizmu. Stariji će se bez muke sjetiti vremena kada su pripadnici Palestinske oslobodilačke organizacije otimali avione, izvodili atentate, ili kada su uzeli kao taoce izraelske sportaše na Olimpijadi u Muenchenu (i bili, zajedno s njima, ubijeni u neuspjeloj njemačkoj akciji spašavanja). U to vrijeme počinje proces koji sada, u jeku vojne kampanje protiv Hamasa u pojasu Gaze (i više od tisuću poginulih samo u tri tjedna), ponovo dobiva na zamahu. I to dvostrani proces. S jedne strane izraelska vlada svaku oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku antisemitizmom, a s druge, u redove onih koji s pravom i razlogom napadaju mnoge poteze izraelske politike, udobno se pozicioniraju notorni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do “lanjskoga snijega”, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli, pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna odgovornost!). Pa se tako na demonstracijama protiv stradanja civila u Gazi čuju notorno antisemitske parole, blokira se vjernike u sinagogi i prijeti im se smrću (Pariz), ili se u mošejama moli Alaha “svemogućeg i milostivog” da uništi i pomete s lica Zemlje i posljednjeg Židova (London). Reagiranja na takve ispade olako će se proglasiti ograničavanjem slobode izražavanja, odnosno slobode vjere. Usputna primjedba: ne treba sve ovo ni posebno čuditi, ako se zna (a mora se znati) da je ujedinjena Evropa, barem u svojim novim članicama, do sada pokazivala bolećivu toleranciju prema antisemitizmu (i desnom radikalizmu), naprosto zato što je kartu za ulazak u red “prihvatljivih” profašista i antisemita bilo vrlo lako kupiti deklarativnim antikomunizmom. I sada se ta bolest širi, što je uvijek slučaj s bolestima koje se na vrijeme ne suzbija.

         E sada, da ne bi bilo zabune, evo nekoliko konkretnih pitanja i odgovora na njih. Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadržati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno okupirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće palestinske države? Nema! Jesu li ta naselja jedna od ključnih prepreka miru? Jesu! Je li Izrael, čije su trupe tada bile u Libanonu, smio pustiti libanonske falangiste da masakriraju palestinske izbjeglice u logorima Sabri i Šatili? Naravno da nije! Može li se prihvatiti politika da se sruši kuća u kojoj živi obitelj Palestinca koji je počinio teroristički čin? Ne može (uz to što takva politika i previše sliči nacističkoj praksi da cijela obitelj odgovara za djelo jednoga svojega člana)! Može li na dugi rok biti održivo izraelsko taktiziranje, posebno prisutno kod aktualnoga premijera, usmjereno da se onemogući trajno rješenje bliskoistočne krize konceptom dviju država koje će se međusobno priznati i uspostaviti normalne odnose? Ne može! Je li Izrael neslavni šampion u nepoštivanju rezolucija Ujedinjenih naroda? Jest!

A, s druge strane, je li istina da je izraelski premijer Rabin, dosljedni zagovornik mira s Arapima (mada je tim putem, zajedno s egipatskim predsjednikom Sadatom krenuo jedan od njegovih prethodnika – Begin) postao žrtvom atentata, što ga je na njega izveo izraelski vjerski fanatik? Jest! I je li istina da je Anvar el Sadat poslije svojega povijesnog iskoraka prema Izraelu (i odricanja od politike bacanja Izraela u more) postao žrtvom atentata pripadnika Muslimanske braće (iz koje je potekao Hamas)? Jest, i to je istina!

Dakle, protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uključujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i naučili živjeti u ratu i – od rata), a razloga da se kritizira izraelska politika (što je u ovome kontekstu ne manje važno) ima i više nego dovoljno. Ali, ma koji razlozi za to postojali, ni jedan od njih nije, ne može i ne smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira antisemitizam. Pogotovo, što i u izraelskom društvu postoje ne baš beznačajne snage koje se oštro protive politici svoje vlade. A da netko, tko je židovske vjere, ili čak nije ni prakticirajući vjernik, nego je naprosto porijeklom Židov i živi negdje u Evropi, Americi, ili tko zna gdje u svijetu, bude izložen prijetnjama, napadnut, diskriminiran, ili suočen sa zahtjevom da “odmah i jasno” osudi ono što radi Izrael u Gazi (a pri tome je on, na primjer državljanin Francuske, Velike Britanije ili Njemačke), za svakoga tko logično misli, odnosno hoće misliti, izvan je pameti. Stari, nikada iskorijenjeni antisemitizam koji je, zbog grozote holokausta, neko vrijeme “izašao iz mode”našao je idealno tlo na kojemu ponovo uspijeva, proglašavajući sve Židove, samo zato što su Židovi (zvuči nekako poznato, zar ne?) odgovornima za politiku Države Izrael, koja jest država Židovskog naroda, ali nije država onih Židova koji su svojom voljom ostali živjeti u velikom broju drugih zemalja, niti oni za nju mogu biti odgovorni. Rastu tog “nevidljivog”, ali sve prisutnijeg antisemitizma pogoduje i medijsko izvještavanje o sukobu Izraela i Hamasa u kojemu se upadljivo “zaboravljaju” neke notorne činjenice, odnosno kojega se analizama što bi teško izdržale ozbiljnije razmatranje (jer traže uzroke tamo gdje ih nema), pokušava prikazati u svjetlu različitom od realnoga.

Uzmimo samo nekoliko primjera. Sve se agresivnije probija teza o izraelskoj agresiji na Gazu, a prešućuje činjenica da je Hamas (ne zaboravimo ni Islamski džihad!) bio taj koji je prekinuo primirje što ga je svojedobno sklopio s Izraelom i puna dva tjedna raketirao Izrael, prije nego što je počeo vojni odgovor, naglašavamo: odgovor, zrakoplovstvom i artiljerijom. “Zaboravlja se” da je Izrael čekao još punih tjedan dana, kroz koje vrijeme su stotine raketa poletjele iz Gaze, da bi se upustio u kopnenu operaciju. Pravi se stalna, koliko cinična, toliko i licemjerna, računica koliko palestinskih pokopa otpada na jedan izraelski (20 na 1 objavila je svojedobno Hrvatska televizija), odnosno uspoređuje se broj žrtava u Gazi (više od tisuću u nepuna tri tjedna) i civilnih žrtava u Izraelu (dvije!), ali se ne kaže da Izrael ima fantastično djelotvoran sustav proturaketne obrane. Nitko od onih koji “plaču” nad ubijenim Palestincima (a treba, i to iskreno, plakati za svakim ubijenim civilom u Gazi, jer je poginuo ni kriv, ni dužan, samo zbog suludog plana Hamasa da ojača svoju poziciju “proizvodnjom” što više mrtvih Palestinaca i jačanjem mržnje prema Izraelu – i Židovima, naravno), nitko -dakle – od takvih ni ne pokušava napraviti računicu koja bi zorno pokazala da bi Izrael, kada ne bi imao sustav Željezna kupola, u tri tjedna raketiranja iz Gaze imao barem 400 do 600 mrtvih civila. Jer, u tome je razdoblju ispaljeno više od dvije tisuće raketa, i to ne slijepih ili neispravnih, kako se može ponekada čuti, nego ne savršeno preciznih, ali najvećim dijelom ipak dobro usmjerenih na gusto naseljena mjesta. Izraelci su presreli praktično svaku koja je mogla pasti na neki grad. Udarili su na Gazu, odakle rakete dolaze, a na snimcima jasno se vidi ispaljivanje iz samoga grada, mada će Hrvatska televizija kada napokon odluči objaviti i takav snimak, u tekst umetnuti čarobnu rječcu “navodno”, pa je tako ono što se jasno vidi ipak – samo navodno. Bili su Izraelci itekako svjesni da će pogoditi civile, jer Hamas se zavukao u sustav tunela izgrađen ispod Gaze, sustav koji je svojom veličinom i komleksnošću, zapanjio i Izraelce. Stoga su nastojali civile upozoriti na predstojeći napad – lecima, SMS porukama i e-mailovima, svjesni ipak činjenice da u prostorom maloj, a gusto naseljenoj enklavi prostora za bježanje jedva da ima. No, teško će se naći netko, tko će reći (a to je činjenica!) kako Hamas sprječava civile da se maknu prije napada, kako podučava djecu da demonstrativno deru izraelske letke upozorenja (viđeno na televiziji), a još je manje onih koji će pokazati snimke na kojima se jasno vide lanseri za rakete ukopani pored zgrade škole (no o bombardiranju škole će se naveliko govoriti). Jednako tako nitko osim izraelske televizije neće reći kako je njihova vojska uz samu granicu s Gazom postavila poljsku bolnicu otvorenu za Palestince, niti to da je Hamas nakon nekoliko dana tu bolnicu granatirao, prethodno sprječavajući Palestince da u njoj potraže pomoć. Niti će spomenuti odbijanje lijekova koje je Izrael pokušao poslati u Gazu (od odbijanja “židovske krvi”, pa do standardnih lijekova).

Svaki je rat prljav, a ovaj posebno. Hamas, ostavši bez saveznika u Egiptu nakon što je vojska srušila “muslimanskog brata” Mursija, trebao je nešto, što će mu priskrbiti novu tranšu finacijske pomoći (Katar, možda i Turska) i vojne pomoći (Iran, najvjerojatnije). A trebao je i nešto da ojača svoju poziciju u odnosu na Predsjednika Abasa koji je na zapadnoj obali Jordana, u Palestinskoj autonomiji što je spretno i postupno izvlači na međunarodnu scenu, prijetio da će postati ključni igrač na palestinskoj strani. Nakon više od 1.000 ubijenih civila, Abas je morao mijenjati i retoriku i politiku – makar privremeno, i makar znao koji su stvarni uzroci stradavanja civila u Gazi. S druge strane, u Izraelu prijeti realna opasnost da sigurnost koju pruža Željezna kupola i dosadašnje nesmetano razaranje u Gazi (uz uništavanje tunela i lansirnih rampi, koje – usprkos svemu – i dalje rade svoj posao) stvore iluziju da se (nekažnjeno) tako može u nedogled, sve do potpunog uništenja Hamasa. A to je koliko nemoguće, toliko i nedopustivo, jer bi preko svake granice uvećalo civilne žrtve (bez obzira na to koristi li ih Hamas kao živi štit, ili ne).

Rješenje može biti samo u pregovorima i u uzajamnim garancijama sigurnosti. Tako dugo, dok Hamas ne odustane od proklamiranog cilja uništenja Države Izrael, zagovornici vojnog rješenja s druge strane granice imat će lak posao. Mada otpor militarizaciji društva i preferiranju vojne opcije pred političkom u samome Izraelu evidentno postoji i nije zanemariv, stalni život uz zvuk sirena što najavljuju nove rakete i uz spoznaju da se ima nekih petnaest do četrdeset sekundi (!) vremena da bi se stiglo u sklonište, i za takve će Izraelce postati nepodnošljiv. Što znači da će jačati trend podupiranja politike sile, a slabiti podrška politici traženja rješenja pregovorima.

No, bilo kako bilo, a tragično jest, treba jasno upozoriti da Židovi kao narod, a pogotovo Židovi koji žive izvan Izraela i koji su državljani drugih država, zbog stradavanja Palestinaca u Gazi ne smiju postati žrtve novoproplamsalog antisemitizma. Uvijek iznova svijet bi se morao sjetiti do čega je doveo nesputani antisemitizam u vrijeme Drugoga svjetskog rata (i odsutnost svakog odgovora na njega). A ipak, njemački narod kao cjelina nikada nije proglašen krivim zbog holokausta (niti bi to bilo prihvatljivo). Holokaust je bio djelo nacističke vlasti (koju su, istina je, mnogi Nijemci bezrezervno podržavali sve do kraja). Izraelska politika, sa svim svojim pogrešnim potezima, pa i s onime što je vrlo blizu ratnim zločinima, djelo je aktualne vlasti, a ne svih građana Izraela, pogotovo ne svih Židova. Stoga treba s posebnim povećalom čitati i slušati sve “analize” koje govore o “Izraelskom četvrtom Reichu”, koje brane goli antisemitizam parolama o slobodi govora i izražavanja i koje prozivaju Židove, bilo gdje u svijetu, tražeći od njih da se “legitimiraju”, javno osuđujući politiku vlade Banjamina Netanyahua. Sve su to, naime, jasni i prepoznatljivi simptomi antisemitizma i valja na njih upozoravati, uvijek i uvijek iznova – da ne bi bilo kasno.

Što nikako ne isključuje kritičnost prema politici Izraela, ali s drugih osnova. Kao ni kritičnost prema onima koji vuku konce na međunarodnoj sceni, a koji su mnogo puta do sada pokazali da rat preferiraju pred mirom, jer ratom učvršćuju svoje globalne pozicije, a osim toga – rat je “dobar posao”. A njihova se filozofija može sažeti u jednu riječ: profit. Kapitalizam je zasnovan na ideji profita i, zaista, ima velikih kapitalista, Židova (baš kao i onih drugih nacionalnosti i vjera). No, Židovi nisu izmislili kapitalizam, ali jedan od najvećih i – sve je očitije – vizionarski – kritičar kapitalizma, Karl Marx, bio je Židov. I to treba spomenuti, makar i samo usput, u kontekstu ovoga razmatranja o Izraelu, Gazi i antisemitizmu. Da bi predrasuda bilo što manje i da bi stvari bile što jasnije; ako je to još moguće.

Tomislav Jakić
Autor 29.7.2014. u 13:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija