Tomislav Jakić: KADA UMRE NOVINAR…

Tomislav Jakić
Autor 3.4.2021. u 20:39

Izdvajamo

  • Bez ikakve ostrašćenosti Portisch je svoje sunarodnjake slikovnim materijalom podsjećao na oduševljene dočeke Fuehrera u Austriji, ali i na početke progona Židova koji su, to je bila tek uvertira, četkama, okruženi gomilom što im se podrugljivo smijala, morali čistiti asfalt bečkih ulica. Ta gomila, to su bili “dobri Austrijanci”. Podsjećao je na prve koncentracione logore, iz koji su neki zatočenici, precizno je naveo, nakon određenog vremena bili oslobođeni, ali su mnogi – nije propustio dodati, završili u logorima smrti. Tezu o suodgovornosti Austrije u nacističkim zločinima Portisch je formulirao u tekstu što ga je poslao tadašnjem kancelaru (predsjedniku vlade) Franzu Vranitzkom. I sada, nakon njegove smrti, od samoga Vranitzkoga saznajemo da je taj Portischov “memorandum” bio podloga zaista povijesnog govora što ga je austrijski kancelar održao u bečkome parlamentu godine 1991., a u kojemu je odstupio od teze o Austriji kao žrtvi nacizma, priznao suodgovornost svoje zemlje za nacističke zločine i zatražio oprost. “Da, kroz neke rečenice toga mojega govora progovarao je Hugo Portisch”, bez ikakve je rezerve izjavio nekadašnji kancelar.

Povezani članci

Tomislav Jakić: KADA UMRE NOVINAR…

 Hugo Portisch – foto: ORF /Thomas Ramstorfer                     

Nije pretjerano reći da je toga dana kada je objavljena vijest o smrti Huga Portischa Austrija na trenutak zastala i poklonila se. Jer – umro je Novinar.

Hugo Portisch (Portiš).

Ime što je mlađim i mladim generacijama u zemljama srednje i jugoistočne Evrope, s izuzetkom Austrije, naravno, nepoznato. Oni stariji i stari (koji vladaju njemačkim jezikom) dobro ga pamte, kako u Hrvatskoj i Sloveniji, tako i u Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Bio je i ostao kroz nekoliko desetljeća “zaštitno lice” austrijske javne televizije ORF, izvrstan vanjskopolitički i reporter i komentator, rijetko dobar govornik. U zemljama istočnog bloka bio je glas istine, jer je izvještavao o mnogim zbivanjima što ih se tamo ili prešućivalo, ili prikazivalo u najboljem stilu onoga što se danas zove “fake news”. U dijelu republika nekadašnje Jugoslavije bio je mnogim televizijskim novinarima, osobito onima što su se bavili međunarodnim zbivanjima, uključujući i ovoga autora, uzor. A s obzirom na to da se svako malo javljao iz nekog drugog dijela svijeta bio je i predmetom profesionalne zavisti, jer su mlade televizije u jugoslavenskim republikama tek razmišljale i maštale o danima kada će i one slati posebne izvjestitelje širom svijeta (što će se kasnije i dogoditi).

Hugo Portisch, Novinar (pri čemu u ovome slučaju ime njegove profesije zaslužuje biti napisano velikim početnim slovom) umro je u Beču u 94. godini. I zašto bi to nama, nama ovdje i danas trebalo biti zanimljivo? Iz dva ključna razloga. Zbog načina na koji Austrija (kako medijska, tako i politička) reagira na vijest o njegovoj smrti, ali i zbog toga što se iz svih komentara izrečenih tim povodom jasno može zaključiti kako je taj čovjek, Novinar, bio u najvećoj mogućoj mjeri zaslužan što se nakon nekoliko desetljeća u kojima je službenoj Austriji uspijevalo na svjetsku scenu projicirati sliku o sebi kao o žrtvi Hitlerovog nacizma, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća napokon priznalo i prihvatilo činjenicu da Austrija, doduše, jest bila žrtvom nacizma koji je dokinuo njezinu državnost i pretvorio je u Ostmark Trećega Reicha, ali je u isto vrijeme bila i suodgovorna za zločine nacizma, uključujući progone i istrebljenja Židova, Roma, Sinta, homoseksualaca, duševno bolesnih, o političkim protivnicima da i ne govorimo. Zbog toga što je u svojim političko-povijesnim dokumentarcima razložno, na činjenicama zasnovano i dokumentima potkrijepljeno razotkrio (ili ponovo prizvao u sjećanje) odnos Austrijanaca prema nacizmu nitko u Austriji nije Huga Portischa proglasio neprijateljem ili mrziteljem Austrije. Ne, njegov su novinarski autoritet i njegova profesionalna vjerodostojnost bili dovoljni da ono što je prezentirao kao istinu o prošlosti (i što jest bila istina) bude tako i doživljeno. Za godinu priključenja Austrije nacističkoj Njemačkoj ključna je rečenica iz serije “Druga Republika”: “Nisu svi Austrijanci oduševljeno pozdravili Hitlera, niti su svi bili nacisti, ali mnogi – jesu.” Naglasak je na “mnogi”.

Bez ikakve ostrašćenosti Portisch je svoje sunarodnjake slikovnim materijalom podsjećao na oduševljene dočeke Fuehrera u Austriji, ali i na početke progona Židova koji su, to je bila tek uvertira, četkama, okruženi gomilom što im se podrugljivo smijala, morali čistiti asfalt bečkih ulica. Ta gomila, to su bili “dobri Austrijanci”. Podsjećao je na prve koncentracione logore, iz koji su neki zatočenici, precizno je naveo, nakon određenog vremena bili oslobođeni, ali su mnogi – nije propustio dodati, završili u logorima smrti. Tezu o suodgovornosti Austrije u nacističkim zločinima Portisch je formulirao u tekstu što ga je poslao tadašnjem kancelaru (predsjedniku vlade) Franzu Vranitzkom. I sada, nakon njegove smrti, od samoga Vranitzkoga saznajemo da je taj Portischov “memorandum” bio podloga zaista povijesnog govora što ga je austrijski kancelar održao u bečkome parlamentu godine 1991., a u kojemu je odstupio od teze o Austriji kao žrtvi nacizma, priznao suodgovornost svoje zemlje za nacističke zločine i zatražio oprost. “Da, kroz neke rečenice toga mojega govora progovarao je Hugo Portisch”, bez ikakve je rezerve izjavio nekadašnji kancelar.

Novinar nije propustio podsjetiti ni na odnos prema nacističkim ratnim zločincima kojima su nakon 1945. sudili tzv. Narodni sudovi (Volksgericht), pa je bilo izrečeno i izvršeno i nekoliko desetaka smrtnih kazni, da bi se stvari drastično promijenile nakon ponovnog stjecanja neovisnosti kada bi porote znale osloboditi i notorne zločince. Isto tako svjedočio je i o nevoljkosti Države da obešteti opljačkane Židove (odnosno njihove potomke, jer većina je bila pobijena u koncentracionim logorima), odnosno da spriječi, ako je ikako bilo moguće, povrat opljačkanog umjetničkog blaga. I opet – nitko ga zbog toga nije proglasio neprijateljem ili mrziteljem Austrije, mada je sigurno bilo onih kojima njegove emisije nisu bile po volji. Portisch je iznosio činjenice i ni s tim se činjenicama, niti s njime nije raspravljalo. Iznio je, uz ostalo, i podatak o tome kako je nakon govora kancelara Vranitzkoga u parlamentu godine 1991. formirana komisija stručnjaka koja je punih pet godina (!) radila na izučavanju odnosa Austrije i Austrijanaca prema nacizmu i njihove suodgovornosti za nacističke zločine. Ta je komisija “proizvela” golem pisani materijal, u kojemu se mogu naći nepobitni dokazi o sudjelovanju Austrijanaca u ratnim zločinima i u Holokaustu, ali se – suvišno je i reći (a zapravo – nije!) ne može pronaći zaključak kako su pozdravi Heil Hitler ili Sieg Heil u načelu zabranjeni, ali u određenim prilikama dopušteni.

U seriji Druga Republika Portisch je mirno, ali i nemilosrdno secirao obveze što ih je Austrija preuzela tzv. Državnim ugovorom kojim je deset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata ponovo stekla neovisnost, ali i način na koji je (ili nije) samostalna Republika Austrija te obveze ispunjavala. Jedna od njih bila je i postavljanje tabli s  dvojezičnim imenima mjesta i gradova u pokrajinama u kojima žive slovenska i hrvatska manjina. Prihvaćanje slovenskog i hrvatskog jezika kao službenog u javnim institucijama, školovanje (i) na oba ta jezika, uz njemački, to je nekako prošlo. Dvojezični natpisi nisu. Uništavalo ih se, precrtavalo, čupalo. Pokušalo se njihovo postavljanje uvjetovati postotkom manjine u većinskom stanovništvu, organiziran je u tu svrhu i tzv. “posebni popis stanovništva” (ovaj se autor dobro sjeća atmosfere u kojoj se odvijao, a o čemu je izvještavao za tadašnju Televiziju Zagreb), ali – kao što je mirno objasnio Portisch – u Državnom ugovoru ni o kakvim postocima nema ni slova. Pa je tu uvjetovanost bilo nemoguće realizirati. Danas, tek danas, dvojezične su table nešto posve normalno u pokrajinama Koruškoj, Štajerskoj i Gradišću (kao što su u Hrvatskoj u Istri, ali ne i u Slavoniji, da Kordun i Baniju i ne spominjemo).

Tek kada je umro, saznalo se da mu je najozbiljnije bilo ponuđeno da nakon zlosretnog Waldheimovog mandata na čelu države, kandidira za predsjednika Republike (i sigurno bi pobijedio, tvrdi ondašnji ključni političar Narodnjačke stranke, Erhard Busek). Portisch je odbio, smatrajući svoj novinarski poziv i novinarsku neovisnost nečime što ne želi žrtvovati ni za što na svijetu. Pratio je politička zbivanja (dobro se pamte njegovi izvještaji o zbivanjima u Mađarskoj godine 1956. i u Čehoslovačkoj godine 1968.), nije bježao od toga da neke bitne stvari sugerira nositeljima političkih funkcija i da time izravno utječe na politiku, ali on sam nikakvu političku funkciju, pa ni onu najvišu, nije želio pretpostaviti novinarstvu.

Pratio je zbivanja i na jugoistoku Evrope, napokon Jugoslavija je bila južni susjed Austrije. Na poziv ovoga autora sudjelovao je godine 1981. u emisiji koja se bavila temom “Jugoslavija nakon Tita”. Od svih stranih sugovornika bio je jedini koji je – makar u opreznoj naznaci i sa znakom pitanja – nagovijestio ono što će se dogoditi početkom devedesetih godina. Nakon što je podsjetio kako su u prošlosti jugoslavenski narodi cijenili svoj nacionalitet, doslovno je rekao: “I čovjek se pita: koliko je taj nacionalizam još prisutan u Jugoslaviji? Pa ako privredno stanje u Jugoslaviji postane lošije, a privredna se situacija u svijetu trenutno svuda pogoršava, ne bi li mogla iz toga proizaći najprije privredno-socijalna napetost i ne bi li ona u tome slučaju vodila prema međunacionalnoj napetosti? To je, mislim, legitimno pitanje kada se gleda prošlost Jugoslavije i pitanje je, dakle, što bi se dogodilo, kada bi nacionalizam u Jugoslaviji zaista oživio.”          

Portisch se tada pitao što bi se moglo dogoditi. Mi danas znamo što se dogodilo.

Povremeno bi gostovao, i u visokim godinama, u emisijama svoje nekadašnje matične kuće, ORF. A kada je umro, javna je televizija promijenila program, posvećujući mu ne samo veliki prilog u Dnevniku (Vrijeme u slici), nego i posebnu emisiju u udarnom večernjem terminu u kojoj su govorili ljudi iz politike i iz medija. No, i komercijalne su televizije vijesti o njegovoj smrti poklonile iznimnu pozornost. A grad Beč dodijelio mu je grobnicu (počasnim građaninom glavnoga grada bio je proglašen prije nekoliko godina). Nije pretjerano reći da je toga dana kada je objavljena vijest o smrti Huga Portischa Austrija na trenutak zastala i poklonila se.

Jer – umro je Novinar.

Svaka usporedba s novokomponiranim novinarima u regiji (jer one nekadašnje prekrio je veo nametnutoga zaborava), ali i s odnosom vlasti i obnašatelja javnih funkcija prema onima koji se nazivaju novinarima, čini nam se neumjesnom. No, progovoriti o novinaru koji je stasao u onome novinarstvu u kojemu je važilo pravilo “check, recheck, doublecheck” (provjeri, ponovo provjeri i još jednom provjeri) i koji je svojim poštenim obavljanjem nekada časne profesije ostavio trajni trag – ne samo u toj profesiji, nego i u državi i društvu u kojemu je djelovao, to nam se činilo itekako umjesnim – upravo zbog prilika u kojima živimo.

Austrija će pamtiti Huga Portischa. Koga ćemo pamtiti mi?

 

Tomislav Jakić
Autor 3.4.2021. u 20:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija