Tomislav Jakić: KOBNA PRIVLAČNOST SUKOBA

Tomislav Jakić
Autor 27.5.2016. u 13:18

Izdvajamo

  • Kao što, uostalom, ne treba odbaciti ni pretpostavke o izglednom početku otvorene represije u Hrvatskoj, gdje je ustoličen režim koji također funkcionira samo na premisi postojanja neprijatelja
  • pri čemu su neprijatelji oni koji su se u Drugom svjetskom ratu borili za slobodu, a protiv najvećeg zla što je pogodilo čovječanstvo u 20. stoljeću, kao i svi koji danas dijele njihove vrijednosti i ideale. No, ponovo podijeljena Evropa u groznici nove konfrontacije Istok – Zapad, na to se ne obazire. Shvatit će kada bude prekasno, ako uopće bude vremena da shvati – i ono što će se njoj događati, i ono što će zahvatiti nas na njezinome jugoistočnom rubu.

Povezani članci

Tomislav Jakić: KOBNA PRIVLAČNOST SUKOBA

To, da famozni vojno-industrijski kompleks na čiju je opasnost prije mnogo godina upozorio američki predsjednik- general Dwight D. Eisenhower, mora proizvoditi neprijatelje (ako ih i nema), to je jasno. I da je zato krajnje opasan, i to je jasno. No zašto u suvremenom svijetu nema snage koja bi se tome oduprla metodama što nisu svojstvene konfrontaciji hladnoga rata, to nije jasno. 

Pripadnici  starije  generacije, one iz vremena Jugoslavije, sjetit će se vjerojatno knjige jednoga britanskog generala (koji je u karijeri imao upisano i služenje na dužnosti u Atlantskome paktu) koji je, već u godinama kada je “hladni rat” polako odumirao, napisao knjigu o Trećem svjetskom ratu. Za nekadašnju federaciju ta je knjiga bila osobito zanimljiva zbog jednog pomalo bizarnog detalja: Treći svjetski rat počeo je, prema toj “viziji” britanskog generala otvorenim sukobom trupa Varšavskog ugovora i Atlantskog pakta – nigdje drugdje nego kod Brežica, onkraj u ono vrijeme samo administrativne granice između Hrvatske i Slovenije. Knjiga je tada bila svojevrsna, mada kratkotrajna senzacija, politika detanta išla je dalje, nekoliko godina nakon toga otvoren je (pa uklonjen) Berlinski zid, kao kula od karata srušio se tzv. Istočni blok, Varšavski se ugovor samoraspustio, Sovjetski je Savez nestao s političke karte svijeta, a knjiga o Trećem svjetskom ratu i njezin autor pali su u zaborav.

Od tih dana prošle su tri decenije, možda koja godina više. Danas znamo da je kruna politike detanta, uspostavljanje normalnih, na povjerenju građenih odnosa između Zapada (koji do dana današnjega funkcionira kao  blok, jer NATO se nikada nije samorasputio) i Ruske Federacije – onoga što je ostalo od Sovjetskog Saveza, da je sve to – dakle – shvaćeno kao konačna pobjeda Zapada nad Istokom, a bez ikakvog suvislog koncepta buduće politike; osim onoga najgrubljeg, zasnovanog na krilatici: mi smo pobjednici, vi ste gubitnici, pa ćete se ponašati onako, kako mi kažemo. I to je zaista i funkcioniralo u prvim godinama nakon što je s političke scene, uz silne pohvale sa Zapada, pometen čovjek koji je na sovjetskoj strani otvorio vrata tome procesu, a da očito ni sam nije bio svjestan krajnjih konzekvenci: Mihail Gorbačov. Pod njegovim nasljednikom, Borisom Jeljcinom, Rusija je padala sve dublje u siromaštvo, postajući sve ovisnija o Zapadu i sve slabija – kako ekonomski, tako i vojno. Ovo potonje, da se nastavilo tragom originalne politike detanta, bilo bi najmanje važno. U jednome je trenutku Jeljcin odstupio (ili morao odstupiti), a iz tamnih koridora tajnih službi izronio je do tada jedva nekome poznati čovjek: Vladimir Vladimirović Putin.

I stvari su se počele mijenjati. Novi je čelnik najprije krenuo u vraćanje samopouzdanja ruskom narodu, otvarajući mu perspektivu budućnosti, pokazujući mu (često i metodama koje s klasičnim poimanjem demokracije jedva da imaju nešto zajedničkoga) da kapitalizam ne mora nužno značiti samo to da jedan tanki sloj ima praktično sve, a da golema većina nema ništa, ili ima jedva nešto. Drugim riječima, Putin je kapitalistički ustroj upotrijebio kao oružje u borbi za pokretanje Rusije iz letargije – ekonomske, vojno-obrambene, ali i duhovne. Najprije su ga na Zapadu gledali kao nadobudnog “špijunčića” koji se dokopao čelnoga položaja u državi, pa sada izigrava veličinu. No, najkasnije kada je Putin odradio dva predsjednička mandata i – formalno gledano – na besprijekorno demokratski način, slobodnim izborima, doveo na mjesto predsjednika “svojega čovjeka” Dmitrija Medvedeva, a on se sklonio na “rezervni položaj” predsjednika vlade, stratezi pobjede u hladnome ratu shvatili su da njihova pobjeda baš i nije tako čista i nepovratna kao što su zamišljali. I da Putin nije čovjek koji je došao da ode. Nitko od njih, međutim, ni tada nije počeo razmišljati o tome treba li prestati uspjeh detanta i normalne odnose s Istokom shvaćati kao vlastitu pobjedu, i tako se ponašati. Ne, mentalni sklop što funkcionira samo na osnovi postavke da smo “mi” pobjednici, a “oni” poraženi, nalagao je da se otvori novi krug konfrontacije s Rusijom. Kobna privlačnost sukoba počela se pokazivati u svoj svojoj ogoljenosti.

Međunarodna se scena, pa ni u kontekstu odnosa Istok – Zapad, nije promijenila naglo, ali počeo je nedvojbeno retrogradni proces koji će nas u konačnici (u vrijeme novog Putinovog predsjedničkog mandata, i opet demokratski osvojenog) dovesti u stanje u kojemu smo danas. Ono, priznavao to netko ili ne, neodoljivo podsjeća, kako po retorici, tako i po ponašanju političkih subjekata, ali i vojnim implikacijama toga ponašanja na “najbolje dane” hladnoga rata za kojega su optimisti (danas se vidi: naivci) mislili da je otišao u povijest. I upravo sada, divna li čuda, najavljuje se knjiga i opet jednoga generala koji je obnašao visoku funkciju u Atlantskome paktu. I taj general predviđa – ni manje, ni više – nego otvoreni američko-ruski rat u sljedećoj godini. Jednako kao što ni priča o početku Trećeg svjetskog rata sukobom snaga dvaju konfrontiranih blokova kod Brežica nije bila lišena realne podloge, tako to nije ni ova o velikome ratu u godini što slijedi. Jer, kobna privlačnost sukoba i dalje determinira politiku, onu na strani Zapada poglavito. Rusija je, osim što je ojačala, modernizirala i dobro organizirala svoje oružane snage, povukla jedan, jedini potez (mada i taj pokriven demokratskim plaštem, što je inače specijalitet Zapada) koji se može dovoditi u pitanje. Riječ je o uklapanju poluotoka Krima u sastav Ruske Federacije – bez ijednog ispaljenog metka, bez mrtvih i ranjenih, a na osnovi referenduma koji se nekome može sviđati, a nekome ne, ali proveden je. A ipak, Zapad vodi neumornu propagandnu akciju zastrašivanja agresivnim namjerama Rusije – u prvome redu nekadašnjih sovjetskih satelita, gdje takvo zastrašivanje pada na plodno tlo. Pri tome nema, izuzmemo li nedvojbenu logističku potporu pobunjenicima na istoku Ukrajine (što je, kao i cijela “demokratizacija” Ukrajine, priča za sebe), ama baš ničega čime bi se ta navodna prijeteća ruska agresija o kojoj tako često govori glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg (ali ne i samo on) mogla dokazivati. S druge strane Atlantski pakt neumoljivo steže obruč oko Rusije (protivno svim obećanjima svojedobno danima Gorbačovu), antiraketni štit za kojega su samo glupani mogli povjerovati da je (u Rumunjskoj i Poljskoj, na primjer) namijenjen obrani od iranskih raketa, postaje postupno operativan, američke trupe i naoružanje stižu u “ugrožene zemlje” (baltičke), a Putin je, u sve bespoštednijem propagandnom ratu, postao kriv apsolutno za sve.

Pokazuje se da je mentalitet onoga prvoga hladnoga rata preživio njegov kraj (koji to, očito, nije bio) i da neoliberalni Zapad i hoće, i može funkcionirati samo na podlozi stalne i sve zaoštrenije konfrontacije s Rusijom. Na ovim smo stranicama već jednom pisali o tome pod naslovom “Neprijatelja mora biti”. Pri tome Rusiju se doslovno gura u naručje Kini, stvarajući tako savez čijih dugoročnih konzekvenci očito nitko od arhitekata novoga hladnoga rata nije svjestan. To, da famozni vojno-industrijski kompleks na čiju je opasnost prije mnogo godina upozorio američki predsjednik- general Dwight D. Eisenhower, mora proizvoditi neprijatelje (ako ih i nema), to je jasno. I da je zato krajnje opasan, i to je jasno, No, zašto u suvremenom svijetu nema snage koja bi se tome oduprla metodama što nisu svojstvene konfrontaciji hladnoga rata, to nije jasno. Pa zbog toga generalsku knjigu o početku američko-ruskoga otvorenog rata sljedeće godine ne treba samo tako olako odbaciti. Kao što, uostalom, ne treba odbaciti ni pretpostavke o izglednom početku otvorene represije u Hrvatskoj, gdje je ustoličen režim koji također funkcionira samo na premisi postojanja neprijatelja; pri čemu su neprijatelji oni koji su se u Drugom svjetskom ratu borili za slobodu, a protiv najvećeg zla što je pogodilo čovječanstvo u 20. stoljeću, kao i svi koji danas dijele njihove vrijednosti i ideale. No, ponovo podijeljena Evropa u groznici nove konfrontacije Istok – Zapad, na to se ne obazire. Shvatit će kada bude prekasno, ako uopće bude vremena da shvati – i ono što će se njoj događati, i ono što će zahvatiti nas na njezinome jugoistočnom rubu.

A po formuli: tko preživi – pričat će, za očekivati je da jednom, netko, negdje napiše raspravu o kobnoj privlačnosti sukoba i o strašnoj cijeni koja je zbog te privlačnosti plaćena. Rekosmo: tko preživi  . . .

portalnovosti.com

Tomislav Jakić
Autor 27.5.2016. u 13:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija