Tomislav Jakić: MALO BI – MALO NE BI, MALO JESMO – MALO NISMO

Tomislav Jakić
Autor 3.10.2014. u 11:22

Izdvajamo

  • Pobunjenici protiv Assada, do jučer marionete u rukama SAD, otvorili su vlastitu igru, prenoseći svoju istinsku borbu, onu za uvođenjem džihadističkog režima na cijelome Bliskom istoku (pa i šire), iz Sirije u Irak. Oslonjeni su na sve veći broj fanatiziranih pojedinaca (i iz Evrope i SAD), naoružani američkim oružjem, zarobljenim od iračke vojske u rasulu i potkoženi novcem otetim iz banke u Mosulu, ali i onim što ga i dalje dobivaju od arapskih režima, prividno (još) američkih saveznika. U panici, ali ne i bez plana, Amerikanci - po uzoru na "koaliciju voljnih" u koju su utjerali veći broj ovisnih zemalja kada su krenuli rušiti Sadama Huseina u Iraku (Hrvatska je tada imala snage reći: ne) - prave Koaliciju protiv Islamske države.

Povezani članci

Tomislav Jakić: MALO BI – MALO NE BI, MALO JESMO – MALO NISMO

Foto: Diario El Universo

Da bi netko, poput susjednih Slovenaca, prosvjedovao zbog toga što nas Amerikanci bez pitanja stavljaju na popis članova koalicije za borbu protiv Zla kojega su, u krajnjoj liniji, oni stvorili, nema ni govora.  A zašto? Zato što ne znamo što hoćemo, što čekamo da drugi misle umjesto nas i što smo zaboravili vrijednost načela i vjernosti načelima, a priklonili se laviranju u stilu “malo bi – malo ne bi, malo jesmo – malo nismo”. Ukratko: zato što nemamo politiku.

Ako se itko dvoumio, ima li Hrvatska čvrsto definiranu vanjsku politiku, oslonjenu na načela što su nedodirljiva, ili na međunarodnoj sceni glavinja ostavljajući dojam kao da bi nešto htjela, a onda opet i ne bi, od nedavno takvom pitanju više nema mjesta. Neposredni je povod ovakvom zaključku članstvo Hrvatske u koaliciji protiv tzv. Islamske države, sve jače i sve bolje organizirane velike skupine notornih terorista i koljača, koji “u ime Alaha” ruše, pale i ubijaju, spektakularno odsijecaju glave taocima, zastrašujući, ali i animirajući ljude širom svijeta, koji raspolažu zamjernim arsenalom oružja (mada su ih neki ovdašnji “znalci” otpisivali kao organizaciju što postoji samo na internetu, odnosno twitteru), koji imaju i dalje dobivaju golema novčana sredstva i koji dio svojih potreba namiruju ilegalnom prodajom nafte s izvora što su ih okupirali.

         Odakle i u kojemu kontekstu se stvorila ta famozna Islamska država? Riječ je o ljudima koje je naoružavao i financirao Zapad (primarno preko svojih saveznika u arapskom svijetu) u višegodišnjem, do sada uzaludnom, naporu da u Siriji sruši režim Bashara al Assada. Sirija je trebala zaokružiti projekt, euforično nazvan Arapskim proljećem i medijski predstavljen javnosti kao pobuna masa, željnih slobode i demokracije, protiv autoritarnih režima. Nema spora: lideri i Tunisa, i Libije, i Egipta, pa i Sirije, jesu (odnosno bili su) autoritarni vladari. I nema spora da se oni koji bi pokušali nešto protiv tih vladara, u pravilu nisu dobro proveli. No, demonstracije koje su započele najprije u Tunisu (najslabija karika u lancu režima koje se željelo smijeniti) nisu izvorno bile usmjerene na promjenu sistema, nego na unošenje promjena u sistem. A to je bitna razlika. Ipak, režimi su odgovorili silom (a kao da to demokratski režimi ne rade, sjetimo se samo kako su u SAD obračunali s pokretom Okupiraj Wallstreet). I tada je krenulo. “Mirni” demonstranti odjednom su imali oružje u rukama (odakle?), Libijom su vijorile nove zastave vlasti koja nije postojala već desetljećima (odakle?), Vijeće sigurnosti izglasalo je rezoluciju o zoni zabrane leta nad Libijom, kako Gadafijevo zrakoplovstvo ne bi moglo tući pobunjenike, da bi ta rezolucija odmah bila izigrana i pretvorena u “zeleno svjetlo” za bespoštedno bombardiranje Libije (NATO operacija, ali uz sudjelovanje samo nekih članica, Hrvatske – naravno, makar na simboličnoj razini), što je završilo rušenjem režima (mada je Gadafi najavljivao spremnost da mirno napusti vlast, samo ako bombardiranje prestane) i brutalnim ubojstvom libijskog vlastodršca, čemu se najizglednija kandidatkinja Demokrata za funkciju američkog predsjednika(ce) pred kamerama iskreno razveselila. U kampanji razrušeno je praktično sve što je od infrastrukture podignuto u Gadafijevo vrijeme (uključujući sustav dovođenja vode), zemlja je bačena u kaos plemenskih sukoba i danas je praktično pod vlašću, mada ne jedinstvenom, islamista koji nisu daleko od tzv. Islamske države. No, nafta se uredno crpi i strane kompanije imaju koncesije za to.

         U Egiptu, po libijskom je modelu organiziran bunt protiv dojučerašnjeg bliskog američkog saveznika Hosnija Mubaraka koji se pod pritiskom povukao, da bi bio uhićen i izveden pred sud (kao odgovoran za smrt demonstranata koji su ubijeni u sukobima s policijom). Po zapadnom receptu organizirani su izbori i na čelo države došao je kandidat Muslimanske braće, Mohamed Mursi. Ne gubeći vrijeme novi je Predsjednik i verbalno, ali i konkretnim potezima pokazao želju da Egipat pretvori u vjersku državu, radikalno islamističkog usmjerenja. Da na evidentno antisemitske ispade za vrijeme demonstracija na trgu Tahrir nitko (na Zapadu) nije reagirao, suvišno je i spominjati. No, “probudila” se vojska koja se do tada upadljivo držala po strani i za koju se (očito pogrešno) smatralo kako je potpuno pod američkim utjecajem. Postavila je Mursiju određene zahtjeve i rok da ih ispuni, a kada on to nije učnio, svrgnula ga je i stavila u zatvor. Muslimansku braću je kao političku organizaciju zabranila, a s njezinim se vodstvom brutalno (ali u formi sudskih procesa i presuda) razračunala. Na novim predsjedničkim izborima pobijedio je više nego uvjerljivo prvi čovjek vojske, vođa udara protiv Mursija koji je prije izbora (i svlačenja uniforme) još na brzinu promaknut u čin feld-maršala. Islamisti povremeno prave diverzije, ali Egipat polako (ponovo) zauzima na bliskoistočnoj sceni mjesto koje mu pripada (što se najbolje vidjelo u vrijeme nedavnih sukoba Izraela i Gaze, odnosno Hamasa).

         Sirija je, rekosmo, trebala biti kruna projekta reorganiziranja Bliskoga istoka, i to ne u skladu sa željama pojedinih zapadnih vlada, nego onih krugova o kojima te vlade ovise (svojedobno Eisenhowerovo upozorenje na opasnost od vojno-industrijskog kompleksa pokazuje se svakim danom sve opravdanijim). Išlo se potpuno otvoreno, ali s obzirom na jaku rusku opoziciju bilo kakvoj izravnoj vojnoj akciji, ipak posredno. I tu su rođeni zameci onoga što danas upoznajemo kao krvožednu tzv. Islamsku državu. Kada je pisac ovih redaka svojedobno upozorio da naoružavanjem pobunjenika protiv Assada Amerika “otvara vrata pakla”, jedva da je netko dijelio to mišljenje, ili očekivao da će se tako brzo pokazati točnim.

         U hrvatskoj politici – svakako nitko. Jer, ta je politika igrala na već izlizanu kartu borbe za demokraciju i ljudska prava, ne videći srž stvari, a to je borba za ovladavanje energentima i izvorima energenata. Pa smo odmah prekinuli diplomatske odnose s Assadovom vlašću i povukli se s plinskih polja u Siriji (stručnjaci su izračunali kakve nam je to gubitke donijelo). I gdje smo sada? Pobunjenici protiv Assada, do jučer marionete u rukama SAD, otvorili su vlastitu igru, prenoseći svoju istinsku borbu, onu za uvođenjem džihadističkog režima na cijelome Bliskom istoku (pa i šire), iz Sirije u Irak. Oslonjeni su na sve veći broj fanatiziranih pojedinaca (i iz Evrope i SAD), naoružani američkim oružjem, zarobljenim od iračke vojske u rasulu i potkoženi novcem otetim iz banke u Mosulu, ali i onim što ga i dalje dobivaju od arapskih režima, prividno (još) američkih saveznika. U panici, ali ne i bez plana, Amerikanci – po uzoru na “koaliciju voljnih” u koju su utjerali veći broj ovisnih zemalja kada su krenuli rušiti Sadama Huseina u Iraku (Hrvatska je tada imala snage reći: ne) – prave Koaliciju protiv Islamske države. A Hrvatska? Najprije objavljuje da je poklonila Americi kontingent naoružanja iz svojih arsenala, da bi Amerikanci nakon nekoliko dana rekli kako Hrvatska daje oružje Kurdima za borbu protiv ISIL-a. Potom Amerikanci obznanjuju da je Hrvatske pristupila Koaliciji protiv Islamske države, a da u Hrvatskoj nitko (Sabor na primjer) o tome nije odlučivao. Ministar obrane ne oklijeva izjaviti kako nam još nisu dodijeljeni nikakvi zadaci, ali “mi smo članica Saveza i mi od svojih odgovornosti ne bježimo” (pri čemu svatko tko čita novina zna da udari što ih Amerikanci i još neke zemlje izvode protiv tzv. Islamske države u Iraku, a sada – bez sirijskog odobrenja, ali evidentno uz prethodno informiranje Assadovog režima – i u Siriji, nisu operacija NATO saveza). Premijer ratoborno izjavljuje da bi on (Hrvatska, valjda) da ima sredstava za to bio prvi uz Amerikance, a poslovično neodlučni Predsjednik koji se uvijek trudi zadovoljiti svakoga, ipak kategorički odbacuje mogućnost sudjelovanja hrvatskih vojnika u tekućim operacijama. Šefica diplomacije “pliva” negdje između njih dvojice, mada je – takav se dojam stječe – bliža ministru obrane, tj. Amerikancima. Da bi netko, poput susjednih Slovenaca, prosvjedovao zbog toga što nas Amerikanci bez pitanja stavljaju na popis članova koalicije za borbu protiv Zla kojega su, u krajnjoj liniji, oni stvorili, nema ni govora.

         A zašto? Zato što ne znamo što hoćemo, što čekamo da drugi misle umjesto nas i što smo zaboravili vrijednost načela i vjernosti načelima, a priklonili se laviranju u stilu “malo bi – malo ne bi, malo jesmo – malo nismo”. Ukratko: zato što nemamo politiku.

Novossti

Tomislav Jakić
Autor 3.10.2014. u 11:22