Tomislav Jakić: MI I ONI

Tomislav Jakić
Autor 31.1.2019. u 14:30

Izdvajamo

  • I Njemačka je imala svoje nacinostalgičare, svoje poricatelje Holokausta, i u Njemačkoj su (zahvaljujući Hladnome ratu i američkoj politici onoga vremena) mnogi bivši nacisti, pa i počinitelji zločina, našli svoje udobne pozicije i u društvu, i u državnome aparatu. Prekretnica je bilo, ma kako to neobično moglo zvučati, prikazivanje – prije puna četiri desetljeća – američke televizijske serije u četiri dijela “Holokaust”. Ta je serija dovela u njemačke domove temu o kojoj se do tada uglavnom šutjelo, od tada postalo je aktualno ono često citirano pitanje: “Što si radio u ratu, tata?”. Nakon te serije izmijenjen je njemački kazneni zakon i ukinuta je odredba o zastarijevanju ratnih zločina i zločina genocida. Slijedio je proces Adolfu Eichmanu, “tehničkom direktoru” uništavanja evropskih Židova (u Jeruzalemu) i tzv. Auschwitz procesi u Njemačkoj. Pred sud je izvedena skupina SS-ovaca iz najzloglasnijeg nacističkog koncentracionog logora. Većina je osuđena, ni jedan nije pokazao ni najmanji znak kajanja. Ali, javnost se počela suočavati s istinom o prošlosti i s neminovnošću toga suočavanja.

Povezani članci

Tomislav Jakić: MI I ONI

Kardinal ni jednom riječju nije spomenuo ustašku državu, nije spomenuo ni ustaše, nije rekao ni tko je osnovao jasenovački logor, ni tko su i zašto bili njegovi zatočenici. Pazio je da ne bi slučajno među žrtvama bezumlja onoga vremena naveo bilo koga drugoga, osim Židova

Svi su zastupnici Hrvatskoga sabora ustali i dugim, dugim pljeskom popratili završetak govora preživjelog zatočenika Jasenovca koji im se obratio na posebnoj sjednici sazvanoj u povodu komemoriranja Dana sjećanja na žrtve Holohausta. Pljeskali su i lijevi, i desni, pa i  – mada malo usiljeno – oni u čijim istupanjima inače nije teško otkriti natruhe, najblaže rečeno, simpatija za režim koji je bio odgovoran za Jasenovac i njegove žrtve. Preživjeli logoraš, obraćajući se nakon predsjednika Sabora, naveo je činjenice što pokazuju kako ustaški režim nikada nije tajio kakvu je sudbinu namijenio Židovima, ali i Srbima i Romima i, naravno, Hrvatima antifašistima. Naveo je da su građani tzv. NDH od samoga početka to znali, a da su masovna uhićenja i odvođenja bila nešto, što se nije moglo previdjeti. Potom je ocrtao sudbinu svoje obitelji od koje je samo on preživio, sklonjen u krugu jedne hrvatske obitelji. U velikoj sabornici bilo je još nekoliko preživjelih zatočenika Jasenovca, bilo je – među gostima na galeriji – mladih. Nije bilo predstavnika vjerskih zajednica, jer sjednicom u Saboru država je poručila što ima poručiti u ovakvoj prigodi. Ona – država! A Hrvatska je sekularna država. I sve je to na prvome programu prenosila Hrvatska televizija. Kako, niste to vidjeli? Promaklo vam je?

Ne, nije vam promaklo. To, naime, i niste mogli vidjeti, jer toga naprosto nije bilo. Tako se nešto nije dogodilo, niti će se, prema svemu sudeći, u doglednoj budućnosti dogoditi. Da, Sabor je standardnom protokolarnom sjednicom obilježio Dan sjećanja na žrtve Holokausta, predsjednik Sabora je održao standardno-protokolarni govor, mediji su to registrirali, ali glavnu pozornost privukla je manifetacija što se u režiji Crkve i nekih pripadnika Židovske zajednice (ne Židovske općine, kako će pogrešno biti izviješteno) dogodila pred zagrebačkom prvostolnom crkvom. Jest, na zvonik je izvješen golemi tzv. baner s hebrejskim slovima i prikladnim citatom, jest kardinal je održao govor što ga je većine medija entuzijastički popratila neutemeljenim ocjenama kako je Crkva napokon napravila oštar odmak od ustaške države i kako je kardinal “osudio NDH”. A to naprosto nije istina. Kardinal ni jednom riječju nije spomenuo ustašku državu, nije spomenuo ni ustaše, nije rekao ni tko je osnovao jasenovački logor, ni tko su i  zašto bili njegovi zatočenici. Pazio je da ne bi slučajno među žrtvama bezumlja onoga vremena naveo bilo koga drugoga, osim Židova. Predstavnici države na toj su manifestaciji  bili samo smjerni sudionici. Utjecajni mediji, televizije prije svega, nisu praktično nikakvim prigodnim programima, dokumentarnim ili igranim filmovima pokušali mladima približiti vrijeme u kojemu se događao normalnom čovjeku i danas neshvatljvi zločin. Da, u nekom je čudnom terminu Hrvatska televizija emitirala film “Deveti krug” i – također u čudnom terminu – iznimno loš, prije svega scenaristički – igrani film čija je radnja smještena u Hrvatsku (Dubrovnik i okolica) i u kojemu se čak spominju i partizani, pa i vide, kao skupina civila s vojničkim kapama, naoružanih puškama, koji trče, nešto viču i – naravno – pucaju. Prikazan je i igrani film o tome kako je televizijski praćen process Eichmanu godine 1961. A kažu da je prikazan i još neki dokumentarac. Kada je, međutim, autor ovih redaka upitao unuku: “Jesu li vam ovih dana u školi govorili nešto o Holokaustu?”, začuđeno mu je odgovorila protupitanjem: “A što je to?”. Eto – tako mi.

A oni, dakle – Nijemci? Oni sasvim drugačije. Sazvana je, što je već tardicionalno, posebna sjednica Bundestaga. Prenosio ju je, što je također već tradicionalno, Drugi program javne televizije (ZDF). Dvorana puna. Na galeriji mnoštvo mladih. Uvodna riječ predsjednika Bundestaga Wolfganga Schaueblea koja bi sadržajem i načinom izaganja također zasluživala poseban osvrt. Za ovu ćemo priliku izdvojiti samo njegovu konstataciju kako se otpor naci-fašizmu manifestirao i spašavanjem progonjenih, kako je u tome spašavanju širom Evrope sudjelovalo oko sto tisuća ljudi i kako su oni najveći kapital Staroga kontinenta, upravo u smislu ljudskosti. Govorio je i o židovskoj djeci koja su se, izbjegavajući deportacije, mjesecima, pa i godinama sakrivala, a o čemu je – i to je spomenuo – Prvi program njemačke javne televizije (ARD) nedavno prikazao potresnu dokumentarno-igranu emisiju. No, glavni je govornik bio izraelski povjesničar Saul Fridlaender, preživjeli Holokausta. Porijekom iz Češke (rođen u Pragu), majka njemačka Židovka iz Sudeta, prvi jezik kojim je govorio bio je njemački. U vrlo mirnom govoru koji nije bio lišen emocija, ali u kojemu nije bilo ni jedne šuplje fraze, ni jedne suvišne riječi, podsjetio je na Hitlerove javno izrečene prijetnje uništenjem evropskih Židova (precizno: što je i kada rekao), podsjetio je na članke u njemačkim onovremenim novinama u kojima se već u naslovima najavljivalo “iskorjenjivanje” Židova, a podsjetio je, citirajući, i na dnevničke zapise suvremenika koji nedvojbeno potvrđuju kako je sustavno odvođenje u logore Židova i njihovo “tvorničko” likvidiranje, zajedno s Romima, Sinti i sovjetskim ratnim zarobljenicima, bilo poznato velikom krugu ljudi. Rekao je: znalo se. Poručio je, a bez da je to izrekao: tko kaže da nije znao, ili da se to nije dogodilo – laže. Potom je govorio o sudbini svoje obitelji. O roditeljima koji su, zajedno s njime, malim dječakom, iz Češke pobjegli u Francusku, nakon Hitlerovog napada – u neokupirani dio Francuske (tzv. Petainova Francuska), a nakon što su Francuzi (!) po nalogu Nijemaca i tu počeli s deportiranjem Židova u koncentracione logore – u Švicarsku. I tu su, Friedlaender će reći: u ono se vrijeme nije moglo racionalno ni razmišljati, ni zaključivati, počinili sudbonosnu pogrešku. Njega, dječaka, sklonili su u neki katolički seminar, ocjenjujući da ne bi izdržao put preko Alpa, pješice naravno. Skupina u kojoj su bili uspjela je prijeći u Švicarsku, ali ih je tu uhvatila švicarska policija. I toga je dana, reći će Fridlaender u Bundestagu, švicarska policija odlučila da će prihvatiti obitelji s djecom, ostale – ne. Njegovi su roditelji bili sami i Švicarci su ih vratili u Francusku. Iz francuskog logora, otpremljeni su u Auschwitz i tu su oboje zaglavili. Među milijunima drugih.

No, Fridlaender se nije zadržao samo na podsjećanju, kako na povijesne činjenice, tako i na svoju osobnu sudbinu. Naglasio je opasnost što je predstavljaju novoprobuđeni antisemitizam koji se, kako je rekao, šulja iz jedne evropske zemlje u drugu, rastuća mržnja prema strancima (izbjeglice!) i nabujali nacionalizam. I upozorio je na potrebu prepoznavanja antisemitizma koji se nerijetko sakriva iza kritike postupaka izraelske vlade s kojima se ni on, dometnuo je, često ne slaže. Obraćajući se izravno zastupnicima Bundestaga i najvišim predstavnicima njemačke države, doslovno je rekao: “Mi danas imamo posla s jednom iz temelja drugačijom Njemačkom i ta je Njemačka najjači moralni oslonac u borbi protiv antisemitizma, ali i protiv svih drugih oblika diskriminacije.” I rekao je istinu.

Današnja Njemačka, mislimo na državu i na državnu politiku, vrlo osjetljivo i rigorozno reagira na pojave antisemitizma, ali i netolerancije na bilo kojoj drugoj osnovi. Da, incidenata ima, da, radikalnih ekstremista ima, da, i na političkoj sceni ima onih koji bi rado vodili neku drugu politiku, zagledani u prošlost, ali to su ipak rubne pojave, to su incidenti koje se sankcionira. Da bi se to moglo, sustavno se vodi, kroz obrazovanje i kroz medije, politika njegovanja kulture sjećanja. Nije uvijek tako bilo. I Njemačka je imala svoje nacinostalgičare, svoje poricatelje Holokausta, i u Njemačkoj su (zahvaljujući Hladnome ratu i američkoj politici onoga vremena) mnogi bivši nacisti, pa i počinitelji zločina, našli svoje udobne pozicije i u društvu, i u državnome aparatu. Prekretnica je bilo, ma kako to neobično moglo zvučati, prikazivanje – prije puna četiri desetljeća – američke televizijske serije u četiri dijela “Holokaust”. Ta je serija dovela u njemačke domove temu o kojoj se do tada uglavnom šutjelo, od tada postalo je aktualno ono često citirano pitanje: “Što si radio u ratu, tata?”. Nakon te serije izmijenjen je njemački kazneni zakon i ukinuta je odredba o zastarijevanju ratnih zločina i zločina genocida. Slijedio je proces Adolfu Eichmanu, “tehničkom direktoru” uništavanja evropskih Židova (u Jeruzalemu) i tzv. Auschwitz procesi u Njemačkoj. Pred sud je izvedena skupina SS-ovaca iz najzloglasnijeg nacističkog koncentracionog logora. Većina je osuđena, ni jedan nije pokazao ni najmanji znak kajanja. Ali, javnost se počela suočavati s istinom o prošlosti i s neminovnošću toga suočavanja.

Proces toga suočavanja s (vlastitom) prošlošću traje do danas, čak se upozorava (i Wolfgang Schaueble je to učinio u govoru u Bundestagu) da se ne smije posustati, jer mladi pokazuju zabrinjavajuće neznanje; usprkos tome što su susreti učenika s preživjelima nacističkih progona redovni dio nastave. Od početka ove godine njemačke su televizije (uglavnom javne, ali i neke od komercijalnih) reprizirale seriju “Holokaust”, prikazale dvodjelnu kanadsku seriju “Uspon zla” i čitav niz što dokumentaraca, što igranih filmova koji se bave Holokaustom, usponom nacizma, uzrocima i posljedicama vladavine naci-fašizma, ali i ulogom zapadnih demokracija u nesprečavanju zla koje je bilo očito svakome tko je gledao otvorenih očiju i slušao otvorenih ušiju. Tako, dakle – oni.

Zaključak nije potreban. Osim da se zapitamo: a što Hrvatska, takva kakva je danas, traži u redovima Evropske unije u kojoj je Njemačka jedan od glavnih oslonaca? Odgovor koji bi se oslanjao na postojanje jednoga Orbana u Mađarskoj, ili jednoga Katzynskoga u Poljskoj, “ne drži vodu”. Ni, Orban, ni Katzynski, ni oni koji se u njih ugledaju (a ima ih itekako i u Hrvatskoj) nisu Evropa, niti ikada smiju postati Evropa. Oni su incident, prolazna pojava. Evropa je Njemačka, takva kakva je danas, Njemačka koja ne bježi od svoje prošlosti, koja je priznaje i koja svoju budućnost gradi na čvrstom i nepokolebljivom odricanju od nacističke prošlosti, a ne na koketranju s njome. To i samo to može biti Evropa budućnosti i samo u takvoj Evropi ima mjesta i za Hrvatsku, uz pretpostavku da se odrekne od manifestacionog i prigodničarkog antifašizma, vezanog uz dva ili tri datuma godišnje, uz istodobno trajno neskriveno toleriranje ovdašnje inačice naci-fašizma, pa i koketiranje s njome kroz prihvaćanje i promoviranje primitivnog i prozirnog povijesnog revizionizma.

I to je sve što uz Dan sjećanja na žrtve Holokausta treba reći o nama i njima.

Portalnovosti.com

 

Tomislav Jakić
Autor 31.1.2019. u 14:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija