Tomislav Jakić: Mržnja puštena iz kaveza je zvjer čiju je glad nemoguće utažiti

Bojan Munjin
Autor 22.4.2022. u 09:05

Izdvajamo

  • Rat će trajati tako dugo, kao što rekoh, dok to bude odgovaralo Zapadu u funkciji slabljenja Rusije, a time i rusko-kineskog saveza. S obzirom da nije riječ, barem za sada još, o ratu poput Drugog svjetskog rata u kojemu je ishod mogao biti samo bezuvjetna kapitulacija neprijatelja, za očekivati je da će za pregovaračkim stolom biti postignut neki kompromis. Ukrajina će se vjerojatno odreći toga da uđe u NATO, ali će biti primljena u Evropsku uniju. Zapad će prešutno prihvatiti Krim kao dio Ruske Federacije. Što će biti s Donbasom, teško mi je predviđati. Ne vjerujem da će ga se Moskva htjeti odreći. U svakom slučaju, rat u jednom dijelu Ukrajine ide dalje, s time da neki eksperti očekuju rasplet na bojnom polju tek u ljeto ove godine. Ukrajinska pozicija, bolje reći pozicija onih koji su Ukrajinu doveli do ruba rata, a sada ratuju s Rusijom do posljednjeg Ukrajinca, mijenjat će se ovisno o tome kako će teći ratne operacije. No, što dulje rat bude trajao, to je veća mogućnost incidenta u kojem će biti upotrijebljeno taktičko nuklearno oružje. U kakvim okolnostima i na kojoj strani, ne znam…

Povezani članci

Tomislav Jakić: Mržnja puštena iz kaveza je zvjer čiju je glad nemoguće utažiti

S dramatičnim zbivanjima u posljednjih nekoliko godina, od kriza na raznim krajevima svijeta preko pandemije do sadašnjeg rata u Ukrajini, novinarstvo, mediji i globalno javno mnijenje potpuno su se promijenili. O tim velikim potresima koji su gotovo izobličili izgled današnje civilizacije razgovaramo s Tomislavom Jakićem, respektabilnim novinarom i dugogodišnjim vanjskopolitičkim komentatorom, koji je ove procese detektirao već desetak godina unazad u svojim kolumnama u Novostima sakupljenima, uz tekstove iz drugih medija, u knjizi “Nisu svi (bili) slijepi”, u izdanju Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba.

U vašim kolumnama unutar posljednjih desetak godina kritički ste govorili o današnjem novinarstvu u kojem je pojam objektivnog izvještavanja prilično dezavuiran. Što biste rekli danas?

Mogao bih tu ocjenu ponoviti, samo u još zaoštrenijem obliku. Ono što se danas naziva novinarstvom, pri čemu uvijek imam na umu da postoje i časni izuzeci, to definitivno više nije ono što bi novinarstvo trebalo biti. Novinari više nisu novinari, komentatori više nisu komentatori, analitičari više nisu analitičari. Svi su oni svrstani, poput vojske, u redove propagandnog stroja koji melje sve pred sobom. Danas su novinari u pravilu lobisti i propagandisti, koji znaju kome su odgovorni, a to nije najšira javnost, već vlasnici medija o kojima im ovisi egzistecija. Očekivati tu onda nekakvo objektivno izvještavanje čista je iluzija.

S koronom, restriktivnim mjerama, bombastičnim odjecima u medijima i podjelama na ‘podobne’ i ‘nepodobne’ vakcine, na cijepljene i one koji to nisu, a naročito sada s ratom u Ukrajini, čini se da se istina u novinarstvu raspala na nekoliko opasnih navijačkih blokova. Kako to tumačite? 

Novinarstvo je definitivno u rukama politike i pod kontrolom politike. I onako kako se i svijet dijeli sve prisutnijom novom željeznom zavjesom, tako se dijeli i novinarstvo. Što se tiče cjepiva, postalo je posve irelevantno što se ruski Sputnik V koristi u više od 70 zemalja svijeta, što ni iz jedne nije javljeno ni o jednom slučaju teških nuspojava, tzv. demokratski Zapad ‘zna’ da rusko cjepivo nije pouzdano i ne samo što ne dozvoljava njegovu upotrebu, nego diskriminira i one koji su se njime cijepili, ne dozvoljavajući im – na primjer – ulazak u Evropsku uniju. Kao i u slučaju cjepiva, tako i u slučaju rata u Ukrajini: poslušni, ovisni mainstream mediji, podijeljeni su na suprotstavljene tabore. Svaka strana ima svoju istinu, što znači da objavljuje samo ono što njoj odgovara. Je li to laž, istina, ili poluistina, koga to još zanima? Politika je prisilila novinarstvo da se svrsta, da postane njezin sluga i time ga je zapravo ubila.

I javno mnijenje podijelilo se na tabore, koji ‘one druge’ gledaju s otvorenim prezirom i mržnjom. Gdje su se izgubili kritični pogledi, uravnoteženi stavovi i razum (civiliziranog) svijeta? 

Dobro pitanje. Kada spominjete razum, sjetim se uvijek godina u kojima je Jugoslavija pucala po šavovima i u kojima se sve jasnije nazirao rat. Mnogi su tada uporno ponavljali: razum će pobijediti. Nije. Razum, nažalost, nema tu moć kakvu ima prizemna propaganda; razumom se ne možete suprotstaviti predrasudama, a pogotovo mržnji. Pokušate li, upustite li se danas u gotovo očajnički pothvat sagledavanja stvari u širem kontekstu, u upozoravanja da je nešto prethodilo ovome što se sada događa, da postoje uzroci i posljedice, najmanje što možete zaraditi, to je da takav pristup bude nazvan rusofilskim smećem. Pogledajte ‘ukrajinski slučaj’: najprije su neke zemlje ujedinjene Evrope uvele čak i drakonske kazne za javno iznošenje onoga što je kvalificirano kao ‘pro-putinovski’ stav a potom je Rusija odgovorila sličnom mjerom. Ni jedno, ni drugo sa stanovišta demokracije i slobode medija nije prihvatljivo. A ipak, Zapad bruji o ruskim sankcijama za one koji ‘govore istinu’, dok o činjenici da je on prvi s time počeo – Zapad mudro šuti. I pitajte prosječno obaviještenog čovjeka negdje u Evropskoj uniji tko suzbija istinu i tko širi propagandu, odgovor će nepogrešivo biti: Rusija.

Čini se da svjedočimo oluji kontradiktornih informacija?

Svi ‘znamo’ kako su Rusi bestijalno ubijali civile u Buči, mada nikakva neovisna istraga još nije provedena. Međutim svi ‘znamo’ da je zbog toga Putin ratni zločinac i da ga treba izvesti pred međunarodni sud. U međuvremenu se pojavila snimka koja prikazuje ukrajinske vojnike kako ubijaju zarobljene Ruse i New York Times je potvrdio kako je ta snimka autentična. Je li itko zbog toga prozvao Zelenskog kao ratnog zločinca? Je li ikome – kada već o tome govorimo – palo na pamet kako je šef američke diplomacije Blinken, ali nekoliko dana unaprijed, tako je sam rekao, upozoravao da bi mogle biti pronađene masovne grobnice ubijenih ukrajinskih civila? I kako to, odakle, Zelenski zna da će u narednim danima biti pronađeno ‘još toga’. To su pitanja kakva bi trebali postavljati pravi novinari.

U vašim vanjsko političkim komentarima prije više godina pisali ste o svjetskoj tinjajućoj opasnosti koja sve više narasta. Zašto su svjetski lideri dopustili, ponajprije oni na Zapadu koje ste apostrofirali, da takva opasnost eskalira u katastrofu koja se danas događa u Ukrajini?

Najjednostavniji odgovor na to pitanje bio bi: zato što uopće nisu lideri. Zapadne demokracije vode – ako vode – prosječni činovnici, otpravnici poslova, kako ih volim nazivati. Jedan Emauel Macron sigurno nije ono što je bio Charles de Gaulle. A koliko god mislim da Angela Merkel nije bila velika državnica, ipak je bila političarka koja je znala što je što i kamo što pripada. Shvaćala je da se sigurnost i mir u Evropi ne mogu graditi protiv Rusije, nego samo zajedno s Rusijom. Upravo joj to sada tovare na leđa kao ‘grijeh’ iz prošlosti. A njemački predsjednik Steinmeier morao si je čak dozvoliti da ga prisile na samokritiku, pa je ‘priznao’ kako je zastupao pogrešnu politiku pregovora i dogovora s Rusijom. Moja je ocjena da se vrlo svjesno ide u dalje zaoštravanje s Rusijom, u uvjerenju da ju se može iscrpiti dugotrajnim ratom i sankcijama i time kupiti vrijeme da se nadoknadi zaostajanje Zapada u razvoju najmodernijeg naoružanja i za pripremu ‘konačnog obračuna’ s Kinom. Jer, da je nakon Rusije na redu Kina, to je potpuno jasno.

Interesantno je da u ovoj situaciji Moskva neprestano navodi, kao uzroke za rat u Ukrajini, nespremnost Zapada da razgovara o sigurnosnim garancijama prema Rusiji, o opasnostima širenja NATO saveza i agresivnoj politici Ukrajine nakon 2014., dok Zapad ne odgovara Rusiji i svjetskoj javnosti protuargumentima na istu temu nego jedino optužuje Rusiju za intervenciju. Kako vi na to gledate? 

Ako pogledate notorne činjenice, dobro se zna kada je sve i u kojim prilikama Putin upozoravao da Rusija iz razloga vlastite sigurnosti ne može i neće dozvoliti ulazak Ukrajine u Atlantski pakt. Zna se, jer su Rusi čak pribjegli tome da protivno boljim običajima, objave diplomatsku korespondenciju svojeg ministra vanjskih poslova, Lavrova, s njegovim kolegama u Njemačkoj i Francuskoj, a sve zato da bi Moskva dokazala koliko je puta poduzimala inicijative da se u pitanju Ukrajine stvari pomaknu s mrve točke, odnosno da se spriječi eskalacija; i koliko su puta te inicijative ostale neodgovorene. No, i to je prosječnom Evropljaninu praktično nepoznato. Jednako tako postoje dokazivi i provjerljivi podaci, kako o ponašanju vlasti u Kijevu, tako i o sve prisutnijim neonacističkim tendencijama u toj zemlji. Pa što ćete više od toga da postoji zakon koji zabranjuje da se negativno govori o Stepanu Banderi i njegovim sljedbenicima, kolaboracionistima iz vremena Drugog svjetskog rata? Koliko je ulica i trgova nazvano po Banderi, koliko mu je spomenika podignuto, da i ne govorim. A tko je bio taj tip i za koliko ubojstava su odgovorni on i njegovi sljedbenici, i to je dobro poznato. No, o tome moći ćete nešto čuti samo u Izraelu. Ponekada, vrlo šturo i tek onako usput i na nekoj od televizija zapadnih zemalja. Prije početka rata Rusija je imala argumente, Zapad ih nije imao tada, nema ih ni sada; osim što može Rusiju optužiti za napad na Ukrajinu, prešućujući – naravno – sve što je do toga dovelo.

Čini se da je medijska mržnja prema Rusiji, barem na Zapadu, danas potpuna. Vidite li u tome dublje povijesne korijene, kulturalne predrasude i strahove? 

Vidim neizbježne posljedice slijepog nacionalizma koji mora, naprosto mora prerasti u šovinizam. Vidim rezultat zanemarivanja tolerancije kao jednoga od temelja na kojima bi morala počivati ne samo naša društva, nego i mreža međunarodnih odnosa. Vidim, u krajnjoj liniji, posljedice obnovljene teorije krvi i tla, zlokobnih podjela na ‘naše’ i ‘ njihove’, diferenciranja ljudi kako po etničkoj, tako i po rasnoj i vjerskoj pripadnosti. Zapad ne samo da je mobilizirao sve snage za obračun s Rusijom i da je rusofobiju unio u sva područja života, nego se time još i hvali. Vidio sam nedavno vijest kako je direktor Metropolitan opere u New Yorku cinično komentirao pismo svjetski čuvene sopranistice, Ane Netrebko, kojim je ona – nakon što su joj širom svijeta otkazali sve koncerte – izrazila osudu ruske invazije na Ukrajinu. ‘Ne, to nije dovoljno. Ona se mora jasno, odlučno i za svagda distancirati od Putina’. Još malo, pa će čovjek postati sumnjiv, bude li slušao Čajkovskog, ili Rahmanjinova. Mržnja puštena iz kaveza je zvjer čiju je glad nemoguće utažiti. Ponegdje ona ima povijesne korjene, no u većini slučajeva mržnja je naprosto instrumentalizirana u funkciji ostvarivanja određene politike, a ta se politika svodi na jednostavnu formulu: uvući Rusiju u rat, nametnuti joj do sada neviđene gospodarske sankcije, time ju baciti na koljena, ali i sankcijama bitno oslabiti i destabilizirati i Evropsku uniju, dovodeći je tako u poziciju da ne može biti ništa drugo, nego sluga Amerike. I sve to, da ponovim, kako bi se stvorili preduvjeti za obračun s Kinom, koju Sjedinjene Držve potencijalno smatraju najvećom opasnošću za svoj položaj hegemona. Koliko pak Washington teži tome položaju posvjedočio je nadavno i predsjednik Biden riječima: ‘Stvara se novi svjetski poredak. A mi ćemo ga voditi!’ 

Hrvatski političari su davali u posljednje vrijeme dosta oštre izjave na račun predsjednika Putina te je Hrvatska protjerala ruske diplomate iz Hrvatske a Rusija je stavila Hrvatsku na listu svojih neprijatelja. Kako bi se mala zemlja poput Hrvatske trebala ponašati u trenutku, po svemu, globalnog sukoba?

Odgovorit ću vrlo kratko: onako, kako se ponaša Izrael. Ta je zemlja, nedvojbeno demokratska, nedvojbeno je dio Zapada, osudila je rusku invaziju na Ukrajinu, ali u sankcijama protiv Rusije ne sudjeluje, niti protjeruje ruske diplomate.

Trenutno se čini da je paradoks ovog rata u tome da ga ni jedna strana ne smije izgubiti. Što će se po vašem mišljenju događati dalje, u trenutku kada je pokrenut ogromni kotač svjetskog vojnog, političkog i medijskog  sučeljavanja koji se neće moći tako lako zaustaviti? 

Rat će trajati tako dugo, kao što rekoh, dok to bude odgovaralo Zapadu u funkciji slabljenja Rusije, a time i rusko-kineskog saveza. S obzirom da nije riječ, barem za sada još, o ratu poput Drugog svjetskog rata u kojemu je ishod mogao biti samo bezuvjetna kapitulacija neprijatelja, za očekivati je da će za pregovaračkim stolom biti postignut neki kompromis. Ukrajina će se vjerojatno odreći toga da uđe u NATO, ali će biti primljena u Evropsku uniju. Zapad će prešutno prihvatiti Krim kao dio Ruske Federacije. Što će biti s Donbasom, teško mi je predviđati. Ne vjerujem da će ga se Moskva htjeti odreći. U svakom slučaju, rat u jednom dijelu Ukrajine ide dalje, s time da neki eksperti očekuju rasplet na bojnom polju tek u ljeto ove godine. Ukrajinska pozicija, bolje reći pozicija onih koji su Ukrajinu doveli do ruba rata, a sada ratuju s Rusijom do posljednjeg Ukrajinca, mijenjat će se ovisno o tome kako će teći ratne operacije. No, što dulje rat bude trajao, to je veća mogućnost incidenta u kojem će biti upotrijebljeno taktičko nuklearno oružje. U kakvim okolnostima i na kojoj strani, ne znam…

P-portal

Bojan Munjin
Autor 22.4.2022. u 09:05