Tomislav Jakić: Nisam zavijao s vukovima

Amer Tikveša
Autor 4.12.2013. u 10:22

Tomislav Jakić: Nisam zavijao s vukovima

U izdanju nevladine organizacije Gariwo iz Sarajeva objavljena je knjiga Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“.

Knjiga je autorovo svjedočanstvo, potkrijepljeno dokumentima i fotografijama, o tri perioda Hrvatske. O Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon njega, te o Hrvatskoj nakon sticanja samostalnosti. Jakić govori iz vlastitog iskustva TV novinara, publiciste i savjetnika za vanjsku politiku bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića. Bez dlake na jeziku i iz prve ruke govori se o UDB-i, neoustaštvu, Titu, Tuđmanu, Mesiću, antisemitizmu u Hrvatskoj i mnogim drugim temama.

Promocija knjige će se održati 11. 12. 2013. u Mediacentru u Sarajevu na adresi Kolodvorska 3 s početkom u 19h. O knjizi će govoriti: Tomislav Jakić, Svetlana Broz, Gradimir Gojer, fra Marko Oršolić i Amer Tikveša.

Knjiga će biti promovirana dan poslije u Tuzli, u Međunarodnoj galeriji portreta, također u 19 h. Na tuzlanskoj promociji prisutnima će se obratiti: autor, Svetlana Broz, Vehid Šehić, Marko Oršolić i Amer Tikveša.

Svi prisutni na obje promocije dobit će primjerak knjige besplatno.

Detaljnije o knjizi možete saznati iz recenzije Amera Tikveše koju prenosimo u cijelosti:

Tomislav Jakić – protiv udbaša i ustaša

Piše: Amer Tikveša

Knjiga Nisam zavijao s vukovima Tomislava Jakića spada u diskurzivni rod koji u sebi objedinjuje književno-znanstve i publicističke vrste kakve su autobiografija, biografija, memoari i sl. Ono što smatram posebno zanimljivim je autobiografska komponenta knjige i to ona koja se odnosi na autorovo profesionalno bavljenje novinarstvom i politikom.

Tomislav Jakić radio je na Televiziji Zagreb od 1966. do 1992. a od 2001. do 2010., s prekidom od otprilike godinu dana, kao savjetnik za vanjsku politiku tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića. Ti periodi su najzastupljeniji u knjizi i dovoljno se na njih osvrnuti da bi se pokazalo da je autorova želja ispunjena, jer, kako Jakić u predgovoru kaže, knjiga je „napisana s isključivom željom da se sačuvaju ne samo uspomene (one najmanje), nego činjenice o jednome vremenu i ljudima tog vremena. Sve to zato što se upravo o tome vremenu, a ono seže od dana Drugog svjetskog rata pa do ovih današnjih, sustavno i bezobzirno laže“.

Radi se, dakle, o tri vremenske dionice novije hrvatske povijesti: Nezavisna država Hrvatska (za vrijeme Drugog svjetskog rata), Socijalistička republika Hrvatska (u sastavu SFRJ) i Republika Hrvatska kao samostalna država nakon njenog izlaska iz jugoslovenske federacije. Laže se danas, u samostalnoj Hrvatskoj, o prethodne dvije hrvatske. Eufemizam koji se koristi za tu laž je historijski revizionizam. U Hrvatskoj je snažno prisutan od njenog osamostaljenja a za vrijeme Tuđmanovog režima bio je dominantna politička pojava na polju istorije, medija, kulture i politike. Postojala je a postoji i danas tendencija koja povijesni kontinuitet savremene Hrvatske želi vezati za NDH, za fašističku tvorevinu, a period socijalističke Hrvatske predstaviti kao antihrvatski, kao neki vid zavjere protiv Hrvata, povijesni diskontinuitet koji je Hrvate mogao koštati gubitka njihovog osjećaja za nacionalni identitet i potrebe za nacionalnom državom.

Jakić kao da ovom knjigom kaže: U redu, možete vi revidirati šta god hoćete, ali ne možete goli život, moj život, koji vas demantira. I zaista, bespoštedno iznosi činjenice u vezi sa svojim životom koje sve do jedne govore protiv hrvatskih revizionističkih stremljenja.

On, naprimjer, navodi kako sve vrijeme svoje novinarske karijere u socijalizmu nije bio član Komunističke partije. Općeprihvaćeno je da su svi koji su obavljali neke javne funkcije morali biti članovi Partije, Jakić to demantuje. Bio je ugledan TV novinar koji se bavio gotovo isključivo vanjskom politikom i nije bio njen član. Naravno, kao takav nije mogao proći bez posljedica, ali te posljedice su bile minorne u odnosu na ono što će uslijediti nakon hrvatske samostalnosti. Na primjer, Jakić je jedno vrijeme bio pod pritiskom da uđe u Partiju a pritisak se sastojao od nagovaranja i od toga što godinu dana nije mogao da službeno, kao novinar, putuje van zemlje. Dolaskom samostalnosti i demokratije, kada Televizija Zagreb postaje Hrvatska televizija, Tomislav Jakić ostaje bez posla na njoj. U komunizmu je opstao kao nezavisan novinar, u demokratskoj Hrvatskoj to nije mogao. Da bi ostao na televiziji, morao je pogaziti sve postulate novinarstva, ali i postulate čovječnosti. Morao je postati PR vodeće ideologije koja je ustvari bila ekstremni nacionalizam. Morao je blagonaklono gledati na ustašizaciju javnog prostora, pristati na ratnohuškačko novinarstvo, na govor mržnje, trpjeti čak i antisemitizam. Jakić nam dokazuje na ličnim primjerima, u dosta slučajeva dokumentirano, da je diktatura u Hrvatsku došla, paradoksalno, tek sa njenim krajem. Novu Hrvatsku stvarali su politički mračnjaci, nacionalisti od kojih veliki broj otpada na ustašku emigraciju, zajedno s komunistima koji su konvertirali u nacionaliste od kojih je veliki broj udbaša, pripadnika jugoslovenske komunističke tajne službe. Dakle, iako je otvoreni antikomunizam postao više nego poželjan u javnom prostoru Hrvatske nakon njenog osamostaljenja, komunistički kadrovi nisu smetali, naravno pod uslovom da konvertiraju u nacionaliste. Ako je neko bio propagandist jednog sistema, može biti i drugog. Smetali su najviše nezavisni.

Ova knjiga sve to prikazuje iz prve ruke, te stoga dobro  ilustrira tezu Borisa Budena da je „samostalna hrvatska država ustaško-udbaška tvorevina uspostavljena u suprotnosti s najvitalnijim interesima hrvatskoga naroda“.

Rigidni komunisti konvertirani u nacionaliste zajedno s rehabilitiranim ustašama bili su njeni najjači proponenti. Cijela priča o samostalnoj Hrvatskoj bila je u službi njihovih uskih, ličnih interesa, gdje je narod Hrvatske odigrao igru pijuna u krvavoj i pljačkaškoj igri i dugoročno obolio od kolektivnog štokholmskog sindroma emotivno se vežući za svoje tirane.

Svijetla tačke hrvatske politike kojoj je autor svjedočio iz prve ruke jest predsjednik RH od 2000. do 2010. Stjepan Mesić. Kao što sam već naveo, Tomislav Jakić je bio njegov savjetnik za vanjsku politiku. U to vrijeme, velikim dijelom zahvaljujući Mesiću, na političku i uopće javnu scenu Hrvatske otvoreno  se vraća antifašizam, ali i objektivno vrednovanje socijalističkog vremena i njegovih najznačajnijih reprezentanata, posebno Josipa Broza Tita. Mesić je tome uveliko zaslužan jer je kao prvi čovjek Hrvatske svojim javnim istupima okuražio mnoge da istupe na strani antifašizma i u odbranu onih pozitivnih vrijednosti koje su u Hrvatsku došle sa socijalizmom.

Na vanjskopolitičkoj sceni Hrvatska počinje da dobija identitet. Ona prestaje biti mala država iz zapećka svijeta koja podilazi moćnicima i postaje zemlja koja ima svoj stav koji ne mora biti u skladu sa stavom bilo koje velike sile, uključujući i Ameriku. Taj prikaz uzlazne putanje Hrvatske  značajan je jer nam pokazuje koliko je mukotrpno napraviti i najmanji korak naprijed u situaciji kada je državni kredibilitet na međunarodnoj sceni gotovo uništen i kada oko sebe imate fašiziranu stvarnost te uskrsle aveti najmračnijih dijelova hrvatske povijesti. Naravno, tu se opet moramo dotaći Tuđmana, jer dno s kojeg Mesić kreće Hrvatska je dotakla s Tuđmanom na čelu.

Ne treba, međutim, gajiti iluzije da će ova knjiga promijeniti mišljenje revizionista povijesti. Revizionisti u velikom broju slučajeva i sami znaju istinu koja je na Jakićevoj strani, ali im ne odgovara. Oni, ustvari, kako i sam Jakić kaže, o tom vremenu lažu. Laž je njihov posao i u laži je utemeljena njihova egzistencija. Značaj knjige treba tražiti u tome što ona Jakićevim istomišljenicima, u koje i sebe ubrajam, daje ogroman broj argumenata za teze koje imaju o tri povijesna perioda koja Jakić razmatra u svojoj knjizi. Još veći značaj knjige proizlazi iz činjenice da će ona omogućiti uvid u istinu onima koji tek počinju da studioznije pristupaju problemima kojima se Jakić bavi, a tu prije svega vidim studente istorije, žurnalistike i politologije. Knjiga je, međutim, tako pisana da iz nje može bez problema saznavati i s lakoćom je čitati bilo ko. Namijenjena je vrlo širokom krugu čitalaca te njen mogući uticaj prevazilazi bilo kakvu selekciju njenih recipijenata.

Knjiga je značajna gledano i iz ugla afirmacije građanske hrabrosti jer nije slučajno što je izdavač NVO Gariwo koji se afirmacijom građanske hrabrosti bavi od 2001. Radi se o tome da je Jakić građanski odgovorna i hrabra osoba te njegov primjer može poslužiti svima onima koji traže odgovor na pitanje kako izbjeći logiku čopora. Sistem ga je otpisao, a on je ipak uspio da djeluje kroz takav sistem u skladu s općeljudskim vrijednostima, i to sa njegovog vrha, u saradnji sa predsjednikom Republike.

Amer Tikveša
Autor 4.12.2013. u 10:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija