Tomislav Jakić: Početak kraja EU?

Tomislav Jakić
Autor 30.5.2014. u 07:17

Tomislav Jakić: Početak kraja EU?

Bili su izbori za EU parlament. Pokazali su da se Evropa od svojih nacionalizama ne može odlijepiti, i otvorili pitanje puno zebnje (i za nas u Hrvatskoj): a kako će biti sutra?

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

         I bili su tako izbori za Evropski parlament. Bili i prošli. Ostalo je pitanje: svjedočimo li početku kraja Evropske unije, kakvu smo poznavali, ili – još bolje – kakvu smo priželjkivali? Osnova za takvo pitanje ima itekako. Prvo: izbori koji su trebali biti evropski (i, formalno gledano, to i jesu), pretvorili su se praktično u svim zemljama EU u – nacionalne, da ne kažemo: regionalne. Drugo: očito je nepostojanje svijesti o pripadnosti Evropi, kada na razini Staroga kontinenta, odnosno njegovog “ujedinjenog” dijela na glasačka mjesta ne izađe ni 50% birača. Treće: jednako je tako očito da u toliko često spominjanoj zajedničkoj evropskoj kući svatko vuče na svoju stranu, nacionalnu, odnosno nacionalističku. Da nije tako ne bi čelnica francuske Nacionalne fronte postala, barem na ovim izborima, vođa najjače političke stranke u zemlji s programom koji je sve prije nego evropski, točnije: zahvaljujući njemu. Četvrto: ono što smo smatrali nedodirljivim evropskim vrijednostima, očito je bila tek lijepa iluzija, jer prošle je nedjelje u Njemačkoj u novi sastav Evropskog parlamenta izabran predstavnik neonacističke stranke NDP, čovjek osuđen zbog raspirivanja rasne mržnje. U zbroju, htjeli ili ne htjeli, dolazimo do pitanja: jesmo li svjedoci početka kraja Evropske unije, barem one i onakve kakvu smo željeli?

         Odgovor jest i može biti samo potvrdan. Da, tzv. Pučani (ako bismo ih preveli s “konzervativci”, veliko je pitanje ima li u toj grupaciji mjesta za hrvatski HDZ; a ima) i dalje su najjača grupacija u Evropskom parlamentu, ali izgubili su dosta mjesta. Da, Socijaldemokrati nisu bitno oslabili, ali ni oni, ni Pučani ne mogu sami davati ton parlamentu u Strasbourgu. I, da, a to je ono najvažnije (i najpogubnije sa stanovišta milenijskog projekta ujedinjavanja Evrope), u Evropskom parlamentu gotovo su nezamislivo ojačale one političke snage koje ne samo da su skeptične prema modelu ujedinjene Evrope, nego mu se – često svaka iz svojih razloga koji se ipak svi mogu svesti na goli nacionalizam – oštro protive. I nisu ni francuska Nacionalna fronta, ni njemački neonacista (a u samoj Njemačkoj traje rasprava o potrebi zabrane njegove stranke) jedino što zabrinjava. Ne vrijedi se, naime, tješiti time da je neskriveno neofašistički mađarski Jobik dobio mali postotak glasova, kada se zna da je stranka premijera Orbana ostvarila nezapamćen uspjeh, a Orban je samo “umiveno lice” Jobika, odnosno da budemo koliko precizni, toliko i korektni: Jobik postoji samo zahvaljujući Orbanu i – sljepilu Evropske unije prema jačanju desnoga ekstremizma u njezinim novim članicama.

         Rekosmo već, u prosjeku u EU nije na birališta izašlo ni pola upisanih birača. No, dodatno zabrinjava činjenica što je  u novim članicama Unije, tzv. tranzicijskim zemljama, izrazito nizak postotak izlaznosti. A upravo te su se zemlje sve redom (ne treba ići dalje od Hrvatske) polomile, dokazujući kako se ulaskom u EU “vraćaju kući”. E pa sada, kada su se skrasile u toj odvajkada svojoj kući, umjesto da se ponašaju kao Evropljani, vratile su se svojim nacionalnim pitanjima i problemima i najradije bi se (ponovo) zatvorile u svoje nacionalne torove, zaboravljajući očito kako su pokretači projekta ujedinjene Evrope imali na umu kontinent otvorenih granica, kontinent ravnopravnosti, stabilnosti i mira, obilježen bogatstvom različitosti. Otvoreno manifestiraju svoje razočaranje ujedinjenom Evropom, što govori da o njoj – takvoj kakva ona zaista jest – pojma nisu imale kada su tako gorljivo težile statusu punopravnih članica. Ako bismo htjeli potegnuti onu toliko puta (zlo)upotrijebljenu Radićevu izreku o “guskama u magli”, rekli bismo kako su tranzicijske zemlje pristale, baš kao guske u magli, da ih se najprije ugura u Atlantski pakt (kao dio šireg plana okruživanja i “obuzdavanja” Rusije), da bi potom kao nagradni bonbon (svim pregovorima usprkos, to je ipak tako) dobile i članstvo u Evropskoj uniji. I to u Uniji koju su, na žalost, već njezine stare članice uspjele razvodniti, odbijajući – uz ostalo – da ona ima ustav, zastavu i himnu. Plava zastava sa krugom žutih zvijezda i Beethovenova Oda radosti ušle su u našu svijest nekom vrstom “običajnog prava”, ali nigdje nisu kodificirane kao simboli Unije. Zahvaljujući tim istim starim članicama odustalo se, čak i na teorijskoj razini, od ideje Sjedinjenih država Evrope. Da bi se zadovoljili nacionalizmi, ostalo se na formuli saveza suverenih država, a kada se taj savez pokušalo pretvoriti u jedinstveno tržište s jedinstvenom valutom, uz nastojanje da se (ipak) formuliraju i zajedinička vanjska i sigurnosna politika, stvoreno je ono što se obično naziva drvenim željezom. Stvorena je konstrukcija koja ne funkcionira, dok se sjedište EU u Bruxellesu pretvorilo u odlagalište nacionalnih kadrova koji iz ovih ili onih razloga nisu ili potrebni, ili željeni na nacionalnoj sceni.

         I kakvo je današnje stanje? Imamo veliku skupinu zemalja s (još uvijek) vrlo raznorodnim interesima, pri čemu je svaka spremna te interese staviti iznad evropskih. Imamo golemu bruxellesku administraciju koja nekim svojim koliko suvišnim, toliko i glupim potezima zaista može iritirati zemlje-članice. Ali, imamo i velikog saveznika s onu stranu Atlantika kojemu je ujedinjena Evropa potrebna samo onda kada želi dobiti uvjerljivu podršku na međunarodnoj sceni (primjer: sankcije Rusiji zbog zbivanja u Ukrajini), ali mu nikako nije potrebna kao samostalni faktor na svjetskoj sceni, faktor sa svojim stanovištima i svojom politikom. Rusija je ozbiljno koketirala s idejom o približavanju Evropskoj uniji (s mnogo razloga, jer evropska ni povijest, ni znanost, ni kultura nisu zamislive bez Rusije), ali se nakon ukrajinske epizode vidno ohladila, videći u EU tek prirepak američke globalne politike i tražeći (pa i nalazeći), mada to nekima može izgledati i neprirodno, partnere na Istoku.

         I na kraju, umjesto bilo kakvog dodatnog argumenta koji bi opravdavao pitanje: svjedočimo li početku kraja EU,  citat iz teksta što ga je bivši francuski predsjednik Sarkozy uoči EU izbora objavio u njemačkome dnevniku “Die Welt”: “Neskriveno plediram za stvaranje stabilne njemačko-francuske gospodarske zone u srcu Eurozone . . . što će nam omogućiti da preuzmemo vodstvo u krugu 18 zemalja naše valutne unije . . . Otkako je uvedena ta zajednička valuta u 18 od 28 članica Unije, razbijen je mit o jednoj Evropi. . . , a moramo se odreći i mita o jednakim pravima i jednakoj odgovornosti svih država članica . . . Ne postoji alternativa drastičnom smanjivanju zajedničkih kompetencija . . . Odgovornosti Evrope treba svesti na manje od deset prioritetnih područja: industrija, poljoprivreda, konkurencija,trgovinski pregovori, energija, znanstvena istraživanja . . .”

         Bili su izbori za EU parlament. Pokazali su da se Evropa od svojih nacionalizama ne može odlijepiti, i otvorili pitanje puno zebnje (i za nas u Hrvatskoj): a kako će biti sutra?

 

 

 

Tomislav Jakić
Autor 30.5.2014. u 07:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija