Tomislav Jakić: POKER S PUTINOM

Tomislav Jakić
Autor/ica 2.12.2014. u 15:09

Izdvajamo

  • Imao je Zapad, tako se mislilo, inicijativu, pritiskao je Putina, uspješno je kočio realiziranje Južnog toka i – a što drugo – sada se čekalo da se vidi Putina na koljenima. A Rus ih je opet nadigrao. Jednim je potezom preuzeo inicijativu u svoje ruke, pokazao je špil karata s kojim nitko nije računao i bezizražajnog lica, kako i priliči dobrom igraču pokera, zatekao je one s druge strane stola potpuno nespremnima.

Povezani članci

Tomislav Jakić: POKER S PUTINOM

Foto: almanar.com.lb

Putin ne blefira. Nikada. Bilo je dovoljno prilika da se to shvati, a ipak tzv. demokratski svijet (čitaj: SAD) i dalje se ponaša kao da će, eto baš sutra, napokon slomiti toga diktatora koji želi “obnoviti Sovjetski Savez”, a od kojega “nas na Balkanu”, kako nas želi poučiti jedan od ovdašnjih znalaca, brani – a tko bi drugi – Angela Merkel. Pri tome nitko neće spomenuti da Angela Merkel može ući u klinč s Putinom samo preko leđa jugoistočne i srednje Evrope.                  

Piše: Tomislav Jakić

Ode ruski predsjednik Vladimir Putin u Tursku. Ne slaže se on s Turcima ni oko Sirije (Erdogan bi radije vidio Assada svrgnutog jučer, nego sutra), ni oko Krima (gdje Erdogan sumnja hoće li tamošnji Tatari imati sva prava), ali ipak potpiše odmah ugovor kojim Rusija povećava isporuke plina Turskoj i to po povoljnijoj cijeni. Dobro, ako je to iznenađenje, a neki “upućeni”, a zapravo sveopće neznalice, tako će ga shvatiti, Putin se pobrinuo i za jedno veće, pravo iznenađenje, “bombu” zapravo.

erdoganputin

Putin i Erdogan; MIKHAIL KLIMENTYEV / RIA NOVOSTI / KREMLIN POOL

Na zajedničkoj press konferenciji s Erdoganom mirno je, hladno, kako on već nastupa, objavio da Rusija odustaje od projekta plinovoda Južni tok, jer – dodao je – Evropska komisija očito ne želi realiziranje toga projekta i njezino je ponašanje u cijeloj toj stvari do sada bilo kontraproduktivno. Putin se izrazio vrlo diplomatski. Da je govorio posve otvoreno, a njemu to inače nije strano, rekao bi da je Evropska komisija pravila pritisak na zemlje članice Unije (napr. Hrvatsku), ali i na one što aspiriraju na članstvo (napr. Srbiju) kako ni pod koju cijenu ne bi potpisale sporazume o ulasku u projekt Južni tok. Jer, upravo je tako i bilo. Pritisku su se, međutim, oduprli notorni Viktor Orban iz Mađarske, ali i Austrija, stara članica EU koja ipak ne zaboravlja vlastite interese kada oni dođu u očitu koliziju s onime što se predstavlja kao evropski interes, a zapravo je interes SAD u konfrontaciji s Ruskom federacijom.

Putin je, dakle, hladno pustio “bombu”, Gazpromov Miller u roku od nepuna dva sata potvrdio ga je izjavom kako je time sve rečeno, odnosno kako je “projekt zatvoren”, a Zapad je ostao u čudu. Očito se računalo sa svime, samo ne s takvom odlukom. Imao je Zapad, tako se mislilo, inicijativu, pritiskao je Putina, uspješno je kočio realiziranje Južnog toka i – a što drugo – sada se čekalo da se vidi Putina na koljenima. A Rus ih je opet nadigrao. Jednim je potezom preuzeo inicijativu u svoje ruke, pokazao je špil karata s kojim nitko nije računao i bezizražajnog lica, kako i priliči dobrom igraču pokera, zatekao je one s druge strane stola potpuno nespremnima. Pa su u ponedjeljak sve ključne televizije, famozni “slobodni mediji” demokratskog svijeta o Putinovoj odluci naprosto šutjele. Po formuli “zaustavite Reuters” koja je u vrijeme Jugoslavije postala mjerilo za glupost političara, zavedenih moći što proizlazi iz njihovih funkcija, i sada je netko očito rekao: “Zaustavite Putina, ili barem njegove riječi”, pa oni koji prate informativne programe njemačke javne televizije, Euronews, BBC, ili France 24 o prekidu projekta Južni tok nisu onoga dana kada je odluka o tome donijeta, mogli saznati ama baš ništa (dok je HTV do koje “direktiva” očito na vrijeme nije doprla, vijest ipak objavila). Najdalje su u toj izgubljenosti otišli Francuzi (France 24) i Euronews. Objavili su prilično opširne izvještaje o Putinovom boravku u Ankari, izvijestili o točkama o kojima se Putin i Erdogan ne slažu (Sirija, Krim), dometnuli čak kako je potpisan bilateralni sporazum o povećanju isporuka ruskoga plina po povoljnijoj cijeni Turskoj, ali o Južnom toku – ni riječi. Vjerojatno ne griješimo, kada zaključujemo da se čekalo na smjernice iz analitičkih centara koji usmjeravaju zapadne medije, osobito u pogledu rasplamsalog političko-propagandnog rata s Rusijom (novoga hladnog rata). Oni su to centri kojima zahvaljujemo (mi na “Zapadu”) što jedva da vidimo nešto od razaranja koja ukrajinska vojska uzrokuje na istoku zemlje, što “saznajemo” kako je sigurno da su zlosretni malezijski avion nad Ukrajinom srušili pobunjenici, a prije službenog izvještaja nizozemske komisije (i usprkos tome što će njemačka tajna služba naknadno relativizirati zaključke na koje se pozivao tjednik Spiegel), što “znamo” zašto treba srušiti Assada u Siriji, ali ne znamo kako se u Siriji živjelo prije početka pobune, pa ni to da nitko nije dirao kršćane kojima sada pobješnjeli pripadnici Islamske države, izravnog proizvoda Zapada i njegovih arapskih saveznika, nemilice skidaju glave (kao i ostalim “nevjernicima). Dakle, kabinetski mudraci koji putem “slobodnih” medija formiraju našu svijest, ostali su bez teksta.

Russian President Putin holds hand of German Chancellor Merkel during tour of Hanover Messe in Hanover

Putin i Angela Merkel; Pictures.Dot.News

A stvar je krajnje jednostavna, barem za svakoga koji nije u startu opterećen predrasudama i pogrešnim predodžbama. Ono osnovno: Putin ne blefira. Nikada. Bilo je dovoljno prilika da se to shvati, a ipak tzv. demokratski svijet (čitaj: SAD) i dalje se ponaša kao da će, eto baš sutra, napokon slomiti toga diktatora koji želi “obnoviti Sovjetski Savez”, a od kojega “nas na Balkanu”, kako nas želi poučiti jedan od ovdašnjih znalaca, brani – a tko bi drugi – Angela Merkel. Pri tome nitko neće spomenuti da Angela Merkel može ući u klinč s Putinom samo preko leđa jugoistočne i srednje Evrope. Jer, tu su zemlje koje su bile vitalno zainteresirane za Južni tok, a koje će se sada (nakon što se stiša očekivana euforija oko toga kako smo bili pametni što se nismo dali uvući u Južni tok) suočiti s pitanjem: a odakle nabavljati plin? Hoće li im ga slati Amerika? Teško. Hoće li im ga slati arapske zemlje u obliku ukapljenoga plina? Možda, ali gdje su terminali (Italija ima jedan, Hrvatska se već godinama ne može dogovoriti sama sa sobom, a otvorenoga uha prema Zapadu, hoće li takav terminal graditi)? Po kojoj cijeni će Arapi isporučivati ukapljeni plin i koliko su oni pouzdan partner u takvim odnosima? Pitanje do pitanja. Na sva ta pitanja Putin neće morati odgovarati, ali oni koji su ostali bez Južnog toka – hoće; u krajnjoj liniji svojim građanima, kada se ovi počnu smrzavati zimi u svojim stanovima (Ukrajinci koji i dalje ne plaćaju ruski plin i troše svoje zalihe, a znamo već da im nije strano ni uzeti plin za Evropu koji je samo u tranzitu) mogli bi im o tome pričati vrlo poučne priče.

Naravno, teoretski je moguć i drugačiji ishod. Da, naime, Putin promijeni svoju odluku. Nema dvojbe, Gazpromov Miller i sada bi odmah na odgovarajući način reagirao. Tome bi, međutim, morala prethoditi korjenita promjena stava Zapada, poglavito SAD, prema Rusiji, a to je jedva moguće – s političarima kakve Zapad danas ima. Ti političari i dalje igraju na kartu pritisaka, sankcija, obuzdavanja Rusije, ne videći da kao partnera u tome globalnome pokeru u kojemu je glavni ulog nova preraspodjela svijeta imaju igrača koji ne blefira i koji je svoju poziciju osigurao. Putin, naime, nakon nedavno potpisanog sporazuma o isporuci plina s Kinom i ovog najnovijeg s Turskom, ne mora brinuti kome će prodavati svoj plin. A Evropa će novog opskrbljivača tek morati početi tražiti (s izuzetkom, ponavljamo, Njemačke koja se osigurala, i to baš plinom iz Rusije). Koliko će to trajati i hoće li nedorasli pokeraši u srazu s onim koji zna sva pravila, takvu igru izdržati, ostaje da se vidi. I to bez obzira na sva tumačenja što će nam, mada sa zadrškom, biti ponuđena, ne bismo li povjerovali kako je “prava sreća” što je Južni tok otišao u povijest.

Tomislav Jakić
Autor/ica 2.12.2014. u 15:09