Tomislav Jakić: QUO VADIS, HRVATSKA?

tačno.net
Autor 13.2.2015. u 12:24

Tomislav Jakić: QUO VADIS, HRVATSKA?

Doista: kamo ide Hrvatska, quo vadis Croatia? Odgovor je kratak i jednostavan: u neslavnu, nedemokratsku i opasnostima bremenitu prošlost. Preseljenje Ureda predsjednika(ce) s Pantovčaka u Visoku ulicu, kozmetika kojom se skriva i uljepšava pravo, a ružno lice, na tome ništa neće, niti može promijeniti.

Piše: Tomislav Jakić

Pitanje: kamo ide(š) Hrvatska, gledano u retrospektivi, počelo se postavljati od prvoga dana mandata Ive Josipovića. On, taj sveučilišni profesor, pravnik, skladatelj, socijaldemokrat, “fini gospodin”, od samoga je početka svojega (jednoga i jedinoga) predsjedničkog mandata bio u neproglašenom, tihom ratu sa svojim prethodnikom, Stjepanom Mesićem. U jednome je trenutku taj rat eskalirao i javnim sporom oko toga treba li bivšem šefu države ured kojega plaća ta ista država, no to za ovo razmatranje uopće nije bitno. Ono što, međutim, jest bitno to je da je Ivo Josipović uporno i dosljedno potirao najznačajnije rezultate oba Mesićeva predsjednička mandata. To se pokazuje pogubnim za Hrvatsku (što je itekako bitno), a pokazalo se pogubnim i za njega samoga, jer je takva politika, ako to uopće zaslužuje da se nazove politikom, kumovala i njegovom izbornom porazu (što nije bitno ni za koga, osim za samoga Josipovića).

Mesićev je nasljednik, naime, bitno izmijenio način rada svojega Ureda, primjetno je manje komunicirao sa svojim savjetnicima (kojih je, mada on tvrdi suprotno, imao više nego Mesić), a mnogo je vremena trošio na elektronsko dopisivanje sa znanim i neznanim građanima (koliko moderno, toliko i suvišno za nekoga tko treba brinuti – uz ostalo – i o usklađenom djelovanju svih institucija države). Uostalom, činjenica da je bio “on line i danju i noću”, kako se “prodavao” biračima tražeći povjerenje za još jedan mandat, nimalo mu nije pomogla. Odnose u regiji (izraz tako mrzak njegovoj nasljednici, koja voli naglašavati da je “ovo Hrvatska, a nije regija”, što je – valjda – i svakome pučkoškolcu jasno) pokvario je, igrajući u kontekstu izuzetno važnih i osjetljivih hrvatsko-srpskih odnosa isključivo na kartu predsjednika Borisa Tadića, pa je nakon Tadićevog izbornog poraza, prilično dugo ostao (ne on, nego Hrvatska) bez partnera za razgovor u Srbiji, a nova ga ekipa (kakva jest, da jest) sigurno nije prihvatila kao osobu kojoj bi poklonila povjerenje. U Bosni i Hercegovini potpuno je nepotrebno, politički nemudro i štetno koketirao s liderom Republike Srpske, Miloradom Dodikom, što mu nedvojbeno nije pribavilo simpatije u Sarajevu, glavnom gradu susjedne zemlje i sjedištu organa centralne vlasti.

Najvažnije od svega, na domaćoj sceni ne samo da je izbacio iz upotrebe izraz “korektivni faktor” kojim je Mesić objašnjavao i svoju ulogu, ali i potrebu i opravdanje svojega uplitanja u područja u kojima predsjednik Republike Hrvatske nema nikakve izvorne ustavne ovlasti, nego se i prestao ponašati kao korektivni faktor. Teško bi bilo nabrojiti makar pet slučajeva kada se dosadašnji Predsjednik pojavio u ulozi onoga koji bi upirao prstom u neki problem, ili nudio svoje viđenje njegovog rješenja. Josipović je nastojao pod svaku cijenu ostati “fini gospodin”, ne miješati se ni u ono u što se trebao miješati (manjinska prava, upotreba ćirilice), a pogotovo u nešto što bi moglo navesti političke oponente da javno zapitaju: a što se on tu plete? Pa je tako šef države kao svojevrsni arbitar na unutarnje-političkoj sceni tiho nestao, pao u zaborav.

Na planu vanjske politike imao je određeni broj (ne baš impresivan) odlazaka u inozemstvo, manje, a pri kraju mandata upadljivo malo posjeta iz inozemstva i uglavnom se mudro čuvao toga da u ime Republike Hrvatske (koju po Ustavu “zastupa u zemlji i inozemstvu”) izrekne bilo koju određeniju ocjenu nekog događaja na svjetskoj sceni. Hrvatska je jedva primjetno, ali ne manje postojano, plovila prema začahurenosti u sebe i svoje probleme, odričući se mogućnosti da makar i kao mala zemlja, makar i kao članica i Evropske unije i Atlantskoga pakta javno i jasno iskaže što misli o ovom ili onom aktualnom pitanju međunarodnih odnosa. “Što se to nas tiče, mi smo mali, ništa mi tu ionako ne možemo napraviti”, kao da je takvim svojim ponašanjem sugerirao šef države.

Antifašizmu bi se vraćao onda kada je baš trebalo, ali nije odolio povratku na promašeni Račanov recept dodvoravanja desničarima, ne shvaćajući da je za njih bio i ostao “komunjara”, mada to zaista nikada nije bio. Kruna toga dodvoravanja bio je posjet famoznome šatoru u Savskoj cesti, gdje se nije usudio nastupiti kao predsjednik i vrhovni zapovjednik (u pitanju su veterani!) i stvari postaviti na svoje mjesto. Nije se usudio reći onima koji tamo, uz asistenciju HDZ-a, Crkve i dobroga dijela medija, demonstriraju težeći smjeni vlasti, da je njihova namjera jasna i providna, da oni – objektivno – rade protiv države u koju se tako glasno i često zaklinju; da oni, zapravo, teže tome da, pozivajući se na svoje ratne zasluge, uzmu državu u svoje ruke – potpuno nedemokratski, razumije se samo po sebi. Umjesto toga, pokušao je s njima razgovarati, da bi doživio prezriv odnos i dobio odbijenicu.

Mada agnostik, nije propuštao praktično ni jedan vjerski blagdan, a da se ne pojavi na službi Božjoj. Ni to mu nije donijelo blagonaklonost Crkve, mada se požurio reći kako u karakteristikama što ih je za šefa države uoči predsjedničkih izbora iznio kardinal Bozanić, prepoznaje – a koga bi drugoga – sebe. Za vjernike nije time postao vjerodostojan. Oni iskreni, a to je manjina, vjerojatno i ne mare kakva su vjerska uvjerenja državnoga čelnika (Hrvatska bi ipak trebala biti sekularna država), a oni “po potrebi”, a to je većina, odbili su da sebi sličnim priznaju nekoga tko se ipak drznuo reći kako makar sumnja. Što i ne začuđuje, jer konvertiti od kojih su samo rijetki iskreni, iz dubine duše mrze svakoga tko je imalo drugačiji.

Općenito govoreći, a to su konstatirali (ali uglavnom tek nakon što je izgubio izbore) i mnogi analitičari, Josipović je bio previše koncentriran na postotke popularnosti u anketama javnog mnijenja, a premalo na djelovanje; mada ima onih koji su mu u tim godinama bili bliski i koji tvrde kako je neumorno radio. U kampanju je ušao neobično rano za čovjeka sigurnoga u svoju pobjedu. A da je bio siguran kako će pobijediti kandidatkinju HDZ-a, to je nedvojbeno. Mislio je da će je moći potisnuti “finim” ironiziranjem, otmjenim pokazivanjem intelektualne superiornosti i jedva prikrivenim podcjenjivanjem. A zaboravio je da izbore može dobiti samo čovjek koji ima stav, koji ne pravi kompromise na štetu načela i uvjerenja, koji ne reterira tamo, gdje je potrebno pokazati čvrstoću i odlučnost i koji se – iznad svega – ne boji iskazati svoju poziciju i argumentirano je zastupati, čak ako to na trenutke znači i manji gubitak popularnosti.

I zašto je to sve trebalo reći pri razmatranju pitanja: kamo ide Hrvatska? Pogotovo, kada nam nova predsjednica poručuje: ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti.

Trebalo je zato, što Hrvatska tetura i glavinja već pet godina, gubeći poziciju koju je izgradila između 2000. i 2010. kako u regiji, tako i na međunarodnoj sceni (status nestalne članice Vijeća sigurnosti dobiven je prvenstveno zahvaljujući angažmanu predsjednika Mesića i njegovog posebnog savjetnika Lončara, a Ministarsto vanjskih i evropskih poslova kojim je svojedobno rukovodila Kolinda Grabar Kitarović imalo je u tome tek perifernu ulogu).

Trebalo je reći, jer je to pitanje bilo aktualno već od veljače 2010., da bi postalo oštro definirano nakon izbora za šefa države potkraj godine 2014.

I trebalo je reći iz još jednoga razloga: pri traženju odgovora na pitanje kamo ide Hrvatska, nezaobilazno treba poći od pitanja zašto je Ivo Josipović izgubio izbore. I valja jasno i decidirano reći kako Ivu Josipovića nije pobijedila Kolinda Grabar Kitarović, nego ga je pobijedio – Ivo Josipović.

Dosadašnji predsjednik utro je put svojoj nasljednici i on jest i bit će suodgovoran za sve što ona učini, a već prve njezine izjave navode na zaključak da će vući Hrvatsku ne samo u smjeru politike stranke koja ju je kandidirala (mada formalno neće biti njezinom članicom), nego i strogo na trasi politike Sjedinjenih Država i Atlantskoga pakta. Drugim riječima, svatko tko je makar još malo živio u iluziji da Hrvatska govori svojim glasom i da nije izgubila sposobnost voditi (i) svoju politiku, neka te iluzije zaboravi. Pod predsjednicom KGK i pod (sve vjerojatnijim) premijerom Tomislavom Karamarkom Hrvatska će nedvojbeno skrenuti i u desno i u vazalske vode “velikoga brata”.

Ono što možemo očekivati, to je zakon o lustraciji, definitivni obračun (ili barem pokušaj takvog obračuna) s antifašizmom u Hrvatskoj, ali i s antifašizmom kao jednim od temelja današnje Hrvatske. Možemo, pa čak i moramo očekivati kulminacionu točku povijesnog revizionizma koji će se pretočiti (to je već i najavljeno) u obrazovne programe, novi val ne samo tolerirane, nego i od države sankcionirane netolerancije, gotovo mazohističko uživanje u statusu vječne žrtve, ali i stoljetnog pobjednika nad svima kojima smeta, ili je ikada smetalo “sve hrvatsko” (ma što to značilo). Nikakve nade ne daje najava nove predsjednice kako je “dosta podjela” i kako više “neće biti naših i vaših”, kada je ona sama netom što je to izgovorila otišla na noge šatorašima u Savskoj cesti, jasno pokazujući tko su “njezini”.

Podjele će, dakle, jačati, mada će biti sve riskantnije javno iskazivati stav drugačiji od onoga što će ga imati vlast. Ilustrirajmo to još jednom izjavom nove predsjednice. U izbornoj noći, vidljivo euforična, pozvala je “i glasače gospodina Ive Josipovića da nam se pridruže u projektu bolje Hrvatske”. Nije, dakle, rekla: ostavimo podjele iza sebe, gradimo zajedno bolju Hrvatsku. Ne, rekla je: pridružite se nama u (našem) projektu bolje Hrvatske. Ili, prevedeno na svakodnevni jezik: dobrodošli ste, ako priđete nama i prihvatite našu platformu. To jest i to će biti politika i politička stvarnost “nove Hrvatske”. I zaista: neće biti “naših” i “vaših”. Bit ćemo samo “mi”, a svakome tko će se usuditi iskočiti iz toga “demokratskog jednoumlja” ne piše se dobro.

Kamo, dakle, ide Hrvatska? Pa, eto, u trećem desetljeću svojega samostalnoga postojanja, u mandatu prve žene-predsjednice i četvrtoga slobodno izabranoga šefa države, pod krinkom demokracije i pravne države (koju se pokušalo uspostaviti, ali je razgranata hobotnica korupcije i organiziranog kriminala to uspješno spriječila) Hrvatska će, ako sve ne vara, grabiti velikim koracima prema ništavilu u kojem će izgubiti svoj subjektivitet.

Na polju vanjske politike grabit će, sve govori tome u prilog, i dalje prema statusu pouzdane saveznice (što je čak i odviše pretenciozan izraz) velikih i poslušne izvršiteljice njihovih naloga, pa i onda kada su oni u evidentnoj koliziji s njezinim nacionalnim interesima (napr. isporučivanje oružja pobunjenicima u Siriji, povlačenje – od danas na sutra – hrvatskih “plavih kaciga” s Golana, opremanje, mada ne oružjem, vladinih snaga u Ukrajini, a pod “firmom” humanitarne pomoći).

Grabit će velikim koracima prema natrag, pa u godini u kojoj će svijet etablirane demokracije, ali i onaj kojega ta demokracija sotonizira preko svake mjere (primjer: Ukrajina), proslaviti 70. godišnjicu pobjede u Drugom svjetskom ratu, nije nemoguće da će hrvatska metropola doživjeti mimohod preživjelih domobrana i ustaša (u nekim tranzicijskim zemljama, tzv. novim demokracijama, takve se stvari već događaju). Antifašistički će partizani, poput biste njihovog vrhovnog komandanta maršala Tita koja će – sva je prilika – izletjeti iz Ureda Predsjednice, biti izbačeni i iz hrvatske povijesti.

Na polju obrane radit ćemo ono i onoliko koliko nam dozvoli NATO (i kupiti, budu li nam ponovo “ponuđeni”, i stare američke borbene avione), a na planu sigurnosti usko ćemo surađivati sa – zna se – čijim obavještajnim službama. Makar i sada već, kao i ostatak svijeta, bili pod njihovim nadzorom.

Doista: kamo ide Hrvatska, quo vadis Croatia? Odgovor je kratak i jednostavan: u neslavnu, nedemokratsku i opasnostima bremenitu prošlost. Preseljenje Ureda predsjednika(ce) s Pantovčaka u Visoku ulicu, kozmetika kojom se skriva i uljepšava pravo, a ružno lice, na tome ništa neće, niti može promijeniti.

 Glas narodne diplomacije

 

 

 

 

 

 

 

tačno.net
Autor 13.2.2015. u 12:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija