Tomislav Jakić: SRETNA(?) NAM NOVA GODINA

Tomislav Jakić
Autor 10.1.2015. u 12:18

Tomislav Jakić: SRETNA(?) NAM NOVA GODINA

Stanje duha u svijetu opasno se približilo onome iz vremena hladnoga rata i najžešće konfrontacije Sjedinjenih Država i SSSR-a, odnosno Zapada i Istoka, a u Hrvatskoj pak onome s početka devedesetih godina kada se nacionalno jedinstvo nametalo slikom neprijatelja i potrebom nesmiljene borbe protiv njih – stvarnih (nedvojbeno tada postojećih) i izmišljenih (i tada, i sada). Odnosno, vratili smo se matrici prema kojoj je neprijatelj svatko za koga vladajući, odnosno oni koji ne zaboravljaju iz dana u dan podsjećati kako su oni stvorili Hrvatsku i kako je njihov rat jedini, pazite: jedini temelj Hrvatske, kažu da ne voli ovu državu.

Piše Tomislav Jakić, Novossti

I bila je Nova godina. I razmijenili smo dobre želje, uzajamno si obećavajući (?) kako će biti bolje, ili tješeći se da barem neće biti lošije. I živimo u svijetu koji gotovo da s nepogrešivom izvjesnošću obećava kako nam bolje biti neće, ni u globalnim, ni u evropskim, ni u regionalnim, a ni u nacionalnim okvirima. U tome smo svijetu ušli u Novu godinu s bremenom što jamči da ćemo krize, probleme i neriješena pitanja vući sa sobom i u narednim mjesecima, sve do one iduće Nove godine, kada ćemo opet razmijeniti čestitke i poželjeti si sve najbolje, nadajući se da neće biti još gore nego je bilo (i nego jest).

Pogledajmo barem naznake nekih od tih problema. Uzmimo, na primjer, Srednji istok, Irak i Afganistan. U obje zemlje Zapad je proglasio uspješni završetak višegodišnjih vojnih misija i počeo povlačenje svojih trupa, “velikodušno” prepuštajući “urođenicima” da uzmu “sudbinu svojih zemalja u vlastite ruke”. Lijepo – na prvi pogled. Ali, Irak samo u godini 2014. bilježi više od 14.000 mrtvih. U Afganistanu se također spuštaju zastave i okončava misija NATO, dulja od jednoga desetljeća, koja je – doduše – u početku obećavala normaliziranje nakon talibanske strahovlade, ali koja kasnije nije uspjela spriječiti (ako je nije i poticala) ni galopirajuću korupciju u redovima onih koji su bili “predodređeni” da upravljaju zemljom, niti ponovo jačanje talibana koji sada izvode terorističke napade na dnevnoj osnovi.

Uzmimo, na primjer, Bliski istok. Famozno “Arapsko proljeće” ispuhalo se kao balon punjen vrućim zrakom, a zemlje u kojima je uz obilnu, javnu ili zakulisnu pomoć Zapada uvedena “demokracija”, što se u pravilu svelo na održavanje višestranačkih izbora, tonu u kaos i beznađe, praćeno vjerskim fundamentalizmom. Iznimka su Tunis, gdje je upravo na isteku Stare godine izabran predsjednik, pobornik sekularnog sistema, te Egipat u kojemu vojni režim (mada je predsjednik – feldmaršal uredno izabran) oštrim mjerama pokušava suzbiti muslimanski radikalizam probuđen u demonstracijama što su ih inicirali zaista oni koji su željeli više slobode, a koje su potom “ukrali” oni koji su u ime slobode na scenu donijeli vjerski fundamentalizam i šerijatsko pravo. Sirija gdje se, također po oprobanom receptu, htjelo srušiti Assadov režim, u međuvremenu poprilično demokratiziran (ali i dalje nedovoljno poslušan), tone u moru ruševina, mrtvih i ranjenih, da bi se – kao i Irak – pretvorila u poprište zaista prijetećeg (i to ne samo regionalnog) nastupanja tzv. Islamske države, krajnje fanatiziranih i bezobzirnih militanata, proizašlih iz onih snaga što ih je upravo Zapad naoružavao i poticao u nastojanju da sruši nepoželjnog Assada.

Uzmimo, na primjer, Libiju. Ta nesretna zemlja nikoga u medijima i politici Zapada uopće više ne zanima. Grca u kaosu i anarhiji međuplemenskih sukoba, ali strane tvrtke uredno crpe naftne izvore za koje su odmah po ubojstvu Gadafija potpisale ugovore kakve su i željele. Što zemlja propada, što je “demokracija” rezultirala unutarnjim sukobima i potpunim rasulom državnih struktura, to više nije zanimljivo. Što (i) Libija postaje jedno od središta za regrutiranje militanata tzv. Islamske države to – još – nikoga ne zanima. Zanimat će ih, ali bit će kasno.

Uzmimo, na primjer, Evropu. U Njemačkoj naglo raste i jača PEGIDA, pokret protiv useljenika koji uspijeva na ulice njemačkih gradova izvući tisuće demonstranata. Za sada skandiraju “Mi smo narod”, no nije daleko dan kada će jednako snažno skandirati “Njemačka samo Nijemcima”. Vlada ih osuđuje, no Kršćanski socijalisti (CSU – Bavarska) guraju zakonske izmjene što objektivno idu na ruku zahtjevima PEGIDE (mada su ipak odustali od suludog zahtjeva da doseljenici i u svojim domovima moraju govoriti samo njemački).

Ukrajina, na dugoj uzdi Amerike, i dalje zateže odnose s Rusijom, najavljujući i službeno ambiciju da uđe u Atlantski pakt. Kakva je ta Ukrajina, može se razabrati i iz činjenice da su tisuće ljudi u Kijevu na samom početku godine u zastrašujućoj noćnoj bakljadi defilirale ulicama, komemorirajući notornog kolaboracionistu iz vremena Drugog svjetskog rata, Stepana Banderu. Što ni Ameriku, ni Evropu očito ne smeta; jer još nije došlo do njihovih vrata. Rusija odgovara usvajanjem nove obrambene doktrine u kojoj je NATO definiran kao neprijatelj, što je – s obzirom na činjenicu da je NATO taj koji okružuje Rusiju i sve se više približava svojim vojnim snagama njezinim granicama – sasvim logično. Izjava posljednjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, do sada miljenika Zapada zbog toga što je pristao na ujedinjenje Njemačke, da je – naime – Americi potrebna “perestrojka”, dakle promjena politike, ostaje na Zapadu praktično prešućena, Amerika je u euforiji uvođenja snakcija, uopće ne čuje. Jednako prešućeno ostaje i svjedočenje prebjega iz ukrajinske vojske koji je u Rusiji, na detektoru laži, uvjerljivo svjedočio o tome kako je ukrajinski borbeni zrakoplov srušio malezijski putnički avion iznad istočne Ukrajine. Vijesti koje se “ne uklapaju”, te vijesti ne postoje. I to u demokracijama kojima bi temelj trebali biti upravo slobodni mediji.

Epidemija ebole kosi i dalje, žrtve se broje na tisuće, a pretpostavke da farmaceutska industrija nije zainteresirana za razvijanje cjepiva, jer epidemija hara siromašnim crnim kontinentom, izrečene su, da bi ostale bez odgovora. Stanje se ne mijenja. Baš kao ni katasrofalna situacija gladnih i onih koji bježe od rata iz Azije i Afrike. Utapaju se gotovo svakodnevno u vodama Sredozemlja u očajničkom pokušaju da dosegnu Evropu. Suosjećanje se javlja na humanitarnoj razini, ali u kontekstu ozbiljnog pokušaja da se problem trajno riješi – ništa.

I, naravno, samo još jedan primjer: globalna ekonomsko-financijska kriza. Ustrajava se na rigidnoj štednji, mada je očito da to niti jest, niti može biti rješenje. Brani se sistem (čitaj: centri financijske moći) na štetu ljudi. I ljudi trpe, mada su prosvjedi sve glasniji i sve češći. Pa se čeka jedan novi Hitler, ili novi Lenjin. A pojavit će se, jedan, ili drugi, to je – usuđujemo se predvidjeti – neminovno.

Stanje duha u svijetu opasno se približilo onome iz vremena hladnoga rata i najžešće konfrontacije Sjedinjenih Država i SSSR-a, odnosno Zapada i Istoka, a u Hrvatskoj pak onome s početka devedesetih godina kada se nacionalno jedinstvo nametalo slikom neprijatelja i potrebom nesmiljene borbe protiv njih – stvarnih (nedvojbeno tada postojećih) i izmišljenih (i tada, i sada). Odnosno, vratili smo se matrici prema kojoj je neprijatelj svatko za koga vladajući, odnosno oni koji ne zaboravljaju iz dana u dan podsjećati kako su oni stvorili Hrvatsku i kako je njihov rat jedini, pazite: jedini temelj Hrvatske, kažu da ne voli ovu državu. A prepoznaju to, vjerovali ili ne, i po izrazu lica prolaznika na ulicama. Tako reče jedan od vođa prosvjednika iz Savske.

I tako bismo mogli u nedogled. Umjesto zaključka, evo što je autor ovih redaka napisao u tekstu uoči početka prošle Nove godine, one 2014. Na žalost, tome se nema što ni dodati, ni oduzeti. To je svijet u kojemu živimo i u kojemu ćemo, sasvim usput rečeno, jer veću pozornost i ne zaslužuje, izabrati predsjednika(cu) Republike Hrvatske.

“Ujedinjena Evropa kao značajan faktor na međunarodnoj sceni postoji samo od slučaja do slučaja i u onoj mjeri u kojoj to odgovara nekome od ‘velikih igrača’. Ujedinjena Evropa do dana današnjega nije uspjela definirati svoju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a da o stvaranju evropskoga profila, o utemeljenju onoga što bismo mogli nazvati opće-evropskim interesom ni ne govorimo.

A Hrvatska? Mala Hrvatska koja nema ni snage, ni ambicije, ni sposobnosti progovoriti svojim autentičnim glasom (i) o onome što je se tiče, koja nije u stanju spriječiti one koji je vraćaju u prošlost, mada se zaklinju u budućnost, ta je Hrvatska osuđena da dijeli sudbinu svijeta u kaosu. I da glavinja, tražeći izlaz iz krize koja nije više samo ekonomska, načinima koji do toga izlaza ne vode. Nova godina – godina kaosa. Na žalost – sve govori u prilog tvrdnji da će biti upravo tako.”

Sretna Nova godina? Bit će da se šalite.

Tomislav Jakić
Autor 10.1.2015. u 12:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija