Tomislav Jakić: Stvari izmiču kontroli

Tomislav Jakić
Autor 5.12.2014. u 23:04

Tomislav Jakić: Stvari izmiču kontroli

Photo: Aleksey Nikolskyi, RIA Novosti

Stvari izmiču kontroli, odnosno da ne bismo bili do kraja dramatični, kažimo to ovako: sva je prilika, nastavi li se sadašnjim načinom i politikom, da stvari zaista izmaknu kontroli. Dogodi li se to, bit ćemo sretni, ako će Treći svjetski rat biti “samo” ono što je nagovijestio Papa Franjo: niz prividno nepovezanih ratova, u kojima se isprepliću razaranja, ubijanja, kršenja ljudskih prava i podjarmljivanja ljudi i naroda.

Piše: Tomislav Jakić; Novossti

Idemo redom. Kaže najprije novi glavni tajnik NATO, Jens Stoltenberg, kako se ubrzano izgrađuju brze snage za intervenciju namijenjene obrani članica pakta od Rusije, pa dodaje: “Kada te snage postignu svoju punu spremnost, nisu isključeni ni lokalni okršaji.” Promatrač malo duljeg sjećanja poželi da ga prekrsti u Sloba Stoltenberg, jer i Milošević je izrekao u svojem čuvenom govoru na Gazimestanu rečenicu: “A ni oružani sukobi nisu isključeni”, najavljujući što će se dogoditi u Jugoslaviji. I dogodilo se – voljom onoga tko je oružane sukobe najavio.

Američki predsjednik Obama kaže kako je Rusija utjerala strah u kosti svojim susjedima. Pri tome ne širi se Rusija prema Zapadu, nego se NATO, usprkos obećanju što su ga i SAD i tadašnja Zapadna Njemačka dale sovjetskom predsjedniku Gorbačovu u zamjenu za njegov pristanak na ujedinjenje Njemačke, širi prema granicama Rusije. Širi se s perspektivom da rakete postavi na pozicije s kojih će im trebati samo 60 sekundi leta da pogode Moskvu. I opet se treba malo dulje sjećati, pa prizvati u pamet što su Sjedinjene Države učinile kada je Sovjetski Savez pokušao instalirati rakete u “njihovom dvorištu”, na Kubi. Konstatirati to nije izraz nikakvog antiamerikanizma. To su naprosto činjenice.

I, napokon, dana 4. prosinca 2014. Predstavnički dom američkog Kongresa golemom većinom izglasava rezoluciju kojom “oštro osuđuje politiku agresije Rusije prema susjednim državama”, uz poziv na jačanje Atlantskoga pakta i povećanu pomoć Ukrajini. E sada, pogledajmo i opet činjenice, oslobođeni svakoga antiamerikanizma, ali i antirusizma. Tko je agresivan, tko koga (i što) ugrožava, tko i kako djeluje, a tko reagira?

Je li Rusija inicirala nerede u Kijevu i nelegalno (to je danas valjda svakome jasno) rušenje predsjednika Janukovića, bez obzira na to kakav je on bio ili nije bio? Nije. Je li Rusija odgovorna za mrtve na Majdanu, pogotovo za onih gotovo stotinu ustrijeljenih hicima iz snajpera kako bi se minirao sporazum o prekidu nemira, postignut uz sudjelovanje zapadnih ministara vanjskih poslova? Nije. Jesu li snajperisti ikada otkriveni, odnosno znamo li kakvi su rezultati istrage? Ne znamo. Jesu li antivladine demonstracije pratili izljevi desnog radikalizma, neonacizma i antisemitizma? Jesu. Je li nova vlada u Kijevu nakon rušenja Janukovića (koji je pobjegao u Rusiju) svoj mandat počela mjerama usmjerenim na smanjivanje prava ruskoga dijela stanovnika na istoku zemlje? Jest (pri čemu je nebitno što je kasnije od tih mjera djelomično odustala). Je li pobuna u istočnoj Ukrajini počela tek nakon toga? Jest. Je li ikada nepobitno dokazana ruska umiješanost u tu pobunu? Nije. A je li Rusija anektirala Krim, nakon provedenog referenduma koji je bio slobodniji (usprkos vojske na ulicama) od nekih koje Zapad prihvaća bez primjedbi? Jest. Je li Zapad ne jednom optužio Rusiju da šalje tenkove, oklopna vozila i vojnike, kako bi pomogla pobunu u istočnoj Ukrajini? Jest. A jesu li te “informacije” ikada bile poduprte satelitskim snimkama, ili nekim drugim nepobitnim dokazima (napr. zarobljenicima koji bi priznali da su vojnici ruske vojske)? Nije. Je li ikada itko porekao da su SAD uložile milijarde dolara u ono što su nazvale uvođenjem demokracije u Ukrajini? Nije, dapače, američki su se dužnosnici time hvalili. Jesmo li svjedoci višemjesečne propagandne kampanje, sračunate na to da u zemljama, nekadašnjim sovjetskim satelitima (Poljskoj i baltičkim državama prije svih ostalih), što su još pod traumom zbog dugogodišnje podložnosti Moskvi, ponovo probudi strah od Moskve i njezine politike? Jesmo. Je li Zapad (SAD i EU) uveo sankcije Moskvi i stalno prijeti novima, pa je tek nakon toga Moskva uvela vrlo ograničene sankcije usmjerene na te zemlje? Baš je tako bilo.

I mogli bismo dalje gotovo u nedogled. Zaključak? Zapad djeluje, Putin (Rusija) reagira. No, ono što je pri tome opasno (i postaje sve opasnije) to je da se spirala zaoštravanja na relaciji Zapad – Istok stalno ubrzava. Stvari izmiču kontroli, odnosno da ne bismo bili do kraja dramatični, kažimo to ovako: sva je prilika, nastavi li se sadašnjim načinom i politikom, da stvari zaista izmaknu kontroli. Dogodi li se to, bit ćemo sretni, ako će Treći svjetski rat biti “samo” ono što je nagovijestio Papa Franjo: niz prividno nepovezanih ratova, u kojima se isprepliću razaranja, ubijanja, kršenja ljudskih prava i podjarmljivanja ljudi i naroda.

No, stvari nisu počele s Ukrajinom. Bilo bi tragično pogrešno nasjesti na tu priču, iz koje se izvodi zaključak o “dobrom Zapadu” i “zlom Istoku”. Ne, stvari su počele s urušavanjem onoga što se nazivalo socijalizmom kao svjetskog poretka (pri čemu mu ne dajemo ni pozitivnu, ni negativnu ocjenu), odnosno s onime što se na Zapadu smatra pobjedom u hladnome ratu. Iz zaključka (pogrešnog) o toj pobjedi izvučen je i naredni zaključak, onaj o pravu pobjednika, dakle Zapada na novu preraspodjelu interesnih sfera. Počelo je relativno blago, uvlačenjem država nekadašnjeg sovjetskog bloka u NATO, da bi se krajnje agresivno nastavilo onim što je euforično nazvano Arapskim proljećem, a što nije bilo ništa drugo nego rat za ovladavanje energentima, odnosno izvorima energenata, te sprečavanjem Rusije da poveća svoj izvoz energenata u Evropu; “miniranje” projekta Južni tok krajnja je potvrda takve politike.

Jesu li zbog toga uništene cijele države (Irak, Afganistan, Libija, Sirija – gdje “posao” još nije završen)? Jesu. Da li je Zapad naoružavao – direktno i posredstvom saveznika – militantne islamiste, džihadiste zapravo, kako bi dobio saveznike za provođenje takve svoje politike na Bliskom i Srednjem istoku? Itekako jest. Je li Zapad, objektivno gledano, stvorio tzv. Islamsku državu, fanatike i bjelosvjetske pustolove i ubojice, ne bi li uz njihovu pomoć srušio Assada u Siriji, da bi sada bio primoran stvarati svjetsku koaliciju protiv njih, ali ne pod kapom Ujedinjenih naroda, nego pod vodstvom Sjedinjenih Država i u sjedištu Atlantskoga pakta? Nedvojbeno jest. Kakva je u svemu tome bila uloga Rusije? Nikakva, osim što se u slučaju Libije dala navući na tanak led, pa je glasala za rezoluciju Vijeća sigurnosti UN koja je odmah zloupotrijebljena za bombardiranje Libije, da bi u slučaju Sirije uporno blokirala svaki takav pokušaj, ali i pomogla da iz Sirije bude maknuto kemijsko oružje (barem ono kojim je raspolagala Assadova vlast).

Kada je Ukrajina u pitanju Rusija se uporno i – treba priznati sve jasnije – odupire politici dovođenja Atlantskoga pakta na svoje granice, što posljednjih tjedana demonstrira i nazočnošću svojih oružanih snaga u međunarodnim vodama i u slobodnom zračnom prostoru, ali tik do granica članica Atlantskoga pakta. Može li se to nazvati agresivnom politikom prema susjednim državama? Teško. A može li se reći kako je Rusija dovedena u poziciju da se tako ponaša djelovanjem Zapada, predvođenoga Sjedinjenim Državama? Ako se zadrži minimum objektivnosti, na to se pitanje mora odgovoriti potvrdno.

Putin nije neuračunljiv političar, ni improvizator. On ne djeluje gledajući u prvome redu kako stoji njegova popularnost u anketama javnoga mnijenja. Za Obamu, izgubljenoga u drugome mandatu, pogotovo nakon što su Republikanci preuzeli kontrolu nad Kongresom, to se već malo teže može reći. Američki je predsjednik, prema svemu sudeći, postao zarobljenikom ne samo hladnoratovske retorike, nego i politike onoga vremana. I za to postoji objašnjenje.

Zapad se već godinama bori s gospodarskom i financijskom krizom koja je – tek da usput podsjetimo – krenula iz Sjedinjenih Država. Recept obuzdavanja krize – nesmiljena štednja pokazao se nedjelotvornim. Svi to znaju, nitko ne želi priznati, a pogotovo ne želi tražiti drugo i drugačije rješenje? Kakvo? Zar odricanje od neoliberalnog kapitalizma? Ne dolazi u obzir, kažu otuđeni centri financijske moći koji – sve je jasnije – diktiraju i vladama i parlametnima (bez obzira na izbore, ma kako demokratski oni bili). Da će, međutim, kriza koja ne jenjava (a vraća se i u Njemačku, usprkos prognozama da se Berlin izvukao) nužno učiniti autoritarne režime koji igraju na kartu socijale privlačne masama sve siromašnijih i sve obespravljenijih, i opet bez obzira na sva demokratska prava što ih uživaju, to je jasno čak i onima koji diktiraju pravila igre na Zapadu. I tu je korjen straha, stvarnoga straha od Rusije. Washington dobro zna da Moskva nema namjere voditi bilo kakve agresivne ratove. Ali, da bi Moskva, oslonjena na tradiciju – kako je u svojem obraćanju naciji rekao Putin – poštivanja nacionalne časti i pravoga suvereniteta, tim masama mogla postati privlačnom, to nije teško pretpostaviti. I zato Moskvu treba “obuzdati”, baš kao što se to radilo potkraj četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Zato Putina treba demonizirati. Zato treba “stvaranjem neprijatelja” učvrstiti homogenost unutar vlastitih redova, nagrizenu sumnjama u budućnost i u kurs kojim idu i Zapad i Evropska unija i skrenuti pozornost od globalnih problema koje se ne rješava (nerazvijenost, glad, siromaštvo, klimatske promjene), problema koji su, dokazano i provjereno, posljedica sustava što ga se uporno reklamira kao najboljega na svijetu i nastoji, pa i silom, nakalemiti cijelome svijetu.

Neke davne 1941. godine, i tada u prosincu, američki je predsjednik Franklin Delano Roosevelt nazvao dan kada je Japan bez objave rata napao Sjedinjene Države “danom besčašća”. Tko zna, neće li jednoga dana nekim sličnim imenom biti nazvan i dan, kada je američki Kongres rezolucijom osudio “politiku agresije Rusije prema susjednim državama”? Pretjerujemo? Možda. A ipak, ima ova rezolucija i sve što joj je prethodilo itekako veze sa čašću. Nečasno je, naime, otvoreno lagati. Nečasno je drugoga optuživati za nešto što ne radi, ili barem ne radi samo on. Nečasno je silnom propagandnom kampanjom sijati strah među milijunima ljudi, ne bi li ih se dobilo na svoju stranu u sučeljavanju s protivnikom koji to nije, ali koji to svakim potezom zaoštravanja prema njemu sve više postaje. Zapravo: mora postati. Upućuje na to Putinova poruka građanima Rusije da će naredna godina biti “teška” (čovjek se mora sjetiti čuvenoga Churchillova govora na početku Drugoga svjetkog rata kojim je Britancima obećao samo “krv, znoj i suze”). Nečasno je dalje igrati se sa sudbinama ljudi, država i kontinenata, samo zato da bi se zadovoljili vlastiti interesi. Nečasno je napokon služiti profitu i samo profitu, a zaboravljati, ili svjesno zloupotrebljavati ne samo sudbine milijuna ljudi, nego i načela na kojima se još ne tako davno temeljila konstrukcija međunarodnih odnosa.

Putin je rekao kako neće dozvoliti da Rusija postane Jugoslavija. Zloguka najava. Pa ćemo stoga još jednom reći: stvari izmiču kontroli. Zloguka prognoza? Voljeli bismo da jest. Manipuliranje činjenicama? U svemu što smo naveli – sigurno nije. Zaključivanje, slobodno i neopterećeno bilo čime, na osnovi nepobitnih činjenica? Itekako. A svakome je čitatelju prepušteno da donosi svoje zaključke, uz jednu “malu” molbu: da ne dozvoli da bude zaveden propagandom. Nije istina ono što tvrde mnogi, samo zato što ih je mnogo. Ponekada je istina i ono na što upozoravaju rijetki, naprosto zato što tako zaista jest.

Novossti

Tomislav Jakić
Autor 5.12.2014. u 23:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija