Tomislav Jakić: Stvari nazvati pravim imenom

Tomislav Jakić
Autor 2.10.2015. u 11:14

Izdvajamo

  • Pravo je ime za stanje stvari da je Hrvatska dočekala izbjeglice-prognanike u najmanju ruku nedovoljno pripremljena, a da je vlast koja to ne želi priznati dodatno uspjela značajno (pa i opasno) pokvariti odnose sa susjednom Srbijom. Oporba pak ne haje za izbjeglice, već u cijeloj zbrci oko njih vidi dobrodošlu priliku za obračun s onima na vlasti uoči skorih parlamentarnih izbora. Uz to, a uz otvorenu asistenciju Katoličke crkve („Glas koncila“), širi strah od „nekih nepoznatih ljudi koji nam prolaze pod prozorima“. I za to postoji pravo ime, a ono nije bojazan od terorista, nego klaustrofobična odbojnost prema ljudima druge rase i vjere (što je jedna od karakteristika Hrvatske u posljednjih četvrt stoljeća, do sada – doduše – uglavnom ograničena na jednu naciju i jednu vjeru).

Povezani članci

Tomislav Jakić: Stvari nazvati pravim imenom

Umjesto nizanja konstatacija, dva pitanja: prvo, je li logično da su deseci, pa i stotine tisuća ljudi spontano u istome trenutku osjetili poriv da krenu put Evrope, sigurni da će ih baš Njemačka prihvatiti? A drugo: tko je na dobitku, ako se Njemačka financijski iscrpi, ako u njoj oživi radikalno desna scena (što se događa!), te ako se ujedinjena Evropa pokaže kao skup razjedinjenih država, zaokupljenih u prvome redu sobom i nevoljkih i(li) nesposobnih da misle i djeluju evropski? Možda je pravo ime za ova pitanja – teorija zavjere. A možda i nije . . .

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti

Ono što se najčešće naziva izbjegličkom krizom već je tjednima tema dana, kako u Hrvatskoj, tako i u Evropi. Pri tome kao da nikome ne pada na pamet kako je ta moderna seoba naroda, a to je ime potpuno opravdano, povod da se – napokon – progovori o potrebi da se stvari nazovu pravim imenom. Stvaranje eufemizama koji ublažavaju, ili prikrivaju pravi karakter događaja ili trendova što ih opisuju kao da je postalo ne moda, nego prava pošast. I političari, i mediji (nerijetko u zlosretnoj sprezi) natječu se u tome tko će bolje šupljim frazama sakriti sadržaj zbivanja što karakteriziraju svijet u kojemu živimo. Nije to ništa drugo, nego još jedan aspekt pojave o kojoj smo na ovim stranicama već govorili, da – naime – laž postaje istina. I nije to, naravno, ograničeno na izbjegličku krizu, niti je s njome počelo, mada upravo ona pruža niz primjera kojima se savršeno može ilustrirati kako se vještim odabirom, ili kovanjem termina od javnosti krije ono što se zaista događa.

Dakle: izbjeglička kriza. E, nije! Pravo je ime kriza politike i morala, kriza Evropske unije i svih zemalja – članica (mada ne u jednakoj mjeri), kriza evropskih vrijednosti što ih oni koji bi ih trebali provoditi danomice gaze, vraćajući se golom nacionalizmu. Javnosti su najprije uporno servirane priče kako su se pokrenule gomile migranata i nahrupile odjednom prema zapadnoj Evropi. E, nisu migranti! Migrant je, naime, osoba koja se seli, migrira, a povodi mogu biti različiti. Arapi, Azijci i Afrikanci koji putuju, najčešće pješice, Evropom niti imaju želju da se sele, niti se sele. Oni, doslovno, bježe. Pravo je ime, dakle, u najmanju ruku: izbjeglice (što se sada uglavnim već i upotrebljava), a najkorektnije bi ih bilo nazvati prognanicima. Jer, nitko od njih ne preuzima strašni rizik dugoga i neizvjesnog puta prema Evropi svojom voljom. Ne, te su ljude prognali rat, raspad država u kojima su do sada živjeli, neimaština i potpuna besperspektivnost.

Što nas dovodi do sljedeće laži. Tvrdi se, naime, kako ljudi u masama bježe zato što nisu dobri uvjeti u izbjegličkim logorima u kojima su našli sklonište u prvoj fazi svojega bježanja pred ratom i siromaštvom, u Turskoj, Libanonu, Jordanu. Pri tome jedva će netko uprti prstom u prave uzroke koji su ih nagnali da napuste svoje domovine (zato i govorimo o krizi politike i morala). Što je ovdje pravo ime, pravi termin? To, da val izbjeglica-prognanika ima dva osnovna i izvorna uzroka. S jedne strane to su ratovi kojima vodeće zemlje Zapada (među kojima i ključne sile EU, a ni Hrvatska baš nije „čista“) bombama, granatama, rušenjima režima, pa i ubojstvima čelnih ljudi tih režima prekrajaju mapu Bliskoga i Srednjeg istoka, a u vrlo lako prepoznatljivoj želji da zavladaju izvorima energenata i da se, kroz marionetske režime, etabliraju – politički, ekonomski i vojno – u tome neuralgičnom dijelu svijeta. S druge strane, to je posvemašnje siromaštvo koje nosi samo jednu perspektivu, a to je potpuna besperspektivnost, koja je izravna posljedica neokolonijalne politike što je demokratske zemlje Zapada vode u Africi. Pravo je ime, dakle, ne nezadovoljavajući uvjeti u izbjegličkim logorima u zemljama Bliskoga istoka, nego izravna i neporeciva odgovornost, ili u najmanju ruku suodgovornost Zapada (osobito nekih zemalja Zapada) za zlu sudbinu mase koja se pokrenula tražeći novi dom i životnu perspektivu. Usudio se to izreći samo češki predsjednik Miloš Zeman, ali nakon što je ta njegova izjava praktično prešućena, najvjerojatnije mu je „savjetovano“ neka pripazi što govori, pa je nikada više nije ponovio.

Kažu nam dalje kako je Evropska unija na sastancima koji su „prošli bolje no što se očekivalo“ (Jean Claude Juncker), s izuzetkom nekih tvrdoglavih novih članica iz srednje i istočne Evrope, našla zajednički jezik i stvorila platormu za rješavanje onoga što naziva zbjegličkom krizom. Ne, ni to ne odgovara pravom stanju stvari. Mada Italija već godinama vapi da joj se pomogne u prihvatu i zbrinjavanju ljudi koji krhkim brodicama stižu iz sjeverne Afrike (pri čemu se stotine utapaju u Sredozemlju), mada je svakome tko logično razmišlja bilo jasno kako je samo pitanje vremena kada će rijeka izbjeglica prerasti u plimni val i orijentirati se (i) na kopneni put preko Balkana, mada znamo da postoje mogućnosti praćenja elektronskih komunikacija i snimanja satelitima (pa se moglo praktično do jednoga utvrditi koliko se izbjeglica sprema na put u Evropu, kada, kojim se trasama kreću i gdje su u kojem trenutku), učinjeno je malo ili ništa. Pa je pravo ime za sadašnje stanje u Evropi razjedinjenost, ekscesno vraćanje radikalnom nacionalizmu, s primjesama fašizma, otvoreno ispoljavanje neprijateljstva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, neorganiziranost i nesposobnost da se priđe iole suvislom hvatanju u koštac s problemom što iz dana u dan postaje sve većim i urgentnijim. Politička Evropa glavinja između izjava tipa „sve ćemo ih prihvatiti, mi to možemo“ i zahtjeva, uz njegovo povremeno realiziranje, da se zatvore nacionalne granice i da se ujedinjena Evropa pretvori u ono što nikada ne bi smjela biti, u „tvrđavu Evropu“ s vanjskim granicama što će od nesretnika koji traže svoje mjesto pod suncem biti branjene svim sredstvima (pa i vojskom, što bi se nekima, osobito u Hrvatskoj, itekako svidjelo).

E da, a kako stvari stoje s Hrvatskom? Građani su se ponijeli izvanredno, političari više-manje bijedno. Onima na vlasti puna su usta samohvale (mada su imali vremena da se pripreme od onoga trenutka kada je notorni Viktor Orban najavio namjeru zatvaranja granice prema Srbiji, pa su se praktične mjere koje se uvode desetak dana od početka ulaska izbjeglica u Hrvatsku mogle primjenjivati od prvoga dana). Oni u oporbi ne mogu prestati licitirati s potrebom brige za hrvatske građane (koji će – kao – trpiti, ako Hrvatska pruži pomoć i ljudski tretman izbjeglicama) i s plašenjem „neznancima“ koji naviru kroz kukuruzišta, umjesto da se uredno jave na službenim graničnim prijelazima. Pravo je ime za stanje stvari da je Hrvatska dočekala izbjeglice-prognanike u najmanju ruku nedovoljno pripremljena, a da je vlast koja to ne želi priznati dodatno uspjela značajno (pa i opasno) pokvariti odnose sa susjednom Srbijom. Oporba pak ne haje za izbjeglice, već u cijeloj zbrci oko njih vidi dobrodošlu priliku za obračun s onima na vlasti uoči skorih parlamentarnih izbora. Uz to, a uz otvorenu asistenciju Katoličke crkve („Glas koncila“), širi strah od „nekih nepoznatih ljudi koji nam prolaze pod prozorima“. I za to postoji pravo ime, a ono nije bojazan od terorista, nego klaustrofobična odbojnost prema ljudima druge rase i vjere (što je jedna od karakteristika Hrvatske u posljednjih četvrt stoljeća, do sada – doduše – uglavnom ograničena na jednu naciju i jednu vjeru).

Pravo ime? Pokušali smo ga dati na nizu primjera. A na kraju, umjesto nizanja konstatacija, dva pitanja: prvo, je li logično da su deseci, pa i stotine tisuća ljudi spontano u istome trenutku osjetili poriv da krenu put Evrope, sigurni da će ih baš Njemačka prihvatiti? A drugo: tko je na dobitku, ako se Njemačka financijski iscrpi, ako u njoj oživi radikalno desna scena (što se događa!), te ako se ujedinjena Evropa pokaže kao skup razjedinjenih država, zaokupljenih u prvome redu sobom i nevoljkih i(li) nesposobnih da misle i djeluju evropski? Možda je pravo ime za ova pitanja – teorija zavjere. A možda i nije . . .

Tomislav Jakić
Autor 2.10.2015. u 11:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija