Tomislav Jakić: (ZLO)UPOTREBA JEDNE SMRTI

Tomislav Jakić
Autor 5.3.2015. u 13:28

Tomislav Jakić: (ZLO)UPOTREBA JEDNE SMRTI

A jedino o čemu se u povodu ubojstva Borisa Njemcova može izvijestiti jest to, da se ubojstvo dogodilo, da je ubijen prilično nevažan, ali ne i nepoznat (uz ostalo i po burnome ljubavnom životu) oporbeni političar, da je ubojstvo očito bilo dobro pripremljeno i organizirano i – ali o tome se šuti zbog sramotnog saučesništva – da se na Zapadu odmah ukazalo, bez ijednoga čvrstog dokaza, prijeteći podignutim prstom na krivca za ubojstvo, na ruskog predsjednika. Što nas opet dovodi do pitanja: a tko od toga ima koristi? Odnosno: tko ima koristi od (zlo)upotrebe jednoga ubojstva?          

 Piše: Tomislav Jakić, Forum.tm

Još od vremena starih Rimljana, kroz duga stoljeća i povijest ljudskoga roda, pronosi se kao neporeciva mudrost pitanje: “Za čiju korist?”, što ga valja postaviti, tako su još Rimljani zaključili, uvijek kada se traži odgovor na pitanje zašto se nešto dogodilo i tko je za to odgovoran. No, kako se sve mijenja, kako tehnika i tehnologija zamjenjuju (da li uspješno?) zdrav ljudski um i logiku, i to se pitanje prestalo postavljati. Pa će tako danas, kada se nešto dogodi, političari i uz njih vezani “djelatnici” koji teško da zaslužuju biti nazvani novinarima, i bez da pitaju – odmah znati odgovor. Znat će tko je kriv i zašto se nešto dogodilo. Budu li ih činjenice nakon nekog vremena opovrgle, “to gore po činjenice”, kako je volio govoriti jedan od rodonačelnika smrtno oboljeg hrvatskog novinarstva što se sve više (i opet: čast iznimkama!) pretvara u neskrivenu političku propagandu, a što nije slučaj samo u Hrvatskoj.

Najnoviji primjer: ubojstvo usred Moskve oporbenog političara Borisa Njemcova, potpredsjednika ruske vlade u vrijeme predsjednika Jeljcina i agresivno glasnog kritičara sadašnjeg predsjednika Vladimira Putina. Blizu ponoći, na mostu, nadomak Kremlja, u pratnji atraktivne 23-godišnje Ukrajinke (foto modela) Njemcov je ubijen sa četiri hica u leđa, ispaljena iz pištolja, a atentator je uskočio u automobil koji je, očito za tu priliku, pratio ruskog oporbenjaka, i – nestao. To su činjenice, neoborive i neporecive. Kao i to da je predsjednik Putin odmah naredio najenergičniju istragu, izrazio sućut majci Borisa Njemcova i obećao da će počinitelji biti privedeni pravdi. Da, i to su činjenice, mada se njih već može interpretirati ovako, ili onako. No, kada se sam atentat odmah, praktično od objavljivanja vijesti o njemu, počne ne interpretirati, nego izravno pripisivati ruskom predsjedniku, onda je to najgrublja propagandno-politička igra u kojoj se u revnosti natječu (neki) vodeći političari Zapada i (gotovo svi) zapadni mediji. A da nitko pri tome ne postavlja ono pravo pitanje: a tko bi imao koristi od ubojstva Borisa Njemcova?

Opposition leader Boris Nemtsov shot in Moscow

DPA

Da, on jest bio prilično poznat (više od nekada, nego na temelju sadašnjih aktivnosti), da, on nije birao ni priliku ni riječi da napadne Putina, da, tvrdi se kako se upravo spremao iznijeti dokaze o umiješanosti ruske vojske u rat u Ukrajini i, da, u ispitivanjima javnog mnijenja dosizao je unatrag dvanaest (12) godina jedva jedan (1) posto popularnosti. I zašto bi Putinu bilo u interesu ukloniti, fizički likvidirati, takvoga čovjeka? Nije bio jedini koji ga napada, stupanj popularnosti bio mu je takav da je kao politička figura bio zanemariv, a što se tiče dokaza o sudjelovanju ruske vojske u ukrajinskom ratu, pa zar Zapadu pored svih sofisticiranih sredstava i metoda uhođenja, praćenja, prisluškivanja i špijuniranja, pored satelita koji su još prije nekoliko desetljeća mogli snimiti naslov novina što ih čita prolaznik na Crvenom trgu u Moskvi, zar mu i pored svega toga zaista ne preostaje ništa drugo nego čekati nekog – objektivno gledano – drugorazrednog ruskog oporbenjaka kako bi on iznio krunske dokaze o tome da ruska vojska ratuje u Ukrajini (što je, uostalom, nedavno demantirao i načelnik glavnog stožera ukrajinske armije decidiranom izjavom kako u Ukrajini nema “regularnih trupa” ruske vojske, a što je – naravno – na Zapadu uredno prešućeno)? Dakle, logika kaže kako je Putin posljednji kojemu bi ubojstvo Njemcova bilo u interesu, pa još k tome praktično podno zidina Kremlja.

To je siguran zaključak. Sve drugo tek su pretpostavke. I da su se zapadni političari i mediji ograničili (barem) na pretpostavke, to bi još moglo nekako proći. Ali, ne! Svi su odmah znali da je Njemcov žrtva Putina i njegovoga režima. Istina je, bilo je u proteklim godinama nekoliko slučajeva prilično misterioznih smrti ljudi koji svakako nisu bili po volji ruskome predsjedniku (što u Rusiji, što u inozemstvu). No, ma koliko se na Zapadu trudili, ni u jednome od tih slučajeva nije se moglo otići dalje od sumnjičenja, dakle od – pretpostavki. Ubojice novinarke Politkovskaje pronađeni su i osuđeni, ali je ostalo otvoreno pitanje: tko ih je angažirao. I opet dovoljno da se sumnja baci na režim. Svrha ovoga teksta svakako nije braniti ruski režim. Nikoga, dakle, ni od čega ne amnestiramo, ali niti unaprijed optužujemo. To uostalom i nije posao novinara, ali novinarski posao jest upozoriti na bezočnost optuživanja bez i najmanjeg dokaza, na izvođenje “pred sud javnosti” političke vrhuške jedne zemlje koja nikako da poklekne pred zapadnim pritiskom i da se pomiri s time da je, kako joj poručuju s druge strane Atlantika “drugorazredna regionalna sila”. Pa ako bismo se htjeli baviti pretpostavkama, zašto ne bismo počeli baš od toga?

Zašto ne bismo počeli od premise da najviše koristi od ubojstva Borisa Njemcova imaju oni koji tako žarko žele promjenu vlasti u Rusiji? Zašto se ne bismo upitali kako to da je ubijeni političar bio u vezi baš s foto-modelom iz Ukrajine, mladom ženom koju u atentatu nijedan metak nije ni okrznuo, koja “zbog šoka” ništa nije ni vidjela, ni zapamtila (osim svijetle boje automobila kojim je pobjegao atentator) i koja se silno željela odmah vratiti u Ukrajinu, makar je jedini svjedok događaja? Zašto se ne bismo upitali tko je “predložio” vodećim medijima na Zapadu da odmah “znaju” kako je Njemcov žrtva Putina i kako to da su isto to odmah “znali” i (neki) vodeći političari Zapada? Zašto ne bismo napravili paralelu s Ukrajinom, gdje je legalno izabrani predsjednik Januković (da, korumpiran i predan životu u bogatstvu i luksuzu, što s ovime o čemu razmišljamo nema veze) srušen nakon što se “dolilo ulje na vatru” snajperskim ubijanjem nekoliko desetina demonstranata na Majdanu? Ta ubojstva što ih ovi koji sve “znaju” bez ikakve zadrške pripisuju režimskoj policiji, do dana današnjega nisu razjašnjena, uz vrlo prisutnu sumnju da su bila pomno režirana od onih koji su iz pozadine vukli konce cijele ukrajinske drame. Zašto se ne bismo upitali nije li netko ubojstvom Njemcova htio ponoviti sličan scenarij u Moskvi, naravno i s istim ishodom? Zašto se ne bismo upitali kako to da se od zabrane dvojici političara (ne baš prominentnih) iz zemalja EU da doputuju na sahranu Njemcova (a u sklopu ruskih protumjera izazvanih zapadnim sankcijama) odmah napravio novi slučaj – kako Rusija zabranjuje zapadnim političarima da se oproste od brutalno ubijenog predstavnika oporbe?

A view shows the covered body of Boris Nemtsov in central Moscow

DPA

Zašto se ne bismo upitali kako to da se informacije o napredovanju istrage o ubojstvu Njemcova mogu čuti, odnosno pročitati samo u ruskim medijima (ali ne u oporbenima!), ali na Zapadu – ne? Zašto se ne bismo upitali kako to da je ukrajinski predsjednik Porošenko nazvao Njemcova posljednjim mostom između Rusije i Ukrajine, kada je očito da on to uz dvojac Putin – Medvedev nikako nije mogao biti, ali da je itekako mogao postati u slučaju uklanjanja Putina s vlasti?

I mnogo je takvih “zašto”, baš kao što je i mnogo pretpostavki što bi se na njima mogle graditi. No, da ponovimo još jednom: na pitanjima mogu se graditi pretpostavke, iz njih se ne mogu (i ne smiju) izvlačiti nepobitni zaključci. A pogotovo u ovom konkretnom slučaju. Jer, istragu o ubojstvima vode policije, na cijelome svijetu, ili bi barem tako trebalo biti; ne novinari (pa čak ni istraživački). Na novinarima je da izvještavaju. Oni su spona između događaja i javnosti. A jedino o čemu se u povodu ubojstva Borisa Njemcova može izvijestiti jest to, da se ubojstvo dogodilo, da je ubijen prilično nevažan, ali ne i nepoznat (uz ostalo i po burnome ljubavnom životu) oporbeni političar, da je ubojstvo očito bilo dobro pripremljeno i organizirano i – ali o tome se šuti zbog sramotnog saučesništva – da se na Zapadu odmah ukazalo, bez ijednoga čvrstog dokaza, prijeteći podignutim prstom na krivca za ubojstvo, na ruskog predsjednika. Što nas opet dovodi do pitanja: a tko od toga ima koristi? Odnosno: tko ima koristi od (zlo)upotrebe jednoga ubojstva? Odgovore prepuštamo čitateljima.

Tomislav Jakić
Autor 5.3.2015. u 13:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija