Tomislav Klauški priznao: Volim Zoka Milanovića

Povezani članci

• Petak 13. za ratne zločince
• Guantánamo – hrvatski filozofski raj
• Majke Srebrenice tuže Carlu del Ponte i Amira Ahmića
• Selektivni vid i selektivni sluh
• Lokalni izbori
• Erich Rathfelder: Rastanak s Predragom Lucićem, hrvatskim nezavisnim duhom otpora

“Hoćete li Hrvatsku spasiti iz pakla?”
Zoran Milanović: “Da.”

MORATE voljeti Zorana Milanovića. Jednostavno morate.

On djeluje tako umirujuće. Njegove su izjave mirna luka u retoričkoj oluji. Kad ga slušate, pomislite da ne živite u Hrvatskoj, već u nekoj sređenoj i civiliziranoj zemlji u kojoj ništa nije tako loše da ne bi moglo biti bolje.

U njegovu svijetu nema zločinačkog HDZ-a, nema Kosorice i Sanadera, nema kriminala i korupcije, bankrota i prezaduženosti, propasti i katastrofe. Nema teških riječi. Nema ljutnje.

Ima samo programirane staloženosti.

A ona je ponovno došla do izražaja na predizbornom chatu na društvenim mrežama.

“Kojeg pakla?”

Samo je Zoran Milanović u ovome trenutku sposoban na pitanje “hoće li Hrvatsku spasiti iz pakla” odgovoriti s lakonskim: “Da”. A da pritom ni na jednom mjestu – ni tada ni kasnije – ne spomene taj pakao, a kamoli da o njemu detaljnije progovori. To je zbilja fascinantno.

Dobro da nije odgovorio protupitanjem: “Kojeg pakla?”.

Ako ništa drugo, Milanoviću barem treba odati priznanje za dosljednost u “spuštanju tenzija”. Jadranka Kosor izgubila je ogroman dio svoje popularnosti zbog višegodišnjih pritisaka poslodavaca, ekonomista i dobrog dijela javnosti da napokon provede ozbiljne reforme i poduzme bolne rezove.

Da bi sada Zoran Milanović usred predizborne kampanje izjavio: “Bolnih rezova nema, to je nametnuto”.

Pa tko ga ne bi volio? Kad djeluje tako umirujuće. Kao persen.

Paralelni svijet Z.M.

Milanovićeve izjave kao da su ispale iz neke druge dimenzije, iz paralelnog svijeta u kojem nema svega onoga što nas muči već godinama: pokradene Hrvatske, crnih fondova, gramzivih tajkuna, upropaštene javne televizije, pohlepnih banaka, politizirane policije, instrumentaliziranog pravosuđa… Kad ih slušaš, osjećaš se bolje.

Istini za volju, Milanović je na Facebook chatu posegnuo za dva-tri uskličnika (“Ovršni zakon ruši državu! Rad na traci za 2000 kuna je ropstvo”) i taman kad ste pomislili da je konačno krenuo u kampanju, opet se vratio mlakim floskulama i općim mjestima.

Prodavač krntija

Šef oporbe ustvari počinje podsjećati na prodavača polovnih automobila koji prodaje priču o tome kako je ova krntija zapravo sasvim dobra: treba samo ovo malo podmazati, onaj šaraf pritegnuti, onaj blatobran polakirati. I Hrvatska će biti kao nova.

“Bolnih rezova nema, to je nametnuto”, kaže on uz široki osmijeh i zlatan zub.

Čak i onda kad mu se omakne preoštra upadica – “što god mi mislili o toj javnoj televiziji” – ne otkriva što on kao budući premijer misli o njoj. Umjesto toga, publici servira ovo: “Javna televizija se bavi javnim sadržajima i proizvodi program koji konkurencija ne može proizvesti. Javna televizija mora biti edukativna i objektivna”.

Je li nešto krivo rekao? Nije. Je li mogao još nešto reći? Sigurno. Ali zašto bi? Samo bi nas uznemirio.

Kosorica šefica oporbe

Ovako stvorena je izvrnuta slika: Milanović je preuzeo ulogu premijera koji svjesno eutanazira kampanju kako bi sačuvao vlast, a Jadranka Kosor je goropadna šefica oporbe koja grčevito želi pobijediti na izborima.

Bez obzira na to, treba biti pošten pa zaključiti da Zoran Milanović još nije učinio grešku u kampanji. Štreberski se pridržava zadanog scenarija i ne odstupa od njega ni za milimetar. Takav pristup ne može mu naškoditi – barem ne bitno –  dok su oni kojima se takav pristup suočeni sa činjenicom da zapravo nemaju izbora.

Ili možda imaju. Mogu na dan izbora ostati kod kuće.

index.hr prenosimo uz dozvolu autora