Tragikomično šatorovanje opozicije u zapuštenoj državi

Izdvajamo

• Dodajmo tome sveukupan defekt društva u tranziciji koja je loše i sebično vođena, nesprovođenje lustracije kojom bi se lišili polip-pipaka sa mnogih devijacija koje nam danas piju savjest, neuspostavljanje intelektualne elite koji ne bi bili nepotistička inteligencija kojoj je sinekura aparat za disanje, jasno je da danas svud našom državom, živa u svojoj bolesti, traje duboka društvena kriza. Crna Gora danas tek je na pragu građanskog ustrojstva, njen ustav i insitucije simulanti su predgrađanskog kova, na sceni je sveukupna ćutnja intelektualaca, iz potpalublja izniče pred nas klerofašističko čudovište kome je velikosrpstvo dojilja, iz neoliberalnih utvrda vire nesposobne junoše - lopovi i neznalice, antievropejstvo paradira u odeždi pravoslavnog panslavizma, sociopolitičke mutacije kreću se pred nama i u nama kao amebni alieni. Umjesto renesanse stigla je postmoderna a umjesto humanizma – anarhizam.

Povezani članci

• Ožujsko & karlovačko forever
• Ukleti neimar i porez na šund
• Basara: Baba Zorkina misao
• Draško Luković: Brutalna stvarnost
• Idi mi – dođeš mi
• Zločini u “Oluji” su odgovornost svih nas

Časno je imati dosta. Ma je sramno steći mnogo. A na smrt bolesno kad imaš premnogo. Počnimo tekst naslovom, iz pučke lektire poslovica; iako su umovanja kadšto ‘loši pomoćnici površnosti’, valja posegnuti za gnomom koji, onima što ih kupuju za svoja oskudna zaključivanja, pomaže da shvate, kod očiju slijepi, da su dešavanja u društvu uvijek povezana.

Piše: Jovan NIKOLAIDIS, Analitika

Iako u suprotnosti, svi uzroci imaju svoje posljedice sa istog izvorišta, te da svako pogrešno počelo ima nakaradni kraj. Ergo: sve ovo smo mi debelo zaslužili! Svaki pojedinac, svaka zajednica.

Henri Dejvid Toro, u svom glasovitom tekstu „Građanska neposlušnost“ piše: „Od sveg srca prihvatam moto ‘Ona je vlada najbolja koja najmanje vlada’, i voleo bih da vidim da se to ostvaruje brže i sistematski. Kad se taj princip sprovede, dobija se nešto u šta takođe verujem: da je najbolja vlada koja ne vlada. A kad ljudi budu spremni za to, imaće takvu vladu. U najboljem slučaju, vlada je korisno sredstvo, no većina ih je obično nekorisna, a ponekad su sve nekorisne.“ Toro misli na američku vladu njegovog vremena, a ja, dok nižem rečenice svog teksta, mislim ne samo na crnogorsku vladu, već na ukupnost našeg društvenog tumaranja.

Tragikomično šatorovanje opozicije: Od vremena sticanja nezavisnosti Crne Gore i njenog međunarodnog priznanja, do današnjeg tragikomičnog šatorovanja opozicije. Na svu pogubnost politike vladajuće partije i iz nje većinski izvedenih vlada, do panađura crnogorske opozicije, s koca i konopca  sakupljenih zlobnika pred Skupštinom. I svu njihovu, uprkos svim kontrastima, edemsku sličnost. Jednaka su oni (neću reći: ista su) bratija srbocrnogorska. A uz njih manjinski narodi, jednako svjesni i nesvjesni. Jedna zapuštena osiona gomila u zapuštenoj državi koja, eto, vlada, nasuprot drugoj rulji koja bi da vlada. Ono što se nama već moralo desiti: duboka, temeljito smišljena strategija vlasti da otpočne socijalni i kulturološki preporod cjelokupnog društva Crne Gore bačena je šakorima da maltene sve izgrizu, a klerofašizmu i zlotvorima šarolikih ambicija dopušten je zamah. I sad smo pred onim što se oduvijek, ne samo kod nas, zvalo ‘duboka kriza cjelokupnog društva’. Grca se i vapije sa obje strane barikade. Čekamo rasplet.

Nije sve moralo da se desi: A nije sve moralo ovako da se desi. Tek, da je vlada znala kako i koliko da vlada, i da je opozicija sasjecana svim dopuštenim demokratskim sredstvima samoodbrane, i ofanzivom te vlade koja je mogla, a nije htjela da se mijenja, da ovoliko i ovakva vlada. Proticale su godine, kancer se širio a sveopšta komocija društva mutirala je u amorfno stanje da je sve dopušteno usred kontrolisanog haosa. Dakako, haos je kontrolisala vlada i njene službe a vješto zlouotrebljavala opozicija i sve njene službe, od kolaboracionističkih, velikosrbijanskih i inih, iznutra i izvana.

Dodajmo tome sveukupan defekt društva u tranziciji koja je loše i sebično vođena, nesprovođenje lustracije kojom bi se lišili polip-pipaka sa mnogih devijacija koje nam danas piju savjest, neuspostavljanje intelektualne elite koji ne bi bili  nepotistička inteligencija kojoj je sinekura aparat za disanje, jasno je da danas svud našom državom, živa u svojoj bolesti, traje duboka društvena kriza. Crna Gora danas tek je na pragu građanskog ustrojstva, njen ustav i insitucije simulanti su predgrađanskog kova, na sceni je sveukupna ćutnja intelektualaca, iz potpalublja izniče pred nas klerofašističko čudovište kome je velikosrpstvo dojilja, iz neoliberalnih utvrda vire nesposobne junoše – lopovi i neznalice, antievropejstvo paradira u odeždi pravoslavnog panslavizma, sociopolitičke mutacije kreću se pred nama i u nama kao amebni alieni. Umjesto renesanse stigla je postmoderna a umjesto humanizma – anarhizam.

Ko će prekinuti ovu agoniju?: Dakako, po mjeri civilizovanog uspostavljanja socijaldemokratije koju građani Crne Gore većinom žele, ma od kojih entiteta bili, uime opšte pravednosti za naše narode, magistralom Nacije koja je već zacrtana u svim našim agendama koje nas vode na Zapad – to treba da učiniti Skupština i Vlada Crne Gore. Demokratski dakako, ali i onim sredstvima koje sve zdrave demokratije imaju kao štit: nedemokratskim aparatom. Da najzad krenemo naprijed kako valja, ne traljavo i špekulacijama s obje strane. Pa da ubuduće, ispred takve skupštine i te vlade, sa jarbola gdje se vijore nacionalne zastave, postavimo vidljiv natpis, da ga čita svako znaveni koji će ga čitati i neznavenima: ovdje stoluju skupština i vlada jer većina tako hoće. Većina kojoj je vlada obećala da će biti onakva vlada koja najmanje vlada, još bolje: vlada koja vlada tako da se ne vidi da vlada. Ko misli da je takvo što nemoguće postići, neka prouči tekst Henri Dejvid Toroa „O građanskoj neposlušnosti“. On jeste bio, transcendentalista-romantik, ‘realni utopista’, a i nije mu se posrećilo. Neka Crna Gora bude, još jednom u novom vijeku, ‘čuđenje na svijetu’. A svi njeni narodi uzorita crnogorska nacija koja zna sve prednosti i mane građanske neposlušnosti.

Ili, neka bude, nevoljom svoje skrajnutosti: opet sanjao san pisac ovog teksta. (Autor je pisac, novinar i prevodilac)