Trampizam protiv civilizacije 

 Zlatko Dizdarević
Autor 6.1.2020. u 10:55

Izdvajamo

  • Arogancija ljude i politike čini neopreznima. A totalna narcisoidnost što negira postojanje drugog izvan vlastitog interesa uz pravo na diktat, sve do prava na uništavanje planetarnih kulturnih spomenika i baštine, čini lidere slijepima. I opasnima za cijeli svijet uključujući i po vlastiti narod. A iole zdraviji političar u ovoj situaciji shvatio bi poruku što mu je poslana iz države koju je podcijenio, zajedno sa njenim spomenicima: "...Svaki barjak koji padne iz ruku jednoga vojskovođe podignut će neko drugi."

Povezani članci

Trampizam protiv civilizacije 

Kod kvalifikacija o dobrima i onima zlim, mora se voditi računa i o nijansama. One su logično pod jačom lupom u slučajevima kada se govori o temeljno civilizacijskim vrijednostima. Onim regulisanim dokumentima na kojima su potpisi ogromne većine vodećih državnih predstavnika u svjetskim organizacijama, pa tako posebno obaveznim i za predsjednike država. Iz tog ugla, katastrofalna, a opet na svoj način groteskna prijetnja Donalda Trumpa, predsjednika onakve “sile nebeske” i uzora svekolikog, da će rušiti kulturne spomenike sa popisa 52 cilja “vrlo važna za Iran” bila bi ludilo čak i da je sve to smislio i neko anoniman, pa objavio iole relevantniji medij.

U svijetu u kojem ništa više nije iznenađenje i sve je moguće, oni koji još ne mogu da se naviknu na ovu realnost ostali su, vjerojatno, zblanuti  subotnjom izjavom Donalda Trumpa, predsjednika  Sjedinjenih Američkih  Država, uz  krajnje narasle tenzije između SAD i Irana nakon ubistva najvažnijeg iranskog vojnog zapovjednika i de facto tamošnjeg čovjeka broj dva, Kasema Sulejmanija. Odgovarajući na najavu Irana da će ovaj teroristički čin biti osvećen, Trump je objavio slavodobitno na svom Twittru, da  je “Washington odredio 52 iranske mete koje će biti pogođene vrlo brzo i vrlo žestoko” ako ih se napadne na bilo koji način. Posebno je naglasio: “neke od tih meta vrlo su važne za Iran i njegovu kulturu”. U mnogim medijskim interpretacijama jedinstvene  “predsjedničke” prijetnje, eksplicitnije se ističu “kulturni spomenici”. Suštinski ništa ne mijenja na stvari: Predsjednik SAD – najveće i ako treba silom priznate najmoćnije sile i “lidera” svijeta – prijeti rušenjem kulturnih, milenijskih, civilizacijskih spomenika u Iranu. U operaciji za koju u Washingtonu, doduše, već posjeduju iskustva iz učešća u uništavanju i krađama svjetskih kulturnih rariteta u Nacionalnom muzeju u Bagdadu 2003. godine… Slično u Afganistanu i sličnim operacijama. Smatrali su da na to “imaju pravo”.

Čovjeku čija postojbina ima iole dužu državotvornu istoriju i prošlost jasno je šta znači ono što su “iranski kulturni spomenici”. Oni koji ne shvataju jer nemaju to iskustvo mjereno milenijima mogu ili da ulože napor pa potraže put kako bi svojim djelima stizali te “kulturne veterane”, ili da brane svoj nepotrebni kompleks inferiornosti uništavanjem tuđih vrijednosti koje im taj  kompleks stvaraju.

Svakakve kataklizme protutnjale su preko ove planete u njenoj istoriji. Od onih na koje ljudi nisu mogli utjecati, do onih kojima je čovjek bio osnovni izvor. Kada je riječ o ovim drugim, razmjere strasti uništavanja uvijek su ovisile od konteksta i realnosti pripadajućeg vremena i prostora, tradicije i tadašnjih ljudskih dometa, vladajućih vrijednosti i kapaciteta. Zato ih je teško upoređivati i kroz to o njima suditi. Huni, Avari ili Mongoli bili su dio tadašnjih ljudskih dometa, nacizam i slična ljudska potonuća te vrste nekih drugih, a ovo što se dešava danas trećih. To “danas” množi se novim sistemom vrijednosti, planetarnom organizacijom, tehnologijama koje modeliraju pamet. Obratno, vjerovali su mnogi, mudrost iskustvima će sirovu silu i nepamet što tu silu promovira uspjeti da obuzda. Zabluda o ovome, evo pokazalo se, bila je velika.

Minuli vijek upoznao je “veliki rat”, od Sarajeva (kobajagi) do Versaillesa ’19. kao jednu od najgorih klaonicu u istoriji. Potom nacizam, drugi svjetski rat, Holokaust, pa Hirošima, a onda nova-stara politika legalizacije otimačine svega što slabi imaju a silnici im uzimaju “s pravom jačeg”. Nakon kratke svjetlosti dekolonizacije, oslobađanja, prava na nesvrstavanje, evo opet kontranapad “demokratskih” bastiona sile. I legalizirane otimačine energije, vode, hrane, sve uz UN, pravdu i ljudska prava. Kada više nije moglo tako, eto terorizma kao “proljeća” gdje su zločinci  samo pješadija onim institucionaliziranim vojskama kobajagi za pravdu i napredak a za interese političkih i bankarskih ešalona najjačih. Polako ali sigurno pristiglo je i ponižavanje tzv. svjetske pravde  koja protiv svega ovoga karikaturalno mrmori po nebrojenim konferencijama, tribinama, okruglim stolovima kroz deklaracije, rezolucije, zaključke i zakletve. Logistika im je u NGO-ima,  forumima, pripadajućim medijima…

Sve ovo samo kao najgrublji kroki priče na početku druge decenije novog vijeka, nije bilo dovoljno iskustvo pred najavom nove faze događanja od buzdovana kao oružja za primat na nekadašnjim  prostorima, do Trampizma kao nametnute dužnosti drugima da ih se prizna i prihvati kao uzor i mjeru svega. A oni koji su protiv, oglašeni su postupno kao – teroristi! Red poteza je, prvo sankcije, pa izolacija, a onda napad tragom organizovane provokacije. Na takve se šalju prvo istinski teroristi preimenovanog ISIL-a, Al-Qaede, Al-Nusre itd. a  zapravo partneri koji raščišćavaju teren za “dobre momke”, slavu i medije što svoju priču znaju. Love is love, business is business.

O mnogim aspektima ovakve slagalice bi se, naravno, moglo razgovarati na razne načine tragom različitih motiva, perspektive ili kojekakvih ovisnosti. Uopštavanja po bilo kojem osnovu loša su i vode stranputicama. Tačno je da nekadašnji “plemenski” mentaliteti i pripadnosti postoje i dalje, kao nekad, u istom ili različitom, savremenijem ruhu. Kod kvalifikacija o dobrima i onima zlim, mora se voditi računa i o nijansama. One su logično pod jačom lupom u slučajevima kada se govori o temeljno civilizacijskim vrijednostima. Onim regulisanim dokumentima na kojima su potpisi ogromne većine vodećih državnih predstavnika u svjetskim organizacijama, pa tako posebno obaveznim i za predsjednike država. Iz tog ugla, katastrofalna, a opet na svoj način groteskna prijetnja Donalda Trumpa, predsjednika onakve “sile nebeske” i uzora svekolikog, da će rušiti kulturne spomenike sa popisa 52 cilja “vrlo važna za Iran” bila bi ludilo čak i da je sve to smislio i neko anoniman, pa objavio iole relevantniji medij.

Ovako, i bez potezanja svih svjetskih konvencija kojima je cilj bio zaštita kulturnih dobara u svijetu, od 19. stoljeća, preko Haških konvencija 1899., 1907. do one najvažnije 1954. godine dodatno uz dva posebna i precizna Protokola – gospodin Predsjednik “America first”, svojom prijetnjom ušao je u istoriju. A to i jeste opsesijaod početka. Što je najgore, ne kao pojedinac čudnovatih  kriminalnih hobija, političke nesvjesti i individulanih hendikepa uz manjak realnosti i logike, već kao lider jednog sistema i adekvatnog mentalnog stanja nagrađenog izbornom pobjedom. Sluti da će opet za godinu dana. Barem polovica populacije njegove je “krvne grupe”. Ako nije tako, eto im prilike da to pokažu.

Ova bahatost – ovdje potpuno neovisno od korijena, razvoja i finala histerične interesne navale (ili međunarodne “pravde”) na Iran, neće najvjerojatnije biti ni kritikovana a kamo li sankcionirana  u svjetskim institucijama. One su odavno legle na leđa sa sve četiri u zraku u očekivanju banane iz ruke velikog gazde. U pozadini, ipak, ostaje osnovna konstatacija: ovom Trumpovom izjavom pa makar ona bila i samo provokativna, svijet je ušao u dramatičnu fazu legaliziranja nečega do  jučer bezmalo nezamislivog.

Dvije su varijante, najmanje, moguće  kao objašnjenje za sve  ovo: Ili  je ovo što nas je zapljusnulo na Trumpovom Twitteru doista notorna potvrda  koliko  je “America first” u toj glavi prevaziđena i naslijedila je još patriotskija zakletva: “Only America – fuck the others”. To je nova i kompleksnija realnost koja se sada, i za sva vremena, može zvati “Trampizmom”. Zapravo opasna bolest  i za pacijenta njome savladanog ali i za one inficirane u njegovoj blizini. Druga varijanta je, opasnija. Ona potvrđuje da struktura zanesenih silom koji servisiraju predsjednika ovakvim geostrateškim  procjenama, analizama i zaključcima uz šizoidne preporuke i planove na tragu toga, doista nije svjesna gdje je svijet danas, šta sve u njemu i kako vrije, koje se snage rađaju i koje su već stasale, gdje su oni u svemu tome, koliko puno toga što je važilo jučer danas više ne važi. A oni sve usamljeniji naspram tog svijeta.

Prijetnje svjetskoj kulturnoj baštini kao vlastitoj prćiji a po toj logici i svemu ostalim što je civilizacijska vrijednost postale su, očigledno, sasvim normalna činjenica ne više tek u ratničkim igrarijama, već kao  rezultat  istinskog uvjerenje da to tako može, da im pripada i da na to imaju pravo. To  su opasni pokazatelji potpuno nove svijesti koja se uzima kao logična i normalna. U ime čega i u ime koga? U konkretnom slučaju “ručnu kočnicu” povukli su evo i Britanci, Francuzi i Nijemci uz mnoge druge neupitne pripadnike istog “bloka” sa Amerikom. Ali, svakim danom i sve više trezvenih ljudi u Americi, ne iz predizbornih kalkulacija i bolesne želje za ostankom na vlasti, već notorne realnosti u kojoj žive i koja im se sve više vraća kao bumerang, pokazuju otpor a evo i protest ovakvim Trumpovim krajnje upitnim mentalnim egzibicijama. Lagati se da je sasvim normalno ono što je bolesno dalje ne ide. Recimo, da se  mogu rušiti države i sistemi po svijetu kako se i koliko hoće, da se mogu finansirati i organizovati notorni teroristi u borbi za osvajanja tuđeg pa to prikazivati borbom “umjerenih protiv terorista”, da se može dronom ili ko zna kako ubiti ko ti padne na pamet jer ti negdje smeta pa to proglasiti opet borbom protiv terorizma, da se mogu hladno legalizirati okupacije tuđe zemlje ili naftnih polja, da se iz puke osvete može potpunim  šprdanjem sa svekolikim svjetskim pa i vlastitim pravosuđem ubijati “legalno” ljude put Assangea jer se drznuo protiv njih, da se zetovim suludim planom može otkupljivati Palestina za novac u korist Izraela i nestanka Palestine, da se može jednostrano i bez obrazloženja srušiti niz međunarodnih sporazuma pa sve druge napasti za to…

Ogromna dešavanja u svjetskoj politici obično počinju događajima koji se smatraju marginalnim. Ovaj put, 52 Trumpova cilja za odstrel Irana vjerojatno su velika i važna. I dodatno obojena  teatralnim spektaklom show-businessa koji, vjerojatno, tamo nekoga i impresionira. Kako to takvima gordo zvuči: Zato što su prije 40 godina u Teheranu 52 Amerikanca bili taoci Iranaca! U ovakvoj okrenutosti prošlosti, potpuno nespreman da dokuči nataloženu mudrost iz onih spomenika što traju milenijumima, Trumpizam nije u stanju da shvati ni kako je ovaj put poražen zato što se “odmazda” desila na terenu koji  nije “ja na tebe a ti na mene”, pa tako na 52 cilja. Jer, odgovor mu čak nije saopšten ni od vrhovnog lidera Irana, već od lidera Hezbollaha: “Pravedna odmazda za Kasima Sulejmanija je samo protjerivanje američkih vojnih snaga iz regije, posebno Iraka…”  I tako će biti, kao što uvijek na kraju biva.

Arogancija ljude i politike čini neopreznima. A totalna narcisoidnost što negira postojanje drugog izvan vlastitog interesa uz pravo na diktat, sve do prava na uništavanje planetarnih kulturnih spomenika i baštine, čini lidere slijepima. I opasnima za cijeli svijet uključujući i po vlastiti narod. A iole zdraviji političar u ovoj situaciji shvatio bi poruku što mu je poslana iz države koju je podcijenio, zajedno sa njenim spomenicima: “…Svaki barjak koji padne iz ruku jednoga vojskovođe podignut će neko drugi.”

 Zlatko Dizdarević
Autor 6.1.2020. u 10:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija