Treba li nam bogata država?

Autor 30.8.2011. u 08:13

Treba li nam bogata država?

Kad sam prije 6-7 godina došao na odjel, bilo nas je petnaestak. Kataloška obrada knjiga na velikom univerzitetu. “Banja”. Knjiga koliko hoćeš, pune police, svakom svoj pc. Pokloni se i počni, majstore!

Ponekad, naročito za vrijeme ljetnog raspusta, broj novih knjiga se znatno smanjivao. Ali, tada bi nam kao “ pogonsko gorivo” odlično poslužile stare kolekcije, “neobrađene” knjige iz ogromnog podruma. I sve je išlo kao po loju. Zavidan tempo, police pune – police prazne, a nikog da ti pritom visi nad glavom.

   Išlo, sve donedavno.

Zapravo, “stiskanje” je počelo već prije godinu-dvije, kad smo najednom konstatovali da nas je sve manje. Kao da isparavamo. Kako?

   Stvar prosta kao Pitagorin poučak. (Koji, uzgred rečeno, potpisnikovog teksta nikad nije do kraja “svario”.) Kako god ko ode u penziju, njegov radni sto se počisti, stvari pokupe, kompjuter i tepiščić s “mišem” na golome stolu k’o pokisli miševi, a kolegin posao preuzimaju, zna se, preostali arbajderi.

   Da je jedan, pa hajde de, ali…

   Tako ode Frans, vitalni biciklista, da mu dozvole radio bi, kaže, još pet godina; ode Mohamed, čovjeku u umirovljenje k’o na nož, baš mu se ne miruje; pa penzionisan i šef odjela, koji nam je, pravi kamarad, znao priskočiti kad zatreba; pa Henk van der Elst, stari “grešnik” koji je gazio sva naša pravila: dolazio kad je htio, odlazio kad mu se ćefne, a za kompićem se poglavito i prevashodno cerekao. Uživao, valjda, čovjek u kojekakvim “smiješnim” sajtovima. Samo, on nije svojevoljno otišao. Ta nije lud. Ko bi svojom voljom ostavio ovakav posao? Ne, njega su, nakon “mali milion” upozorenja, otpustili. Nije lud,ali jeste (ispao) budala.

Elem, posla isto, nas sve manje, a niko nam ništa ne govori. A onda saznamo da je mudro vijeće staraca iz uprave univerziteta smislilo genijalan plan: Meer, met minder, iliti, u doslovnom prevodu: “Više, sa manje”. A u mom, vulgarno balkanskom: j… lud zbunjenog!

   Izgleda da nije samo Henk budala. Ima nas još.

Istovremeno, onaj svakome poznati “međusloj”: raznorazni menadžeri, savjetnici, klinci i palci, laže i paralaže za koje običan čovjek ne zna ni što su došli, ni kada odoše – e, ti se množe kao gljive poslije kiše! Jedan nije ni otišao, a druga dva već uskočila na njegovo mjesto. K’o komandosi, jeb’o te! Bez njih kao da nijedna knjiga ne bi bila obrađena. A ne “mrljaju” ti ruke papirom, i olovom, ne boj se.

   Tako, nas kao da je sve manje, a njih sve više.

Evo, baš juče čitam u novinama: jedna od najvećih banaka u Holandiji, ABN Amro, u jednom dahu objavila dvije važne vijesti, jednu radosnu i jednu žalosnu. Hoćete prvo radosnu? Gospoda su u prvih pola godine uknjižila neto dobit od 864 miliona eura.   U poređenju s prvim polugodištem 2010. to je skok od čitavih 1,8 milijardi eura. Ej, skoro dvije miljuške!

   A sad ona loša, puku u istom dahu i danu bez imalo stida, gotovo slavodobitno, obznanjena: ABN Amro u naredne 3,5 godine otpušta 2.350 radnika! I to, hiljadu i po – prisilnim raskidom ugovora, a ostatak “mekim đonom”, što redovnim, što prijevremenim odlaskom u penziju.

   Vijest je medijima obznanio predsjednik uprave Banke, niko drugi do bivši minister za finansije Gerrit Zalm, za koga ovdašnji sindikati nemaju dovoljno teške riječi. Ta, donedavno su se još prepričavale njegove mjere štednje iz perioda kad je još bio Big Bos državnog trezora. Njegove su mjere tada bile uperene, naravno, uglavnom na novčanike srednjeg i socijalno potrebitijeg sloja.

      Šteta što ovdje skoro niko ne zna za Alana Forda, i njegovog “krvnog neprijatelja”, Superhika. Znate, onog što otima sirotinji da bi “pogurao” bankare. Sličnosti i razlike? Hmmm….

Tako je i jedan moj drug, skupa s još petstotinjak “šljakera”, prije nekoliko godina dobio otkaz iz ovdašnje državne pošte, a njihov glavni menadžer iste godine pokupio “kajmak” (čitaj: bonus) od par miliončića. I odmah otišao na drugu, još lukrativniju funkciju. Da, valjda, i tamo spašava “posrnuli” (neo)kapitalizam.

   Kad  čovjek sve ovo gleda, ne može a da sam sebi ne postavi naoko apsurdno pitanje: treba li, nama, običnim smrtnicima, uopšte takva bogata država? Jer, ako se doista sve veća lova skuplja u rukama sve manjeg broja ljudi, a okolo, čak i na uređenom Zapadu, na sve strane pljušte otkazi – da li je to doista ono što želimo? Ono o čemu nam svi ti “novi” ekonomisti godinama “pune uši”, ponavljajući mantru o blagodetima golemog državnog suficita?

Ili se, po sistemu: “Ko nema, nema, ko ima – daj mu još”, pod dirigentskom palicom Zalma i njegovih klonova, sve ovo pretvara u džunglu u kojoj je, naprijed u kameno doba, najvažnije pravo – pravo (finansijski) jačega?

   Po pravilu još nenapisanog zalmovog poučka: meni sve, a ostalima – ako (i)šta ostane.

  

 

 

 

 

 

 

Autor 30.8.2011. u 08:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija