Treba li tome išta dodati?

Izdvajamo

• I tako, noć se spušta nad Starim kontinentom. Hoće li zakazani miting kod Brandenburških vrata u Berlinu unijeti tračak svjetla u mrak ratom opijenih i vlastitim lažima zaluđenih i političara, ali i tzv. običnih ljudi, to ostaje da se vidi. Uz očekivanje, ali i realni strah od onoga što bi Vladimir Putin mogao najaviti 21. veljače (februara), kao i od onoga što će Jose Biden uoči prve obljetnice rata u Ukrajini izjaviti u Poljskoj, obraćajući se (i) ruskom narodu.

Povezani članci

• USPJEŠNO ODRŽAN 13. ZAGREB PRIDE: Željka Markić homofob godine, a Mirela Holy homofrend
• Pročitajte više informacija o Udruženju građana „Pokret Pravda za Davida“
• SARAJEVO: Uhapšena novinarka i aktivistica Nidžara Ahmetašević
• Apel Svetlane Broz: Recite onima koji znaju da otkriju mesta masovnih, kolektivnih i pojedinačnih grobnica
• Kako su nacionalne stranke privatizirale policiju u Mostaru
• KULTURA U PROTESTU – otvaranje izložbe

Desetoga veljače (februara) ove godine u Njemačkoj je objavljen dokument naslovljen ‘Manifest za mir’, s pozivom na masovno okupljanje kod Brandenburških vrata u Berlinu 25. ovog mjeseca, a uz moto ‘pregovori, a ne tenkovi’. Riječ je, naravno, o Ukrajini i o tome treba li rat zaustaviti pregovorima, ili daljom eskalacijom sukoba (sve do ‘pobjede nad Rusijom’). Autorice su manifesta novinarka i istaknuta feministica Alice Schwartzer i poznata političarka, svojedobno jedna od vodećih u stranci Ljevica, Sahra Wagenknecht. Među prvih 69 potpisnika ima istaknutih ljudi iz politike, kulture i znanosti, a u nepunih deset dana od objavljivanja, njihov je manifest na internetu potpisalo gotovo pola milijuna ljudi. Cilj im je da do zakazanog mitinga u Berlinu prikupe milijun potpisa. I što sada? Kako ignorirati podršku – već do sada – gotovo 500.000 stanovnika Njemačke?

Nekadašnji ukrajinski ambasador u Berlinu, čovjek koji je zbog svojeg agresivnog i potpuno nediplomatskog ponašanja morao biti povučen, da bi onda u Kijevu bio nagrađen pozicijom zamjenika ministra vanjskih poslova, ponudio je, obraćajući se na twitteru izravno Schwartzer i Wagenknecht, jednostavno rješenje, titulirajući ih – da ne bi bilo nikakve zabune – suradnicama ‘pučista’: ‘Najbolje bi bilo da vaš manifest za izdaju Ukrajine odmah zgužvate i bacite u prvi koš za otpad kod Brandenburških vrata’, uz dodatak: ‘Krv nevinih žrtava zauvijek će biti na vašim rukama.’

Njemački mediji, oni mainstream, što znači nadzirani i kontrolirani, kako je to već ustaljena praksa u zemljama liberalne demokracije, nisu ipak mogli izbjeći ni spominjanje Manifesta, ni izjave njegovih autorica. Činili su, to, međutim, upadljivo suzdržano uz vrlo prepoznatljivu notu kritičnosti kako prema sadržaju Manifesta, tako i prema Alice Schwartzer i Sahri Wagenknecht. Najdalje u takvom ‘objektivnom’ prikazivanju stvari otišao je satirički (!) magazin drugog programa javne televizije (ZDF), nazivajući Manifest za mir – ‘pozivom na zaglupljivanje naroda’. Tako u Njemačkoj. A u ostatku ‘slobodnog svijeta’? Uglavnom tišina, po onoj oprobanoj maksimi da se ono o čemu se ne izvještava – nikada nije ni dogodilo. Svjedoci smo toga i na ovim našim prostorima, da ne kažemo: u regiji. I upravo zato o Manifestu za mir treba progovoriti, mada se tome što je u njemu rečeno nema što dodati. Krajnje je jasan, a baš zato kreatorima aktualne politike i tako neugodan.

‘Nastavi li se rat kao do sada, Ukrajina će ubrzo postati razorena zemlja bez stanovnika. A i mnogi ljudi u cijeloj Evropi boje se širenja rata. Boje se za svoju budućnost i za budućnost svoje djece.’ Treba li tome išta dodati?

‘Ukrajinsko stanovništvo koje je Rusija brutalno napala treba našu solidarnost. Ali što je danas solidarnost? Koliko dugo trebaju trajati borbe i umiranja na bojnom polju Ukrajine? Njemačka ministrica vanjskih poslova nedavno je rekla kako mi vodimo rat protiv Rusije. Zar zaista? Predsjednik Zelenski ne taji svoje ciljeve. Nakon što su mu obećani tenkovi, sada traži borbene avione, rakete dugog dometa i ratne brodove – kako bi Rusiju potukao na cijeloj fronti?’ Ima li se što dodati tim pitanjima? Jesu li možda neosnovana?

‘Treba strahovati da bi Putin, u slučaju napada na Krim, izveo protuudar svim raspoloživim snagama. Hoćemo li time nezadrživo krenuti putem prema svjetskom i nuklearnom ratu? Ne bi bilo prvi puta da veliki rat započne na taj način. Ali, bilo bi možda posljednji puta.’ Nešto nije jasno? Nešto treba dodati? Ne, ništa!

‘Uz podršku Zapada Ukrajina može, doduše, pobijediti u ponekoj bici, ali ne može pobijediti u ratu s najvećom svjetskom nuklearnom silom. Čak i najviši predstavnik američke vojske, general Milley, kaže upravo to. On govori o pat-situaciji u kojoj ni jedna strana ne može vojno pobijediti, pa je rat moguće završiti samo za pregovaračkim stolom. Zašto ne sada? Odmah!’ Ni tome se nema što dodati. Jasno je valjda svima, osim – možda – Jensu Stoltenbergu, glavnom tajniku Atlantskoga pakta i onima koji stoje iza njega (i uz njega) i sanjaju o obnovi američke hegemonije nad cijelim svijetom.

I sada dolazi ono ključno: ‘Pregovarati ne znači kapitulirati. Pregovarati znači praviti kompromise i to na objema stranama. Sa ciljem sprječavanja smrti daljih stotina tisuća ljudi i još gorega. Tako mislimo mi, tako misli polovica stanovnika Njemačke. Vrijeme je da se posluša ono što govorimo!’ Išta dodati? Ništa!

Manifest završava pozivom njemačkom kancelaru, podsjećajući ga da je prisegnuo kako će njemački narod štititi od opasnosti, da prekine dalje slanje oružja, i to odmah; i da na njemačkoj, ali i na evropskoj sceni stane na čelo jakog saveza za prekid vatre i početak mirovnih pregovora. ‘I to odmah’, kažu Schwartzer i Wagenknecht, navodeći da ‘svaki novi dan rata odnosi do tisuću ljudskih života i sve nas više približava Trećem svjetskom ratu.’

To su ključne točke manifesta za mir u Ukrajini, razumne i realistične i baš zbog toga tako neugodne za kreatore ratnog zanosa koji bi, valjda, cijelu Evropu trebao ujediniti u anti-rusku frontu. Da će im to uspjeti s većinom svijeta, toga su se u tišini odrekli, pa zato uporno mašu podatkom o (dobrim dijelom iznuđenoj) podršci osude Rusije u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, ali isto tako uporno prešućuju podatak da u sankcijama protiv Rusije sudjeluje otprilike tek četvrtina zemalja svijeta (pogleda li se u zbroju broj stanovnika one preostale tri četvrtine i njezina ekonomska snaga, podatak je za Zapad još porazniji.

Dakle, u Njemačkoj ipak, svim manipulacijama usprkos, postoje snage sposobne i dovoljno hrabre da pozovu na prekid rata i na mirovne pregovore u kojima bi, vrijedi ponoviti, obje strane morale napraviti ustupke. A kod nas, u tzv. regiji? U Sloveniji je objavljena jedna (po tonu blaža) izjava skupine intelektualaca također s pozivom na prekid vatre i početak pregovora. I odmah je dočekana ‘na nož’ od desnice, ali i od vlade (i to nije Janšina vlada!). U Hrvatskoj – uobičajena šutnja. Hrvatska spava. U Srbiji i Crnoj Gori vjerojatno se svako distanciranje od američko-evropske anti-ruske fronte doživljava kao izravna podrška Putinu (u prijevodu: Vučiću). Kosovu s najvećom američkom vojnom bazom izvan teritorija SAD (Camp Bondsteel) ne pada na pamet nikakvo odstupanje od ‘zadanih vrijednosti’ (koje to odavno nisu), Makedoniji vjerojatno isto tako, a Bosna i Hercegovina toliko je zaokupljena unutarnjim borbama za vlast da i ne pomišlja baviti se svijetom (izuzmemo li usamljene glasove nekih intelektualaca i novinara ‘stare škole’ koji još znaju što znači ‘misliti vlastitom glavom’).

I tako, noć se spušta nad Starim kontinentom. Hoće li zakazani miting kod Brandenburških vrata u Berlinu unijeti tračak svjetla u mrak ratom opijenih i vlastitim lažima zaluđenih i političara, ali i tzv. običnih ljudi, to ostaje da se vidi. Uz očekivanje, ali i realni strah od onoga što bi Vladimir Putin mogao najaviti 21. veljače (februara), kao i od onoga što će Jose Biden uoči prve obljetnice rata u Ukrajini izjaviti u Poljskoj, obraćajući se (i) ruskom narodu.

No, bilo kako bilo, Manifest za mir zaslužuje da s njegovim sadržajem bude upoznat što veći broj ljudi – ne samo u Njemačkoj. I zaslužuje svakako ocjenu da se onome što je u njemu rečeno, nema što dodati.