TREBINJSKE KATARZE REFORMATORA I ČETNIKA

Povezani članci

• Zašto BiH nije glasala u UN protiv nacizma
• Vjeronauk i konformizam
• Oliver Frljić: Podržavam glumce Narodnog pozorišta u Mostaru
• Zaostavština Srebrenice i gorke pobjede genocida
• Tko tjera Mađare iz Europe?
• Tajkunima koji u Srbiji drže stranke ne odgovara hapšenje Mladića

 Pod trebinjskim Platanima kao za busijama raspojasani četnici za hastalima. Visoke crne šubare, duge brade, preko prsa ukršteni redenici municije automatske puške poznate kao sijač smrti. Pjesnički reperotar poznat: Od Topole do Topole. Sprem’te se, sprem’te…Đurišiću mlad majore….

Piše: Nermin Bise

Kao dopisnik sarajevskih Večernjih ili su se tad već možda zvale i Jutarnje novine, iz Mostara, prije skoro 13 godina, u oktobru 2000. pratio sam prvi dolazak jednog srbijanskog (tada još uvijek SR Jugoslavije zbog zajednice s Crnom Gorom) predsjednika na teritorij države BiH poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sprazuma. Bio je to dolazak Vojislava Koštunice u Trebinje u povodu naknadne sahrane posmrtnih ostataka pjesnika Jovana Dučića u njegovom rodnom gradu. Tada Vojo Koštunica bješe, kako su ga kitili umjerenjak, nagovještaj prekodrinskog možebitnog svanuća ili pojavljivanje tek jednog tananog traka svjetlosti iz zvijezde danice…Međutim, taj trak svjetlosti odmah je postao asteroid mračnjaštva koji je Voju lupio po tintari, a možebitnu zvijezdu danicu, zamjenila je garantovana zvijezda Ljiljana (Rasova supruga, Rasa od Durmitora, psihijatra, pjesnika i ratnog zlikovca) koju je Koštunica posebno pozdravio dajući joj položaj i ukazujuci čast stavljanjem na pijedestal svetosti. I danas bih se smio zakleti stavljajući obe ruke na sve svete Knjige da sam u esalonu ljudi s crnim popovskim kapama i mantijama vidio i samog Radovana Karadžića. Tek kad će ga kasnije otkriti i razotkriti kao doktora Dragana Dabića, gotovo da nisam imao dileme: Karadžiš je u oktobru 2000. bio na trebinjskoj Gračanici na ceremonijalu osveštanja mosti pjesnika Jovana Dučića! Prošao sam pored njega, samo što se nismo i očešali. Namirisao sam ga. I vidio mu taj pogled – pogled Dragana Dabića.

Inače, taj dan u Trebinju ni po čemu nije mogao prvenstveno asocirati na vjersko-kulturni događaj u čast pjesnika. Po ikonografiji, koloritu, folkloru, ansamblu i rekvizitima prije bi se dalo zaključiti da se tog dana u Trebinju okupio svesrpski četnicki pokret, svesrpski Ravnogorci iz svesrpskih zemalja čije granice nisu do Tokija, nego su još ipak s onu stranu Drine. Istina, i s naše strane Drine ima stovalaca i pregaoca ideje i namjere, ali će, sve su prilike malo teže ići s proširivanjem svesrpskih, ravnogorskih, čičadražvosko-đurišićevskih granica.

Pod trebinjskim Platanima kao za busijama raspojasani četnici za hastalima. Visoke crne šubare, duge brade, preko prsa ukršteni redenici municije automatske puške poznate kao sijač smrti. Pjesnički reperotar poznat: Od Topole do Topole. Sprem’te se, sprem’te…Đurišiću mlad majore….

Ekipa koja je stigla iz Mostara, a osim mene sačinjavali su je još: mostarski muftija Seid ef.Smajkić, gradonačelnik Mostara Safet Oručević, predsjednik Jevrjeske opštine Mostar Zoran Mandlbaum, snimatelj RTV MO Eldin Palata, kolege novinari Fazlija Hebibović, Mirsad Behram, Denis Vila…

Kako smo se približavali korzu ispod Platana, primjetih da iz praktičnih razloga svoju ahmediju s glave skida muftija Smajkić, isto to čini i sa svojom kapom Mandlbaum. Na čelu kolone ispred nas je jaka policijska patrola koja je imala zadatak da nam osigura siguran prolaz do trebinjske Gračanice, odnosno platoa na kojem će se odvijati cijeli ceremonijal. Na začelju kolone isto tako policijska patrola. Jednu smo dionicu puta morali pješačiti, pa opet sjesti u kola, zbog ogromne gužve. Novinari su oko vrata imali okačene akreditacije na kojima je ćiriličnim pismom pisalo: PRESS – Ured Vlade Republike Srpske.

Jedan mi pijani pedesetogodišnjak sa šajkačom na glavi nabaci peticu i samo što nije rekao Give me five, već odreza jakim, gromkim glasom: Oooooo, gospoda PRESS….Prođoh dalje i gledam je li se auto kolona opet poredala kako bismo nastavili do odredišta. Kako god bilo je prijatnije nastaviti autom, nego pješačiti.

U trenutku kad je Vojislav Koštunica krenuo da se penje basamcima na improvizovani stage, zavladao je muk. Tišina. Takva da je zundanje muha bilo nešto poput klepetanja na helikopteru kojim se u Trebinje spustio Voja Kalašnjikov Koštunica. Preko stotinu novinara sjatilo se na dva zvučnika sa spremnim snimacima zvuka i diktafonima, kamere su okrenute prema Vojislavu i sve treba da počne. Moj diktafon se pokvario. Peh…Gledam oko sebe, na mom zvučniku nijedan kolega iz Mostara. Peh na peh. Bacim pogled na suprotni zvučnik udaljen tridesetak metara. Ugledam Fazliju,, Mirsu i Vilu. Poluglasno dozvah: Fazlijaaa, Fazlijaaa….Kolega se samo okrenu na drugu stranu…Pokušah s drugim: Mirsooo, Mirsooo, kad Mirso pogled uprije preko Trebinja prema Dubrovniku, kontra od mene za 360 stepeni. Tek tad shvatih kako i nije bilo najpametnije dozivati takva imena u tom trenutku i na tom mjestu. Tjeloharnitelji, ali i masa se prilično uskomešala, ali neizvjesnost prekide početak govora Vojislava Koštunice

Pošto su ostale kolege zurile da se vrate u Mostar, a imali su sreću da su s elektronskih medija, pa su se telefonski već bili javili, dok je Fazlija tad kao dopisnik Avaza imao duži rok za slanje teksta, za razliku od mene, ja sam ostao u Trebinju i odatle poslao svoj izvještaj redakciji Jutarnjih (Večernjih) u Sarajevo. Pomogao mi je kolega Siniša Sijaković koji je bio dopisnik BH Radija i sarajevskog Oslobođenja iz Trebinja. Ne samo što mi je pomogao, već se i ponudio da prenoćim kod njega u Trebinju, i na tome sam mu beskrajno zahvalan do kraja života. Našao mi je taksi, platio isti i ispratio me prema Stocu. Taj čovjek, ponovit ću još jednom, Siniša Sijaković se zove je jednostavno čovjek, hrabar i odvažan, odlučan. I sam je imao dosta problema u postratnom Trebinju, a sve zbog činjenice da je muslimanski zet: oženjen iz čuvene trebinjske porodice Resulbegovića.

Zašto sam vas podsjetio na ovu, tek danas prvi puta objavljenu priču, koja je stara gotovo trinaest godina? Pa jednostavno zbog toga što je tadašnji ”progresivac” Koštunica bio ustvari četnik koji je došao u prvu posjetu susjednoj državi BiH u Trebinje, i zbog toga što je upravo u ovom trenutku u Trebinju u posjeti bosankom gradu ”progresivac” Tomislav Nikolić, ustvari deklarisani četnik iz vremena kad je Kalašnjikov bio ”progresivac”. Kako se ta vremena mijenjaju. A Milorada Dodika nigdje ni u kakvoj priči oko Trebinja, džaba mu što je ”socijaldemokrat” ili četnik. Niko ga u Trebinju, a i šire ne ferma ni za suhu šljivu.

Stoga, žaleći što nisam u prilici biti sudionikom današnjeg pohoda Trebinju predsjednika Nikolića, s pristojne ga distance pozdravljam i želim dobrodošlicu u jedan od najljepših bh.gradova s riječima: Dobro došao predsjedniče, reformisani četnicki vojvodo!!!