Trgovina pravdom

Autor 4.6.2011. u 01:51

Trgovina pravdom

Sretala sam ga u ljeto 1991., snimajući ratne reportaže na području Knina i dalmatinskoga zaleđa. U sjećanju su mi slike arogantnog vojnika – tada je upravo postao zapovjednik Kninskog korpusa – zadrtog nacionaliste, čovjeka koji je, baš poput Slobodana Miloševića, lagao kada bi zinuo, a kojemu je takozvanu hrabrost, koju i danas naglašavaju njegovi adoranti, besumnje davalo moćno naoružanje i ljudstvo Jugoslavenske narodne armije. Fotografije uhapšenog ratnog zločinca Ratka Mladića prikazuju pak posve oronulog čovjeka, mada ne treba vjerovati da se, osim fizički, ikako promijenio.

Kada je rušio i praznio gradiće i sela na području bivše Krajine, Mladić me uvjeravao kako su svi Hrvati zapravo ustaše, ali da im se ipak, dok je on tu glavni gazda, neće ništa dogoditi. A dogodili su se strašni zločini nad civilnim stanovništvom, selo Škabrnja iznad Zadra sravnjeno je sa zemljom, u nekoliko dana Mladićeve su horde tu masakrirale više od 30 mještana. Prakticirao je tako ideje svojih vojnih i političkih šefova koji su ga, nezadovoljni njegovim prethodnicima u Kninu, poslali kao glasnika smrti i pomoć mahnitoj, ali neorganiziranoj paravojsci ratnog zločinca Milana Martića. Drug komandant kasnije mi je, ljut zbog mojeg „ustaškog“ izvještavanja, znao poručiti: „Neka dođe da joj ja objasnim protiv čega se mi ovdje borimo!“ A borio se bijednik nadmoćnom silom protiv civila, žena, djece… u ime ideološke nebuloze o „svim Srbima u jednoj državi“.

Da bi, nakon što je veliko područje Hrvatske ispraznio od hrvatskog stanovništva, Mladić 1992. otišao u Bosnu obaviti svoju opsesivnu misiju, radikalnog smanjenja broja Muslimana u toj državi. Kao primjer odabrao je Srebrenicu u kojoj je pobio osam tisuća stanovnika, a o strašnom cinizmu toga zločinca možda ponajbolje svjedoči snimka na kojoj general miluje po glavi jednog dječaka i kaže mu neka se ne boji jer mu se ništa neće dogoditi. Mnogo godina kasnije, u eshumaciji jedne od stotina jama na području Srebrenice, pronađena je i lubanja baš toga dječaka. Samo nešto prije genocida u Srebrenici Mladićeva kćerka počinit će samoubojstvo, ustrijelivši se očevim pištoljem. No ni taj snažni osobni udarac nije, kao što bi se očekivalo, nimalo utjecao na raspojasani trag smrti što ga je za sobom ostavljao taj antijunak koji će, unatoč zločinu ili baš zbog njega, postati neotuđivom točkom srpske mitologije.

Točnije, balkanske mitologije nacionalizma kojoj su, međutim, svoj nimalo nevin doprinos dale vladajuće elite koje danas tako slave Mladićevo hapšenje. Na primjer sljednici Franje Tuđmana, čovjeka koji je i nakon Mladićeva smrtonosnog pohoda Hrvatskom nastavio surađivati i s tim zločincem i njegovim beogradskim šefovima. Nebrojeni su, naime, bili sastanci Mladića s tadašnjim hrvatskim liderima i čelnicima umjetne Tuđmanove tvorevine Herceg Bosne, sastanci na kojima se dogovarala podijela Bosne i Hercegovine i dakako etničko čišćenje Bošnjaka. Još od 1992. Mladić se stalno nalazio s hrvatskim generalima, dogovarao isporuku oružja, nafte i najvažnije – zajedničku borbu protiv Bošnjaka.

Tako je u jeku sukoba Hrvata i Bošnjaka 1993. iz hrvatskog  proračuna Mladiću isplaćeno čak 9 milijuna tadašnjih njemačkih maraka za oružje i „napravljene usluge“. Ali to je tek dio duge i plodne suradnje Tuđmana i Miloševića na uništenju BiH, tokom koje je Hrvatska uredno Srbima u Bosni isporučivala naftu kojom su punjeni tenkovi za ubijanje Sarajeva i drugih gradova BiH. Valjda baš zbog te „povijesne“ suradnje hrvatski sudovi ni do danas nisu podignuli optužnicu protiv Ratka Mladića zbog masakra u selu Škabrnja, kao ni zbog drugih zločina počinjenih u Hrvatskoj. Uostalom, zajednička nit koja veže Srbiju i Hrvatsku jest upravo nježan odnos prema svojim ratnim zločincima, kojima same te države odbijaju suditi, jer su svi do jedan „heroji, a ne zločinci“. Ali koje će onda, isključivo iz pragmatičnih razloga, nametnutih od Evropske Unije, ipak isporučiti sudu u Haagu. Sada je eto došlo vrijeme i za trgovanje Srbije s Unijom, to jest: mi vama svoga kapitalnog zločinca, vi nama pristupne pregovore.

Utoliko politički trijumf srbijanskog predsjednika Tadića zbog konačnog Mladićeva hapšenja treba uzeti s puno rezerve, budući da se zna kako ga se privesti pravdi moglo kad god se htjelo. Svih dugih 16 godina. Da se je htjelo. Ali političko koketiranje ovdašnjih vlasti s radikalnim nacionalizmom i čekanje da se tobože stvore „politički uvjeti“ za razračun s ratnim zločincima razlogom je zašto su se svi oni toliko dugo mogli skrivati, ako su se uopće i skrivali.

S druge strane, upravo su te vlasti, i u Srbiji i u Hrvatskoj – koje bi da istovremeno budu i proevropske za vanjsku upotrebu i nacionalističke za domaću – stvarale kancerogenu društvenu atmosferu, posve amoralan odnos prema zločinima „s naše strane“, educirale dakle čitave generacije kako je svaki zločin u ime nacije zapravo herojski čin. Naivno je stoga vjerovati da će sam čin hapšenja Mladića omogućiti Srbima iskreno suočavanje s vlastitom prošlošću i konačni razlaz s nacionalizmom. Neće, jer to i nije namjera onih koji su konačno odlučili locirati i uhapsiti Mladića, nego je namjera društveno irelevantna, ali politički kurentna, to jest ispunjavanje zahtjeva za pristup Evropskoj Uniji. Kojoj pak, baš kao ni ovdašnjim elitama, nije u opisu radnog mjesta, makar bi trebalo biti, baviti se ozbiljnim procesom dekontaminacije ovdašnjih naroda.

Mladina

Autor 4.6.2011. u 01:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija