TRI SIRIJSKA RATA

tačno.net
Autor 31.5.2015. u 14:24

Izdvajamo

  • Čini se da Amerika pri kraju mandata čudnog Obame ima ponajviše muke sa samom sobom i sa dilemama kojima je sama na Bliskom istoku presudno kumovala. Sa svojim vazalima, naravno. Oni bi od početka da nema Assada, a nekako im nakon četiri godine užasnog i krvavog promašaja u procjeni postaje ispotiha jasno da je on ostao faktor rješenja, a ne produžavanja problema. Znaju, ali neće da priznaju. Sujeta moćnih velika je muka. Oni bi da i dalje jačaju one što su od početka bili protiv njega, a sada ne znaju šta bi i kako bi sa svim tim ojačanim pa otrgnutim ispod kontrole. Oni bi smirivanje sa Iranom, a da i Saudijcima bude potaman. Ima ona narodna o tome kako baš ne može i jare i pare. Ali, narodi se odavno ne slušaju i njihove mudrosti ne poštuju. Oni bi i da svako malo pomilke po glavi Erdogana jer, uz ostalo, "čuva južno krilo NATO-a". A ovoga nekako ponijelo do nebesa, pa bi sladunjave priče iz hiljadu i jedne noći o sultanima i vezirima sve više pretakao u ovaj vakat, u novu politiku na javi.

Povezani članci

TRI SIRIJSKA RATA

Prijateljima u Beit Alwaliu ostao sam dužan nadu. Istinski mi je krivo, ali nije do mene. Volio bih da je drugačije.

Piše: Zlatko Dizdarević, Novi list

U stari dobri hotel “Beit Alwali”, unutar zidina Damaska, stigao sam prije deset dana, u cik zore. Dvojica vojnika pored kapije Bab Tuma na prolasku kroz zidine, pozdravili su me više znatiželjno nego stražarski. Stranaca tu dugo već nema. Nisu čak ni zatražili da pogledaju moju torbu. U hotelu su me dočekali sa mnogo, učinilo mi se i previše nade. Donosim li im kakvu vijest koju oni ne znaju a može, konačno, nakon četiri godine drame, značiti da dolazi svemu kraj? Hoće li opet biti onog, bivšeg Damaska?

Te ljude poznajem godinama, od vlasnika do portira, i vazda su se trudili da stara “Valijeva kuća”, na divan način u hotel pretvorena, bude moj istinski dom u najduže živućem gradu na svijetu. I uspijevali su. Kako onda da im kažem da slutim svašta, a lagati im ne smijem. Oni što bi mogli, kada bi htjeli, da učine nešto za njih tamo, još uvijek se dvoume iz njihovih vlastitih razloga i interesa. A ne bih rekao i da znaju baš jasno šta hoće. Drama Damaska nije smišljena jučer, nije organizirana jučer i nije eksplodirala tek tako, “uobičajeno”, poput mnogih drugih drama na Bliskom istoku. Ona se sprema decenijama i stoljećima, od postanka ovog po mnogo čemu jedinstvenog grada. Njegov je usud vazda provociran mjestom i ulogom Sirije na Bliskom istoku, oduvijek bi mnogi da se njime potkusuruju, da grad prisvoje i potčine, da se nametnu i u njemu samokrunišu. Kad im nije išlo, apetiti su samo dodatno rasli. Zato ni danas nema potpuno jasnih, sasvim preciznih i pametnom lako dokučivih odgovora šta to tu ko hoće, a šta neće. U ime koga i protiv koga. Na čiji račun i na konto koga. Ko je sa kime i protiv koga. Tamo neprijatelj mog neprijatelja nije i moj prijatelj, automatski… Kako onda ljudima što te cijene, očigledno im od srca drago što si im se vratio, što ti bezmalo ptičijeg mlijeka prinose za doručak ili u kasni sat ako ti padne na pamet, što te paze da ne skreneš gdje ne treba, što ti organiziraju sve kako bi lakše završio ono radi čega si tu, kako eto svima njima slagati da će biti bolje, a ne znaš hoće li. A oni ubijeđeni da si došao baš zato što nešto više od njih znaš.

Za neke je druge prilike potreba da se ispriča cijeli niz malih storija odande kako to tamo izgleda, kako ljudi žive, čime se bave, kojom logikom i snagom održavaju iluziju normalnosti u gradu koji tutnji, svira, dahće, galami i moli se kao u najsretnija vremena, a ništa nije kao onda. I sreće nigdje. Damask je grad čudo i ništa nije nemoguće tamo. Ovaj put, mimo svega ostalog, najupečatljivije saznanje sa kojim sam pošao kući, rođeno i sazrijevano postupno kroz desetak dana tamo, jeste da Sirija i Damask sada vode najmanje tri rata. Na način koji u mnogim elementima može biti frapantno prepoznatljiv onima što se sjećaju “našeg rata” prije dvadeset i nešto godina.

Prvi je rat onaj na koji oni ne mogu da utječu, niko ih o tome i ne pita, niti će sutra, kada mu dođe kraj – jer tuđim interesima neće dovijeka biti važna ta njihova drama – ispostavljati račun na pravu adresu, za sve ono što se desilo Sirijcima. Takozvana međunarodna zajednica još uvijek pojma nema šta tamo da radi ni kako da se tim povodom dogovori. Svako je tu umočio svoje ruke do ramena. Šapuće se unaokolo, na mjestima što su nekad bila meritorna, kako svjetski “kontekst” povodom kojeg se u regionu osluškuju ideje Washingtona, Moskve i sve više Teherana ide na ruku onima što žele kraj rata. Duga je priča zašto su pomenuti kao najvažniji baš oni i zašto bi im, eventualno, bilo u interesu da se pokolji i razaranja privedu kraju. Možda bi, konačno, mir mogao postati profitabilniji od rata. Davno je rečeno, i istina je, da tamo nema rata bez Egipta, ni mira bez Sirije. Evo, Egipat ne ratuje ali se Sirija ne smiruje.

Čini se da Amerika pri kraju mandata čudnog Obame ima ponajviše muke sa samom sobom i sa dilemama kojima je sama na Bliskom istoku presudno kumovala. Sa svojim vazalima, naravno. Oni bi od početka da nema Assada, a nekako im nakon četiri godine užasnog i krvavog promašaja u procjeni postaje ispotiha jasno da je on ostao faktor rješenja, a ne produžavanja problema. Znaju, ali neće da priznaju. Sujeta moćnih velika je muka. Oni bi da i dalje jačaju one što su od početka bili protiv njega, a sada ne znaju šta bi i kako bi sa svim tim ojačanim pa otrgnutim ispod kontrole. Oni bi smirivanje sa Iranom, a da i Saudijcima bude potaman. Ima ona narodna o tome kako baš ne može i jare i pare. Ali, narodi se odavno ne slušaju i njihove mudrosti ne poštuju. Oni bi i da svako malo pomilke po glavi Erdogana jer, uz ostalo, “čuva južno krilo NATO-a”. A ovoga nekako ponijelo do nebesa, pa bi sladunjave priče iz hiljadu i jedne noći o sultanima i vezirima sve više pretakao u ovaj vakat, u novu politiku na javi.

U Damasku se šuška da je veliki svijet nadošao na to kako okončati rat. Rekli im neki izaslanici iz tog svijeta i kako je “daytonski model” Bosne i Hercegovine za Siriju odličan! Onomad čak i nekakvu konferenciju na ovu temu u Sarajevu organizirali, sa zalutalim opozicionarima Damasku što stoluju po Londonu i Parizu. Pristojni učesnici sa strane i promatrači saginjali glavu da im se ne vide reakcije, a oni manje diplomatski raspoloženi otvoreno se smijali. Čuj, uspjeh Daytona!? Model za nastavak agonije, da. Kako doći do mira i biznisa i je li došao čas za to, a da se u ogromnom porazu to ispriča kao pobjeda, muka je ona tri pomenuta rata što sam ih prepoznavao u Damasku, a žao mi bilo da o njima otvoreno razgovaram sa tamošnjim prijateljima.

Drugi rat je onaj što ga tamo vode potpuno zaluđeni fanatizirani zlikovci koji ni sa nebom ni sa zemljom nemaju dodira. A, kao, sve rade u ime neba i pomalo zemlje. Ono što mi se činilo bitnim i prije ovog putovanja u Damask, sada puca pred očima na svakom koraku. To zlo se otelo kontroli sasvim, i njegovi podstrekači, stvoritelji i upravljači sada njime više ne vladaju. Kada se učinilo da će Assad ipak pobijediti početkom druge godine rata, odlučili su da to ne dozvole ni po koju cijenu. Ludilo je organizirano, naoružano i preneseno na široki teren u i izvan Sirije. ISIL se širi na prethodno smišljeno očišćen teren od bilo kakve organizirane države i zajednice. Oni što se time u Damasku bave, znaju da je samo u Siriji oko 180 različitih organizacija, grupa, bandi, formacija odsvukud koje niko više ne može ni uvezati ni njima vladati. Zlo proizvodnje terorizma je pobijedilo. Tako je bilo počev od Afganistana, preko Iraka, Libije, Sirije, Nigerije, na putu do Jemena… U većini slučajeva sudbina starih i novih tamošnjih civilizacija predata je u ruke lokalnim šeicima, čak i seoskim, pomahnitalim od moći kakvu nikad ni sanjali nisu. Regrutna baza kreatura što su odrastale uz osjećanje svekolikog ništavila, nepresušna je na prostorima Bliskog istoka.

U ISIL-u u Siriji ima ponajmanje Sirijaca. Ali, za zločince sa svih strana i to će biti “kalifat” kao kategorija bez granica, nacije i države. To je duhovno stanje i svekoliko osjećanje pobjede, a ne uspjeh u pojedinačnoj operaciji. To je ushit pred pogibijom jer se u tom času ide gore gdje se svi nedosanjani snovi realiziraju. I da se ne zaboravi, nije nikako malo onih u “civiliziranom svijetu” unaokolo koji pokazuju svekoliki, perverzno nekrofilski osjećaj zadovoljstva pred zločinima kakvi se u vrijeme tzv. savremenog međunarodnog poretka ne pamte. Oni su postali poplava pred kojom niko niti gradi brane, niti pokušava da dokuči kojim se pritokama ta bujica hrani. I kada nađu rješenje za onaj prvi rat raznih politika i interesa, ovom drugom svijet doskočiti neće. Već je sada za to prekasno.

I treći se rat tamo već opipati može. To je rat u kojem vladaju dojučerašnja lokalna ništavila, gubitnici i sitni kriminalci što su postali moć, sila i zakon, naravno uz pomoć i u spregama sa umivenim i dirigiranim dijelom vlasti. Taj je fenomen prepoznatljiv iz jednog do drugog rata, gdje bi ga očekivao i gdje mu se ne bi nadao. Nije riječ samo o novoj klasi prekonoćnih bogatuna, već i prije toga o novoj sociologiji, o urušenim vrijednostima, o klasi ljudskog ništavila kojem je novac podario moć promjene svega, u korist njihove genetike. Sve je to do nijansi isto i u priči iz naših raznih minulih “patriotskih ratova”. Privatne milicije, zagrađeni kvartovi, gospodari kontejnera, života i smrti, vlasnici svega što hoda i diše iznad i mimo zakona, a funkcionira. Takvi potiru temeljni osjećaj pripadanja pravednoj stvari odbrane, oni polako ali sigurno u prah pretvaraju entuzijazam i snagu proisteklu iz pripadanja hiljadama godina starom tlu i državi. Patriotizam se zato polako topi pred osjećanjem ogorčenja žrtvovanih. Na drugoj strani, narodu su suprotstavljeni ne samo neprijatelji, već i novi “domaći izdajnici”. Mijenja se time i korjen za sutrašnju, mislilo se bolju, organizaciju države. A prije toga i za pobjedu. Shvatio sam pred polazak kući, autom preko brda prvo do blještećeg Bejruta pa dalje, da se o tome tamo danas mnogo više šuška nego o “situaciji na terenu”. I svako ima svoju priču i svoje argumente kojima se teško suprotstaviti, ma kako različiti bili.

Prijateljima u Beit Alwaliu ostao sam dužan nadu. Istinski mi je krivo, ali nije do mene. Volio bih da je drugačije.

tačno.net
Autor 31.5.2015. u 14:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija