Trijumf diletantizma

Marinko Čulić
Autor 17.2.2022. u 16:51

Izdvajamo

  • Račan i Budiša trošili su glavninu energije na međusobne obračune, dok je obračun s ostavštinom Tuđmana praktički izostao. Oni su aktivnim nečinjenjem amenovali štetočinsku privatizaciju, o bojkotu hrvatskog antifašizma da i ne govorimo, ali ipak najviše strši sljedeće. Račanova vlada prodala je Mađarima prvu četvrtinu Ine, što je u svjetlu današnje plamteće energetske krize na granici ne samo diletantizma nego ovaj put, bez znakova navoda, i klasičnog idiotizma. Hrvatska je prije prodaje Ine MOL-u pokrivala iz vlastitih izvora ne baš sve, ali svakako natpolovične potrebe za naftom i plinom, što je u međuvremenu prepolovljeno, tako da sada čak izvozi sirovu naftu u Mađarsku kao da je riječ o nekom sirotinjskom budžaku iz doba kolonijalne prošlosti.

Povezani članci

Trijumf diletantizma

Politički obzor Hrvatske zatvaraju ne samo nazadnjačke ideje kao što je švercanje eurokune u platežni sistem Evropske unije, nego i amaterizam i diletantizam, što je blamaža s plagiranom kunom samo potvrdila

Čak ni ustaška kuna nije zaslužila takvu blamažu. Ponavlja se natječaj za dizajn jednog eura zbog nesumnjive činjenice da je na onom prethodnom kuna bila plagijat fotografije škotskog fotografa, mada, hm, i lik Nikole Tesle može biti protumačen kao plagijat poznate fotografije tog genijalnog izumitelja i vizionara. Ali dobro, za Teslu se barem zna tko je i što je bio, dok je cijela priča o kuni na staklenim nogama. Kako nas obavještava sveznajući Inoslav Bešker, kojemu barem u ovome treba vjerovati, kuna nikada nije bila hrvatska službena moneta, pa bi bilo bogomdano da je se pusti natrag u šumu. Ali dogodilo se upravo suprotno. Ona je “euroizirana”, tako da su čak i Austrijanci koji su ukidanjem blajburške komemoracije rekli dovoljno o ustaškom režimu, pa i kuni, prisiljeni plaćati tim ustašoiziranim eurom. To znači da je identitet Hrvatske danas i dalje baziran na ustašonostalgiji i na neizmjernom diletantizmu, što je fotografski preslikano iz vremena Franje Tuđmana. On je službeno uveo ustašonostalgiju u hrvatski politički prostor, ali uz cijenu beskrajnog političkog amaterizma. Primjer za ovo drugo dobro znaju oni koji su čitali njegove knjige, u kojima autor istupa onako kako “mali Ivica” zamišlja da se povijest događala, a ne onako kako se ona zaista zbivala. Valjda najbolji dokaz za to su njegova “Bespuća” u kojima se genocid proglašava prihvatljivim ako doprinosi etničkoj homogenizaciji.

Ove dvije komponente Tuđmanove politike jednostavno su presađene, transplantirane u Hrvatsku danas. Umjesto da raskrsti s Tuđmanovom ustašonostalgijom, ako ništa drugo zato što je čovjek odavno umro, hrvatska politička elita na desnici i na ljevici ugradila ju je u hrvatski državni identitet, s posljedicama koje graniče s groteskom. Ovih dana neke tiražne hrvatske novine sablažnjivo pišu da je Srbija odbila isporučiti Zagrebu arhive NDH i da ih je predala Izraelu. Iako i Srbija kuburi s Drugim svjetskim ratom, čak i više od Hrvatske jer je i službeno rehabilitirala četnike, dok ustaše ovdje kod nas nisu doživjeli toliku počast, odluka srbijanskih službenih vlasti je logična i zaslužuje supotpis. Naime, predajom arhivske građe NDH ovakvoj Hrvatskoj ona dolazi u sasvim nepouzdane ruke i ne možeš biti siguran što bi ona s tom građom napravila.

Ali nije sporna samo Tuđmanova ustašonostalgija, nego i njegov diletantizam, što se također dobro vidjelo ovih dana. Nakon što se dogodila blamaža s plagiranom kunom, iz Banskih dvora su se smiješno-ozbiljno oglasili da s tim nemaju veze i odgovornost prebacili na Hrvatsku narodnu banku. No to je amatersko izvrtanje činjenica, jer je u ocjenjivačkom timu oko euroizirane kune sudjelovao i prvi suradnik Andreja PlenkovićaZvonimir Frka-Petešić. Tako je Frka-Petešiću u kratko vrijeme napravljena dvostruka usluga. Najprije time da se pokuša zataškati da je nenormalno da netko tko živi u Zagrebu dobije državni stan i da mu još država financira obnovu od posljedica potresa. A onda i time da netko tko je direktno sudjelovao u rehabilitaciji kune navodno s tim nema nikakve veze. Eto, to je taj diletantizam koji obično dolazi kombiniran s političkim motivima i stavovima, što je donekle prednost jer je lakše čitljiv. Ali nije uvijek tako. Andrej Plenković je nedavno nazvao riječkog ubojicu žene u centru grada “kretenom”, a kreteni su, kao, nepredvidivi i s njima ne može izići nakraj nitko, pa ni Hrvatska. Na to se pobunio dio psihijatrijske struke, tvrdeći da umno labilni i bolesni ljudi nisu nikakvi kreteni i da se njihovi postupci itekako mogu pratiti i kontrolirati.

No da diletantizam ne stanuje samo na adresi HDZ-a odmah recimo da ga ima i u opoziciji. Odnedavno se puno govori o koalicijskom savezništvu SDP-a i Možemo! te ostalih opozicijskih stranaka, čak se razrađuju dvije varijante. U prvoj SDP i Možemo!, koji anketno nadrastaju HDZ, koaliciju čine sami. U drugoj bi bočnu podršku dobili od manjih opozicijskih stranaka (Centar, Glas, Fokus), što znači da bi se u dlaku ponovio scenarij iz 2000. godine. Tada su usuglašeno istupali Račan i Budiša, a s druge strane promesićevska i Porečka skupina i kada su zbrojili glasove, pomeli su HDZ. Račan i Budiša inteligentno su procijenili da se jedino istodobnim udarom slijeva i zdesna može pomesti HDZ, pa je i njihova koalicija dobila naziv Bura, što je zvučalo vrlo efektno, ali je, nažalost, bilo potpuno besadržajno. Bura je otvorila vrata Hrvatskoj prema Evropi i zapadu, kojima se tuđmanizam popeo navrh glave, ali kod kuće je ostao jedva dotaknut. Račan i Budiša trošili su glavninu energije na međusobne obračune, dok je obračun s ostavštinom Tuđmana praktički izostao. Oni su aktivnim nečinjenjem amenovali štetočinsku privatizaciju, o bojkotu hrvatskog antifašizma da i ne govorimo, ali ipak najviše strši sljedeće. Račanova vlada prodala je Mađarima prvu četvrtinu Ine, što je u svjetlu današnje plamteće energetske krize na granici ne samo diletantizma nego ovaj put, bez znakova navoda, i klasičnog idiotizma. Hrvatska je prije prodaje Ine MOL-u pokrivala iz vlastitih izvora ne baš sve, ali svakako natpolovične potrebe za naftom i plinom, što je u međuvremenu prepolovljeno, tako da sada čak izvozi sirovu naftu u Mađarsku kao da je riječ o nekom sirotinjskom budžaku iz doba kolonijalne prošlosti.

Da li se do danas nešto promijenilo? Ako i jeste, promijenilo se nagore. U međuvremenu se SDP raskolio na dva dijela koji su toliko nepomirljivi da su zadržali samo zajedničku socijaldemokratsku etiketu, a rasap je pogodio i IDS, jednu od najznačajnijih stranaka nekadašnje Porečke skupine. Naravno, glavni teret današnje razorne i višestruke krize nose vladajući HDZ i Plenkovićeva vlada, ali njihova pozicija je unekoliko čak lakša jer se moraju samo brinuti da raznim manevrima održe državni brod na površini, dakle da sačuvaju status quo. Od opozicije se traži da bude tvornica novih ideja, štoviše tvornica koja radi u tri smjene, a ona nije u stanju pošteno sastaviti niti jednu. Opozicija nema koncept rješenja za inflaciju, osim što se posljednjih dana dobrodošlo aktivirao bivši ministar financija Boris Lalovac koji je u vrijeme Milanovićeve vlade ukrotio švicarski franak. Nema rješenje ni za energetsku krizu, valjda zato da se ne zamjeri duhu pokojnog Račana koji je tu, rekosmo, uprskao sve što se dalo uprskati. Nema čak ni svoje radno zakonodavstvo, što je za jednu navodno lijevu stranku upravo groteskno. Nema rješenja ni za nedostatak radne snage, ni za imigracijsku politiku. Ukratko, nema ništa! Stranka Peđe Grbina nema petlje predložiti ni obavezno cijepljenje, što spada u bolje dijelove ostavštine socijalizma, ali se toga SDP boji čak i više od HDZ-a i ostalih desnih stranaka.

Dakle, politički obzor Hrvatske zatvaraju ne samo nazadnjačke ideje kao što je uvođenje eurokune, nego i necijepljeni amaterizam i diletantizam, što je blamaža s plagiranom kunom samo potvrdila.

Portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 17.2.2022. u 16:51